Packe

Sve je to lijepo, ali...

Tomislav Pacak • petak, 28.08.2009.
Sve je to lijepo, ali...
Foto: Kristijan Komarica

Iako je hvale vrijedno što će Cibona i naredne godine imati konkurentnu momčad, dovoljno dobru za drugi krug Eurolige, iako u vremenu krize nije lako osigurati velika novčana sredstva, Cibonina strategija krpanja momčadi iz godine u godinu neće klubu donijeti onako velike uspjehe kakve klub tog renomea zaslužuje...

Velimir Perasović odradio je krasan posao s Cibonom prošle godine, izvukao maksimum iz jedne dobre ekipe i ostvario praktički sve zacrtane ciljeve. Domaći suparnici su pokoreni i u prvenstvu i u Kupu, u NLB ligi se otišlo do finala, a u Euroligi do drugog kruga. Uz malo više sreće mogla je Cibona proći i Top 16, mogla je možda osvojiti i regionalnu ligu, ali s obzirom da je Peras osigurao još jedan ugovor s Euroligom, i usput prikupio veliku zalihu i za narednu godinu, teško je tražiti neke mrlje u vrlo uspješnoj sezoni.

No nažalost, sav Perasovićev trud iz prošle sezone vrijedio je samo za tu sezonu, jer "gradnja" momčadi u nekom dužem roku pod Tornjem je nemoguća. Iako su i drugdje prošla vremena kada je kostur momčadi stasao zajedno kroz 3, 4 ili 5 godina, Cibona je strategiju slaganja momčadi odvela na potpuno novi nivo.

Cibona, naime, iz ljeta u ljeto momčad mijenja iz korijena, pod Tornjem uglavnom ostaje klupa, a prvotimci čekove dobivaju negdje drugdje. Na papiru, u Ciboni su ostali i Andrić i Rozić i Vukušić i Princ i Troha, no u praksi - Perasović će uigravati potpuno promijenjenu momčad.

Cibona je ostala praktički bez prve petorke - Kusa, Homana, Callowayja, vjerojatno Prkačina i nezamjenjivog Andersona. Stigli su potpuno drugi nositelji igre, drugačijeg profila, momci koji ne poznaju suigrače, trenera, način igre. Drugim riječima - Perasović kreće potpuno iz početka, i to što je on u Ciboni već drugu godinu ne znači ništa, barem ne u smislu da sada možemo očekivati daljnji rast kvalitete igre. Ne možemo.

U ranoj fazi mogu se očekivati tipični "dječji problemi", kao što ih je Cibona imala i lani, zbog čega je već od starta NLB lige morala loviti zaostatak. Svi odrađeni treninzi iz prošle godine u novoj su - beskorisni. Teško da će na parketu u nekom važnom trenutku biti petorka Andrić-Rozić-Vukušić-Princ-Troha.

To u Ciboni nije novost, ali je loše što se sada takav oblik konstruiranja momčadi praktički uzima zdravo za gotovo, da je takva strategija planiranja uklesana u kamen. Igrači se potpisuju na godinu dana (s opcijom koja se nikad ne aktivira), pa onda iduće ljeto opet niz rošada. Koliko se dugo gradio šampionski Split? Koliko se dugo gradio šampionski Maccabi, CSKA? Teško je veliku momčad složiti u kratkom roku, koliko god novca uložili i kakve god zvijezde doveli. A kamoli ako novca baš i nemate kao drugi, a igrači koje dovodite nisu ekstra kvaliteta.

Kod mnogih navijača ostat će dojam (i žal) da Cibona nije učinila baš sve u svojoj moći kako bi zadržala Andersona, opće prihvaćeno najboljeg Amerikanca kojeg je imala u svojim redovima u povijesti. Je li učinjeno zaista sve? Nije li se moglo negdje iskopati, iskemijati još par stotina tisuća dolara kako bi se izvrsnog Amerikanca zadržalo još godinu dana, a taj novac ušparati na dva igrača na klupi (jer Cibona dobro plaća i takve)?

Na Andersonu se zaista moglo graditi dosta toga, to je igrač koji puni dvoranu, daje samopouzdanje suigračima, da ne govorimo o igračkom doprinosu - Anderson kao strijelac, skakač, obrambeni igrač, kreator, najbolje je što se Ciboni dogodilo u dugo vremena. I ne možemo pobjeći od dojma da nije učinjeno baš sve, ali baš sve, kako bi Anderson, koji je zavolio Zagreb i to nije samo "bombon za navijače", ostao u čoporu.

Umjesto njega dovedena su dva nova Amera, pa bi po formuli 1+1=2 Gordon i Graves trebali nadoknaditi Andersonov učinak. Ništa nije nemoguće, mada niti jedan individualno nije njegova klasa, no radi se kvalitetnim igračima koji bi - klikne li opet momčad i prihvati li Perasovićevu viziju - mogli pomoći Ciboni da ponovi prošlogodišnju sezonu (što bi ovoga trenutka vjerojatno svi pod Tornjem potpisali).

I to bi bilo odlično, činjenica je da je recesija pogodila puno toga, pa ni Cibona ne može biti izuzeta i iz te perspektive lanjski uspjesi bili bi lijep domet.

No, Cibona je veliki klub, prepoznatljivo europsko ime koje zaslužuje da tu i tamo, svakih nekoliko godina, u Europi odigra još ozbiljniju ulogu od ove sadašnje koja se svodi na "neugodno gostovanje, ali ne ozbiljan konkurent za Final four".

Da bi to mogla, Ciboni treba više stabilnosti i kontinuiteta, jer malo vrijedi trenerski kontinuitet ako svake godine taj isti trener uigrava drugu momčad. Pokažu li se Gordon, Graves i/ili Bogdanović pravima, treba ih na vrijeme rezervirati i za sezonu potom. Cibona je, za razliku od Dinama, u Europi značajno ime, igrači tu žele igrati, Cibona ima i love (ne kao Panathinaikos, ali dovoljno) i Cibona može zadržati igrače takvog kalibra, ako to dovoljno želi (i ako se na vrijeme sjeti).

Koliko će ovogodišnja Cibona biti dobra uvelike ovisi o još dva igrača koje Perasović namjerava dovesti, centru (Prkačin?) i krilu (Tomas?). Kada bi se uz to nekako konačno uspio i realizirati transfer Ante Tomića, izgledalo bi to, na ploči, možda i bolje nego lani.

U praksi, Cibonu čeka isti mukotrpni put stvaranja momčadi kao i lani. U košarci koja izrazito ovisi o tome kako igrači funkcioniraju zajedno, a ne koliko su individualno kvalitetni, to stvaranje momčadi najvažniji je dio procesa, a zahvaljujući "žetonskoj" strategiji stvaranja momčadi, Cibona s tim procesom kreće iznova.

Šteta, Perasović zaslužuje bolje od toga, zaslužuje da nastavi tamo gdje je stao lani kada je napravio dobar posao. Barem zna što mu je činiti, može koristiti iste planove, metode, treninge...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!