"Vukovi" će morati bolje

Moglo je bolje, moglo je i slabije, no prije bilo kakve daljnje analize mora se istaknuti ono najvažnije - Cibona je ispunila cilj. Vukovi su, istina, sami krivi što su fenomenalnim startom podigli očekivanja javnosti malo iznad realnog nivoa, pa su porazi od Unicaje i Avellina, uz onaj težak potop u Pireju, malo izbili zrak iz pluća Ciboninim navijačima.

Cibona je iz startnih blokova krenula poput trkaćih konja, a ne vukova, te je nanizala Maccabi, Le Mans u gostima i skupocjeni Olympiacos i tako s ranih 3-0 napravila ogroman korak prema zacrtanom Topu 16. Dobar raspored išao je u prilog Ciboni jer su moćni Maccabi i Olympiacos u Zagreb stigli još neuigrani, no i Cibona je bila momčad u stvaranju pa tu treba odati priznanje Velimiru Perasoviću što je složio kockice brže nego su to učinili u Pireju i Tel Avivu.

I tijekom poraza od Unicaje Cibona je bila "u igri" veći dio susreta, a već u petom kolu je u Zagrebu imala praktički meč-loptu za drugi krug. Ipak, gostovanje Air Avellina pokazalo se puno kompliciranijim nego recimo ono Maccabija i Olympiacosa, pa je protiv Chrisa Warrena i društva Cibona put do pobjede pronašla tek u samoj završnici, uz uvijek potrebni dašak sreće.

S te četiri pobjede bilo je već jasno da je Cibona u drugom krugu, pobjeda protiv Le Mansa u sedmom kolu samo je potvrdila tu činjenicu. Uoči posljednja tri kola Cibona ne samo da je bila sigurna, već joj se pružala i dobra šansa da na ždrijebu drugog kruga ima vrlo dobru poziciju.

Ipak, u Pireju su Vukovi naletili na mlin raspoloženom Olympiacosu, da bi jedini pravi pogrešan korak bio napravljen u idućem kolu kod kuće protiv Unicaje. Ovoga puta neizvjesna završnica otišla je u korist Španjolcima koji su jedini dva puta uzeli skalp Ciboni i ujedno nanijeli prvi i jedini domaći euroligaški poraz ove sezone. Sinoćnji poraz od Avellina nije imao nikakvog rezultatskog značaja, kao što ga ne bi imala ni pobjeda, pa ne čudi što su Perasovićeve misli bile više usmjerene na uigravanje novih igrača te predstojeći ogled s Budućnosti nego na pobjedu protiv Talijana.

Momčadski, Cibona je izgledala dobro u većem dijelu utakmica. Znalo se da će obrana biti forte Perasovićeve momčadi, pa je u svim pobjedama Cibona zadržala protivnika ispod 80 poena. No, dojam je da je Ciboni pobjede ili poraze donosio napad koji je varirao od izvrsnog do vrlo slabog, kao primjerice protiv Le Mansa, Unicaje i Olympiacosa u gostima. Ono što je zabrinjavajuće jest da momčad nije posebno napredovala, za razliku od protivnika, koji su većinom bili u boljoj formi u drugim utakmicama.

Naravno, igrački najvažniji trenutak sezone do sada dogodio se u Splitu gdje je najbolji Cibonin strijelac, Rawle Marshall, zaradio suspenziju koja ga je na koncu stajala angažmana u Ciboni. Peras je tako usred sezone ostao bez jedne od najvažnijih napadačkih opcija, a u zamjenu je dobio također kvalitetnog, ali potpuno neuigranog, Alana Andersona.

Iako je Anderson pokazao bljeskove klase, u dosta segmenata i veće od Marshallove, rezultati za sada ne podupiru one koji tvrde da je Cibona u tom tradeu prošla dobro. Dva euroligaška poraza, poraz u Zadru i teškom mukom iščupana pobjeda protiv slabašnog Zagreba dosadašnji je učinak Cibone s Andersonom koji se nametnuo kao prvi strijelac, ali i najveći potrošač lopti u toj "novoj" Ciboni. Andersonovo uklapanje u momčadsku igru koja je Cibonu krasila u prvih pet kola najvažniji je Perasovićev zadatak do Topa 16, jer Cibosi trebaju efikasnog, ali i racionalnog Andersona žele li i tamo pomutiti račun favoritima. A očito u klubu smatraju da imaju momčad koja to može učiniti, inače ne bi ulagali veliki novac u Andersona i Šundova.

Iako ni Anderson nije briljirao, daleko je od ocjene koja za sada vrijedi za Šundova, a ta je - razočaranje. Mnogi su vidjeli visokog centra kao rješenje za probleme Cibosa pod košem, no Šundov to nije. Definitivno je premekano igrao obranu za Cibonine standarde, a jasno je da nije ni igrač koji voli žestoku borbu pod košem. Šundov ima mekanu ruku, ali Ciboni više treba "terminator" pod obručima nego krilni centar zarobljen u tijelu "petice".

Nositelji Cibonine igre bili su oni od kojih se to i očekivalo - Prkačin od kojeg, kada je u igri, polazi baš sve (10 poena, četiri skoka, dvije asistencije), Kus (12 poena, ali i samo 1.5 asistencija po susretu) te Calloway (14 poena, 3.7 skokova, 2.7 asista) čiji je najveći problem nekonstantnost. Uz njih se, jasno, napadačka igra prvenstveno vrtila oko američke "trice", bilo Marshalla na početku (13 poena, 43.6 posto šuta za tricu), bilo Andersona u posljednje dvije utakmice (16.5 poena).

Po dvadesetak minuta u prosjeku su dobivali Rozić (obrambeno vrlo dobar do odličan), Vukušić (bez pravog kontinuiteta u napadu) i Homan, čija požrtvovnost osvaja publiku, ali i postavlja obrambeni ton momčadi. Da se od Homana i Šundova može složiti jedan igrač...

Izostao je pravi napredak Andrića koji svako malo nekim potezom podsjeti na ogroman potencijal, no već nekoliko prekršaja kasnije niste sigurni zašto je uopće u igri. Prve euroligaške minute odradio je Zubčić, Troha je dao premalo, Princ je dobio malo prilika, a Longin ni toliko.

Ciboni su možda završni porazi dobro sjeli, da se svlačionica vrati u stanje uma u kojem je bila uoči prvih utakmica - da ova momčad može pobjeđivati samo uz stopostotno zalaganje, krvavu obranu i pametan napad. Talenta i znanja ima, ali talenta imaju i svi drugi u Topu 16, većina i više. Stoga Cibonin novi korak dalje prvenstveno ovisi o pristupu te stručnom stožeru, ali i sreći koja jednu-dvije "klimave" utakmice može prebaciti na jednu ili drugu stranu. No i sreću treba zaslužiti, hrabrošću i trudom.

Cibonin recept za prolaz je unaprijed jasan - dobiti doma sve i ukrasti nešto u gostima. Nakon prvog kruga dobili smo potvrdu da je ovo prvo moguće, no pobjeda u Le Mansu definitivno nije pokazala da je ova Cibona sposobna pobjeđivati u gostima i protiv najjačih. Potvrdu za to tražit ćemo u Topu 16...