Siva istina derbija

Dugo sam razmišljao, pogledao još jednom i snimku utakmice, pročitao desetine novinskih komentara, pa i forumaških postova, ali svejedno nisam pronašao dobar "kut" za ovu kolumnu.

Poanta komentara je odabrati jedno mišljenje i onda se "ubiti" argumentirajući ga, no nakon sinoćnje utakmice nemoguće je (točnije, neispravno) u apsolutnim terminima zastupati neku stranu.

Sudac

Mogli bismo, primjerice, izabrati temu suca i reći- "konačno sudac koji štiti igru". Nakon većine derbije žalimo se na prevelik broj nekažnjenih grubih startova, a Bruno Marić je u tom pogledu definitivno napravio korak naprijed. Sankciniorao je očigledno povlačenje Pandže, izvadio je crvene kartone za lakat Buljata i start s leđa, bez šanse da se dođe do lopte, Linića. To su dva igrača koja već sezonama marljivo prikupljaju žute i crvene kartone i najčešće se žalimo zašto se takvi još češće ne kažnjavaju. Marić je to odradio - izvrsno.

Međutim, Marićeve pogreške nisu bile ono što je dosudio, već ono što nije. Nažalost po njega, te greške uglavnom su bile na štetu Hajduka, pa se u ukupnoj slici Splićani mogu s pravom osjećati oštećenima. Bio je tu Mandžukićev nehotični, ali ipak vrlo ružni udarac u glavu Šerića (a već je imao žuti karton), bili su tu i laktovi Hrgovića i Lovrena u glavu protivnika koji su prošli nekažnjeno. Sveukupno, s obzirom na to koliku su galamu dizali Dinamovi čelnici i igrači nakon Poljuda, može li tko prigovoriti ako se sada u Hajduku osjećaju oštećenima?

Igra Dinama

Ipak, pristaše Hajduka neće previše glasno iskazati svoje nezadovoljstvo jer su svjesni da je Hajduk utakmicu praktički izgubio kada se igralo ravnopravno. Štoviše, Hajduk je bolje prošao i igrao s devet igrača nego u prvih pola sata kada ga je Dinamo apsolutno nadigrao i zasluženo poveo s 2:0.

Mogu se igri Dinama u tom razdoblju pripisati brojni komplimenti, prije svega agresivnost, pokretljivost i okomitost, na nivou kakav u HNL-u izrazito rijetko viđamo. U Maksimirskoj posebno zadovoljni mogu biti što su takvoj igri velik obol dali upravo Dinamovi klinci, Badelj, Lovren, Tomečak i Barbarić.

Međutim, i pretjerano umiranje u kvaliteti Dinamove igre bilo bi zavaravajuće jer se opravdano postavlja pitanje gdje je nestao Dinamo u drugih 45 minuta. Nakon što su postigli treći gol, Modri su u potpunosti stali i tek su ih sreća (stativa) i raspoloženi Butina spasili od primanja pogodaka koji bi itekako povećao Hajdukove izglede. S obzirom da postoji i uzvratna utakmica, nema opravdanja za Dinamovo spuštanje noge s gasa - dva igrača više morala su se bolje iskoristiti.

Igra Hajduka

Možemo, nadalje, lamentirati o slabom ulasku Hajduka, o eventualnim Mišinim pogreškama i padu forme momčadi, ali ako se opet vratimo u to drugo poluvrijeme - Hajdukov otpor bio je zaista fascinantan. Protiv dobrog Dinama, protiv nabrijane publike, s rezultaskim minusom i dva igrača manje, Hajduk je primio samo jedan pogodak, nije dopustio nakon toga Dinamu pravu šansu, a Ibričića, Kalinića i Gabrića centimetri su dijelili od pogotka. Nakon poraza od 3:0 teško će "bili" naći razloge za zadovoljstvo, ali taj dio igre odigrali su - hajdučki. Možemo li onda jednostrano reći da je Hajduk bio loš odnosno da je bio dobar?

Lijep nogomet

Za ono što su nas navikli Dinamo i Hajduk, ovo je bila nogometna ljepotica. Vidjeli smo prekrasan prvi pogodak s tri majstorska poteza, lijep treći gol, dosta šansi, udaraca, obrana vratara, pa čak i driblinga poput Badeljeva "tunela" Skoki. Bio je to na trenutke nogomet kakav u derbiju želimo, otvoren, dinamičan, europski, s nekoliko visoko kvalitetnih pojedinaca poput Mandžukića, Kalinića, Gabrića i Bišćana.

Međutim, dva crvena i brojni žuti kartoni, priča o sucu i opet velik broj prekršaja dokaz su da ni ovoga puta nije moglo bez standardnih tenzija i (pre)grubih dvoboja.

Hajdukova i Dinamova filozofija

Činjenica je da na Maksimiru češće gledamo ovakav nogomet, dok se priče o nogometnom ratu uglavnom pišu nakon poljudskih derbija.

To nije slučajno - Hajdukova škola najčešće odgaja "borce i ratnike", Hajduk uglavnom traži stopere "drvosječe", Hajduk je i ove godine pri vrhu poretka momčadi s najviše žutih kartona i kroz tu agresiju Splićani melju protivnike u HNL-u.

Nema u tome ništa loše, moderan nogomet traži snažan i žestok pristup, a kada sudac to tolerira, kao što je tolerirao Bebek u Splitu, protivnik će se teško oduprijeti. No, svira li "Marić", Bijelima bi bilo pametno adaptirati se na stroži kriterij. Različite kriterije možemo vidjeti i u drugim ligama ili europskim kupovima, a stvar je kvalitete i inteligencije neke momčadi u kojoj će se mjeri tome prilagoditi.

Sličan problem, samo obrnut, ima Dinamo. Maksimirska škola češće priliku daje "finim momcima" koji se ne snalaze toliko dobro u "ratnim uvjetima" i kojima paše ako sudac ne dopušta visoku razinu agresivnosti.

Korektnost Hajduka

Korektan nastup većine igrača Hajduka i samog trenera nakon utakmice također zaslužuje prostor u komentaru nakon derbija. Naime, od Mišea nadalje, čuli smo uglavnom iskrene čestitke Dinamu na boljoj igri, priznanje da sudac nije značajno utjecao na rezultat, pa i poneki komentar da su pogreške, ako ih je bilo, bile nenamjerne (Hrvoje Vejić).

Takav stav i takve izjave su zaista na europskoj razini, jer se opravdanja za poraz nisu tražila na krivom mjestu. Miše je svojim pristupom igračima, "gledajte svoju igru, a ne suca", unio nove vjetrove u hrvatski nogomet, pa ako takvo ponašanje preuzmu i ostali klubove Prve HNL - čeka nas bolje sutra (zapravo nas čeka Liga 16 i vrlo mračno sutra, ali zvučalo je dobro).

Međutim, ni ova priča nije "crno-bijela" jer je iz Hajdukove svlačionice izašlo i nekoliko igrača koji su pričali isključivo o sucu, eventualno o Zdravku Mamiću.

Mario Mandžukić

Posljednja od zanimljivih tema derbija je Mario Mandžukić koji je sjajnom predstavom zaslužio epitete poput "najboljeg igrača lige".

Mandža to vjerojatno i jest, međutim, on nije tip kojem će pretjerana veličanja činiti dobro u karijeri.

On je svoj potencijal odavno naznačio, svoju kvalitetu dokazao u ogledima protiv Ajaxa i Sparte, te mnogim utakmicama HNL-a. Njegove fizičke predispozicije su briljantne, posebno za jednog hrvatskog nogometaša (jer takve baš i ne "proizvodimo"), a njima je pridodao mnoge nogometne vrline.

No, Mandžukić će europski visoku klasu potvrditi tek kada ovakve predstave bude pružao na konstantnoj bazi protiv suparnika Hajdukove ili više klase. Drugim riječima, ne u Ligi 16, već kroz Dinamove europske utakmice, reprezentativne nastupe ili kada za njega stigne "nemoralna ponuda".

Sve u svemu - iza nas je derbi nakon kojeg se ima o čemu pričati. "Problem" je tek što niti jedna priča nije jednostrana, kao što bismo za komentar voljeli. Teško je, naime, "svađati" se sa suparničkim taborom (bilo Bijelim bilo Modrim) ako znate da dobre argumente imaju i jedni i drugi. Ali valja nekada i to priznati...