Lino Červar, pro et contra

Hrvatski sport još nije vidio osobu poput Lina Červara. Sjajnim startom na klupi Hrvatske (dva zlata na tri natjecanja) osigurao si je imunitet od kritika; iako ih se uvijek moglo pronaći, nitko niti jednom nije išao ozbiljnije "đonom" na Červara, premda je redovito svojim potezima nudio razloge za to.

Štoviše, kada se netko i usudio pitati "zašto ovaj, a ne onaj", Červar je to interpretirao i prikazao kao napad na njega osobno, njegovu obitelj, malog čovjeka, cijelu reprezentaciju i uopće sve Hrvate u Lijepoj našoj i izvan nje.

Politička retorika odnijela mu je dio simpatija u javnosti, ali opet - prozvat će vas tipičnim primjerkom hrvatskog jala ako dovedete u pitanje njegovu stručnost; pa čovjek je došao do osam polufinala u devet natjecanja.

Njegova osjetljivost na kritiku mogla se očitovati u bezbroj primjera - od govora u Norveškoj kada je ispred pobjede reprezentacije stavio osobni obračun sa Sportskim novostima, preko presica na kojima bahato i svisoka odgovara na pitanja pojedinih (cijenjenih) novinara do najnovijeg, prilično ružnog osobnog napada na Božu Sušeca koji se usudio pitati zašto Zlatko Horvat igra desnog vanjskog u kritičnim trenucima ogleda s Francuskom. Za što Sušec, kao institucija hrvatskog novinarstva, ima apsolutno pravo i što mu je, na kraju krajeva i posao. Da se to nije pitao, loše bi ga radio, jer uistinu - što je Horvat radio na desnom vanjskom u tim trenucima?

Kritici je podložan baš svatko, od Fabija Capella do Lina Červara. Važno je povući granicu između argumentirane i neutemeljene kritike, ali bez kritike (ove prve) nema ni napretka.

Červara sigurno treba pohvaliti što je, za razliku od nekih drugih izbornika, poslije izgubljenog finala priznao "kako bi neke stvari promijenio". Priznao je, dakle, pogreške, no ako ih netko drugi istakne - taj radi protiv njega i njegove obitelji?

Vrlo je delikatno pričati o tomu što je uspjeh. Naime, ako slučajno uđete na "sivi teritorij" i upitate - je li srebro pred našim navijačima zaista uspjeh, moguće je da će vas zamoliti da razgovarate s "ljudima u bijelom".

No, puno toga ovisi o kutu gledanja. Ako gledate na naše nastupe pa kažete - 8 polufinala u devet natjecanja - to je uspjeh. Ali ako kažete - u tih devet natjecanja dva puta smo otišli do kraja, niti jednom u zadnjih pet godina, uključujući na SP-u pred svojim navijačima: onda je početna premisa već malo upitnija, zar ne?

Trenerova karijere uvelike ovisi i o igračima koje ima na raspolaganju. Červara nitko ne hvali jer je sa Zagrebom osvajao domaća prvenstva, jer svima je jasna razlika u kvaliteti. Isto tako, Červara nitko ne kudi što sa Zagrebom nema nikakav značajan uspjeh u Europi, jer svima je jasno kada je Ademar ili Flensburg - jači.

Kod reprezentacije tako ne gledamo jer je Červar preuzeo reprezentaciju na europskom dnu i onda otišao na svjetski vrh. Pa smo zaključili - to je čarobnjak. No, s vremenom se pokazalo da su ti igrači "dosta dobri" nakon što su se uhljebili u najvećim europskim klubovima. Ako imate vratara i pivota Barcelone, lijevog vanjskog Flensburga (HSV-a), srednjeg San Antonija, desnog vanjskog Ciudad Reala, ponajbolje desno krilo svih vremena - onda imate prilično fenomenalnu momčad, zar ne? I na natjecanja dolazite kao favoriti, jel tako?

Hrvatska je na sva natjecanja poslije Portugala stigla u statusu jednoga od favorita. U rukometu je to puno drugačije nego u nogometu, jer u rukometu favoriti gotovo uvijek pobjeđuju. Nogomet će doživjeti Grčku ili Porto, dok u rukometu pobjeđuju Francuzi, Španjolci, Nijemci, Hrvati i Danci. Od 27 medalja podijeljenih na zadnjih devet natjecanja, te nacije uzele su 22, uključujući sve zlatne.

Ako na trenutak prihvatimo teoriju da je veliku ulogu u osvajanju dva zlata na startu ere zaslužan Irfan Smajlagić, Hrvatska ja nakon njegovog odlaska, a s "najboljom generacijom svih vremena" na šest natjecanja osvojila tri srebra. Fenomenalno? Dobro da, fenomenalno - ne. Francuska u istom razdoblju ima tri zlata i dvije bronce, uz činjenicu da je teško pokradena na SP-u u Njemačkoj; više nego što je Hrvatska na svim natjecanjima zajedno. Španjolska ima zlato, srebro i broncu, Danci zlato i dvije bronce, Poljaci srebro i broncu. Dopustit ćete, ali Hrvatska ima zaista puno bolju momčad od Poljske.

Da li bi netko drugi osvojio više ili manje medalja od Červara s ovom ekipom - nikad nećemo znati. Povijest nas uči - vjerojatno bi osvojio manje. I lako je moguće da je Červar bio idealan trener za ovu skupinu momaka - velikom broju snažnih karaktera bolje je možda odgovarao trener koji im dopušta veću taktičku slobodu. I neosporno je da je atmosfera u hrvatskoj reprezentaciji bila briljantna od Portugala do danas, a zasluga za to sigurno ide i trenera. Sigurno je da i igrači vole Červara, te da su za njega (i za Hrvatsku) uvijek davali sto posto i da su zbog toga miljenici nacije.

No, svatko tko voli hrvatsku reprezentaciju ima pravo upitati se milijun pitanja. Zašto gubimo ključne utakmice? Zašto se nama nakon poraza u polufinalu teško "psihički vratiti", a Dancima - nije. Zašto s tri igrača u najboljoj momčadi prvenstva i 16.000 navijača ne možemo zabiti 10 minuta pogodak u završnici utakmice?

Zašto redovito dobivamo pojedine protivnike kada to nije važno, a gubimo kada se dijele medalje? Zašto smo u Portugalu i Ateni bili fizički spremni odigrati i finala, a nakon toga smo redovito u završnici "umorni", kao da druge ekipe nisu imale isti raspored? To posebno vrijedi za domaće SP gdje smo imali zaista lagan raspored tijekom SP-a (posebno drugi krug), da bi u 45. minuti protiv Francuza potpuno pali.

Zbog čega redovito Goran Šprem sjedi na tribinama dio natjecanja, a onda dolazi u "spas" kada je najvažnije? Sada je on ispao Pedro, a upravo je Červar srozao Špremovo samopouzdanje forsirajući Hrvatina, objektivno najslabiju točku Hrvatske na ovom natjecanju.

Koliko puta smo relativno nevažne utakmice igrali punom snagom da bi se na kraju žalili "kako je ponestalo snage"? Koliko puta je bilo upitnika nad Červarovim konačnim izborom igrača, da bi se potom kroz natjecanje izbornik žalio na kratku klupu? Zar u 50. minuti protiv Francuske ne biste radije vidjeli Dragu Vukovića u igri nego Horvata na desnom vanjskom? Koliko puta su savjete u time-outu dijelili igrači dok im je Červar samo govorio koliko je do kraja? A kada je nešto i rekao, koliko ga puta igrači nisu poslušali?

Na kraju, zapitajte se - kada se lomilo finale SP-a pred 16.000 hrvatskih navijača, biste li htjeli pored Duvnjaka, Balića, Lackovića i društva smirenog trenera poput Oneste, koji u tim trenucima igra s najjačom postavom ili trenera koji nervozno juri gore-dolje, mijenja po dvojicu igrača svaki napad i postavlja igrače na neprirodne pozicije te viče na suce i igrače? Utakmica je išla upravo po Onestinom zamišljenom scenariju; naš izbornik, pak, nije imao plan B.

Kako smo u sportu međunarodno uspješniji nego u drugim društvenim sferama, ponekad i pretjerujemo u veličanju svojih junaka. Tako i sada ovo srebro uporno pretvaramo u zlato, mada je ono i dalje srebro. Srebrnog sjaja.

Ako je netko "najbolji", onda je - najbolji. U Hrvatskoj to nitko naglas neće reći, ali... Naši rukometaši su odlični, no nisu najbolji. Kao da imamo neki kompleks pa smatramo da je to sramota ili da na neki način narušava sve dobro što su napravili. Ne, ne narušava, i dalje su omiljena hrvatska momčad uz nogometaše, i dalje su zadužili hrvatski sport i dalje su najuspješniji hrvatski reprezentativni kolektiv.

Ali - nisu najbolji. Najbolji ne bi dopustili poraz pred svojim navijačima u finalu SP-a. Najbolji bi brojne prilike za zlatne i brončane medalje - bolje iskoristili. Najbolji su u našim očima jer volimo njihovo zajedništvo, srce, borbu, vic u igri, ali u povijesnom kontekstu - ova generacija ostat će upamćena kao "jedna od boljih" u dekadi.

"Najbolji" ne kriju svoje ambicije, ne kriju da žele osvajati zlata. Jordana nisu zanimala finala, Manchester United ne broji druga mjesta niti bi se Phelps veselio s pet srebra i tri bronce; svi oni znaju da vrijede više, teže višem i žele ostati zapamćeni.

Uz ovaj spoj talenta i atmosfere, smatram da su rukometaši trebali bolje. I da su trebali biti najbolja momčad desetljeća i da su trebali podignuti naslov svjetskih prvaka pred svojim navijačima. Je li zločesto tako razmišljati? Zašto nisu? Ili nisu dovoljno dobri ili nisu imali dovoljno dobog stratega - koji je vaš odgovor?

Napisati to ne znači biti jalan ni zločest. Napisati to znači biti svjestan njihove snage, napisati to znači komplimentirati toj momčadi - kada si i blizu statusa jedne od najboljih rukometnih generacija, to puno znači.

Kauboji su po broju medalja najuspješniji hrvatski kolektiv, po broju polufinala najuspješniji su u jednom kontinuitetu, a po ostvarenim uspjesima u kontekstu sporta u kojem nastupaju - najuspješniji su poslije brončanih nogometaša. Na to i oni i mi možemo biti ponosni, no nije grijeh zapitati se - je li moglo i bolje...