Neka druga Cibona

To bi bila najbolja vijest jer ova bi Cibona uz možda neku manju promjenu na rosteru iduće sezone mogla kandidirati čak i za Final Four. Zapravo, ona to može već ove sezone, što graniči s malim čudom s obzirom da je momčad sastavljena prošlog ljeta, s jednim važnim kotačićem dodanim za Novu godinu. Ako je Velimir Perasović to uspio napraviti za pola godine, što tek može uz malo više vremena?

Nećemo se, jasno, predaleko zaletavati samo zato jer su Cibosi nakon "sto godina" odigrali fantastično u gostima i skinuli jakog protivnika. Fenerbahče ipak nije iz one prve kategorije, pa se ne treba zanositi da Cibona u Sienu ide s "fifty-fifty" šansama moćnom Montepaschiju. Ne ide. Ali ide sa šansom da pobjedom osigura četvrtfinale Eurolige! A to nije mala stvar, biti na pobjedu do takvog uspjeha.

Cibona je ovom pobjedom isprala jedini ozbiljan kiks ove sezone - poraz od Turaka kod kuće - i ako tako gledamo, u ožujak će ući bez ijednog krivog koraka. Lakoćom su Vukovi promarširali kroz prvi krug (prvi cilj), drže željenu poziciju u NLB ligi i imaju sve u svojim rukama uoči same završnice (drugi cilj), a na vrućem gostovanju u Zadru uzeli su prvi trofej (treći cilj).

Naravno, sve najvažnije tek je pred Cibonom - završni sprint u NLB ligi te domaće prvenstvo, dakle mjesta koja donose bodove za Euroligu. K tomu, u Sieni Cibona može osigurati brdo bodova za Euroligu jer pobjeda je vodi među osam najboljih momčadi Starog kontinenta.

Za Cibonu je bitno da je nakon dva poraza od Zadra u NLB ligi pokazala da definitivno nema nekakav kompleks, štoviše, da je ovoga trenutka bolja i kompletnija momčad od svog najvećeg rivala unutar Lijepe naše, pa će u domaće prvenstvo svakako ući kao (veliki) favorit. A u tzv. malim utakmicama Cibosi su puno bolji nego proteklih sezona, jer za Perasa male utakmice ionako ne postoje, pa suparnici ne trebaju očekivati neke velike kikseve Cibone u hrvatskom prvenstvu, kada ono počne.

Iako Perasovića, igrače i sami klub ipak najviše zanimaju rezultati, Ciboninog navijača možda i više veseli igra. Žalimo se često, ne samo u košarci, kako gomilanje stranaca može naškoditi nekakvoj kemiji, ali prošlog je ljeta odrađen dobar skauting. Jasno, treba ti tu i malo sreće, sumnjamo da su u Ciboni točno znali kakav je Calloway suigrač, koliko je Homan borben, kako će se Anderson uklopiti, ali postignuta je sjajna simbioza. Postoji možda bojazan vezana uz dolazak Wrighta, koliko to može negativno utjecati na one kojima će minutaža ići prema dolje, no Wright je pravi igrač, a u Ciboni se loptaju košarkaši koji žele - pobjeđivati.

Pobjeda i momčad su iznad svega, Perasović je uspio to postaviti kao ultimativni zakon kojeg se igrači drže. Nije bitno tko će staviti 20, tko će se tući u obrani, tko će imati kakvu valorizaciju, bitno je samo da Cibona ima koš više od protivnika. Istina, Alan Anderson postao je preko noći najvažniji igrač Cibone, od te činjenice nitko ne bježi i svi su je prihvatili. No ni Anderson taj status ne zloupotrebljava; iako će baciti koju loptu previše, Anderson se sasvim uklopio u ono što Perasović želi.

U košarci se pobjeđuje obranom, to je jasno svakome tko je gledao okršaje San Antonija i Phoenixa ili CSKA i - bilo koga proteklih sezona. Dok god protivnika zaustaviš na 65-70 poena apsolutno imaš šansu za pobjedu. I zato je ova Cibona tako dobra, zato je tako uspješna i zato ima šansu u Sieni učiniti zaista veliki uspjeh.

Perasović je od prvoga dana radio na obrani, postavio je i u glavama napadačkih nositelja da posao kreće od obrane. Zbog toga se na tom dijelu parketa danas "ubijaju" i Anderson i Calloway i Kus i Prkačin, a ne samo Homan, Rozić i Vukušić. Nije to još razina CSKA, ali takvo što se ne stvara preko noći; Cibona je na pravom putu.

Zato se vraćamo na početak ovog teksta i pitanje - mogu li čelnici takvu momčad zadržati na okupu? Ako mogu, uz ovakvog trenera za godinu dana bismo mogli gledati jednu zaista veliku momčad u nastajanju, momčad koja bi mogla zapaliti Zagreb kao što je zadnji puta radio Dražen Petrović. Možda se čini kao utopija, ali ništa nije nemoguće, pogotovo ne ako su igrači i trener predani radu, radu i radu. Baš kao Dražen...