Dežurni kritičari, što sad?

Napisao sam nakon Anderlechta da je "Dinamo europski", da spada tu gdje je, i da nikako nije ispao iz igre za nastavak natjecanja jer je "troznak moguć na baš svakoj utakmici".

Tada sam bio "Mamićev plaćenik" koji ne zna ništa o nogometu i koji vjeruje jednoj beznadnoj momčadi prepunoj mediokriteta, sa "žonglerom Sammirom" kojem je mjesto na brazilskim plažama, "europskim prosjakom Moralesom", Robertom Kovačem "kojeg je pregazilo vrijeme" itd. Web i papir sve trpe, pa tako i niz uvreda, kritika i "realnih ocjena" na račun Dinama, igrača, trenera. Pa i onih autora koji se o Dinamu trude pisati pozitivno. Kritički, objektivno, ali i pozitivno.

Problem je, međutim, što učiniti kada taj limitirani Dinamo odigra vrlo dobru utakmicu, pobijedi na neugodnom gostovanju s 3:0 i odjednom izgleda kao momčad vrijedna nastavka natjecanja?

Dvije su opcije, pa ako ste dežurni kritičar, osjećajte se slobodnima izabrati jednu od njih.

Možete se, primjerice, držati dosadašnjeg stava, negativnog, pa pobjedu u Temišvaru pripisati "solidnom Dinamu, ali prije svega slabom domaćinu". Pritom se svakako potrudite zaboraviti da je Timişoara izbacila Šahtar u Ligi prvaka. Šahtar koji je pobjednik Kupa UEFA i momčad koja se poigrala s Modrićevim Dinamom. Smetnite s uma i da su Rumunji odigrali 0:0 u Amsterdamu, uostalom, i taj Ajax - tko su oni? Kad su zadnji put bili prvaci Europe?

Ta Dinamo je ispao od jednog Red Bulla, o čemu uopće pričamo? Pa to je momčad u rangu Cibalije, barem bi vas tako neki u Hrvatskoj željeli uvjeriti. Ta "salzburška Cibalia" u Europskoj je ligi svladala Lazio i Villarreal, i jedna je od samo pet momčadi (a ima ih 70!) koja ima maksimalan učinak (Sporting, Everton, Šahtar i Werder, sve "patuljci").

Ako ste iz te struje misli, onda valjda znate i da je Hearts europski prosjak, da su Sparta ili Ajax daleko od najboljih dana, da je Pjunik egzotični suparnik, a Anderlecht kanta za napucavanje Lyonu. Tako da je sve skupa neobično da Dinamo sve njih zajedno nije pregazio.

A možete, s druge strane, biti polaznik tradicionalne "hrvatske ekstremističke škole". Dakle, pretvarati se da niste vrijeđali pola igrača, trenera i one koji su ih sastavili, već da vi dugo tvrdite da je ova momčad sposobna za ovakve rezultate. Pa će nakon Temišvara vaš zaključak biti - eto, Dinamo je dokazao da je "superkvalitetna momčad" (ne šalim se, na svijetu gdje igraju Barcelona i Manchester United, jedan ozbiljan novinar napisao je upravo to - superkvalitetna momčad).

Ako ste taj tip, onda vam je valjda jasno da je Dinamo sada prvi favorit ove grupe, zapravo, bit će iznenađenje ako do kraja ne skupi 12 bodova u četiri utakmice. Pa od Timişoare su očito bolji, Ajax je mušterija, a od Anderlechta smo ionako slučajno izgubili.

I jedne i druge muči isto pitanje - zašto je onda Dinamo izgubio od Anderlechta? Zašto je ispao od Red Bulla? Zašto ovako nije igrao i u tim utakmicama?

Zbog sira.

Ili, ako vam je draži razlog - zato jer ljudi koji tako razmišljaju ne razumiju nogomet. Ili pak pišu (po direktivama?) onako kako ne misle, ali moraju zbog tiraže, čitanosti, gledanosti.

Naime, sve je to isti Dinamo, sve su to isti igrači, no tijek jedne europske utakmice ovisi o milijun faktora.

Nije da Sammir nekad ne želi, nego nekad ne ide. Nije da Badelj nekad zna, a nekad ne zna, nije da je Jurčić jedan dan Capello, a drugi dan taktičar u rangu moje bake.

Dinamo je u Temišvaru bio jako dobar, ali je i takav mogao izgubiti utakmicu. Da Badeljev udarac Etto nije skrenuo i tako usmjerio loptu u gol, a utakmicu u Dinamovom smjeru, da Lončarić nije imao dvije izvrsne reakcije, da je Timişoara povela - bi li danas opet dinamovci bili zadnji luzeri, a ne "superkvalitetna momčad"?

A isto tako, Dinamo protiv Anderlechta nije trebao izgubiti, ali taj dašak sreće puhnuo je drugačije. U dvobojima izjednačenih protivnika - a takvih je u Europskoj ligi jako puno - malo sreće usmjerit će mnoge utakmice. Ni Barcelona, bez neke velike dvojbe najbolja momčad na svijetu, nije postala prvak Europe bez malo sreće i (dosta) sudačke pomoći.

Daleko od toga da se Dinamo ne može kritizirati, da bi Krunoslav Jurčić trebao biti amnestiran, da igrači uvijek igraju u skladu s (realnim) mogućnostima. Jurčić je protiv Red Bulla kod kuće krenuo s pogrešnim pristupom i možda je koštao Dinamo šanse za Ligu prvaka. Momci su protiv Heartsa u gostima odigrali bez žara. Klub nije na vrijeme riješio problem lijevog beka. Sve se to može argumentirano kritizirati.

No, slati na brazilske plaže Sammira, dovoditi u pitanje vrijednost svakog stranca, raditi podjele u momčadi predlaganjem susreta Domaći - Stranci (što je zaista neprimjereno i neodgovorno), potencirati sukobe na relaciji trener-igrači ili trener-novinari do mjere da se ruši atmosfera, sve je to plod nekih niskih interesa, a ne rada za dobrobit Dinama.

Da, i nama koji pratimo Dinamo u interesu je dobrobit kluba, barem bi trebao biti. Mi pišemo u ime milijun navijača kojima je Dinamo u srcu, moramo biti objektivni, kritični i euforični na pravom mjestu, ukazati na loše, a pohvaliti dobro. I kroz sve to pomagati klubu da gradi imidž, da ostvari simbiozu s publikom.

Neodgovorno bi sada bilo pretjerivati s hvalospjevima (a budite sigurno da će se to dogoditi), konstatirati da će Dinamo doživjeti Božić u Europi. Kao što u svakoj utakmici do kraja Dinamo ima dobru šansu, niti u jednoj neće biti favorit. Nije to ni u Amsterdamu neovisno o tradiciji (ne'š ti tradicije od dvije utakmice), nije to u Bruxellesu, protiv Ajaxa to nije ni u Zagrebu, a napravili bismo pogrešku kada bismo pomislili da je to protiv Timişoare u Maksimiru; Rumunji bi se lako mogli pokazati puno nezgodnijima u Zagrebu nego što su bili kod kuće.

Ništa se nije promijenilo u odnosu na Anderlecht, osim što Dinamo ima tri vrijedna boda. I dalje stoji da Modri teško igraju kod kuće, da imaju određene limite prouzrokovane slabom ligom (pad ritma, lapsusi u koncentraciji, nesposobnost branjenja rezultata), da imaju slabije točke unutar momčadi (defanziva vezne linije, malo prodora po krilima, nedostatak pravog golgetera i skakača u šesnaestercu)...

A isto tako, i dalje stoji da je Dinamo potentna momčad, da igra sve zrelije i discipliranije. Da ima vrlo jake pojedince u obrani, da ima Mandžukića, da ima vrlo teškog za čuvanje Sammira, da ima pakera i udarača Moralesa i da je jednostavno - neugodan protivnik. Tvrde to svi suparnički treneri, zašto im ne vjerovati?

Znam da postoji velika masa ljudi koji vole Dinamo, koji nisu toliko glasni na forumima, koji u miru gledaju svoj Dinamo i sve što se oko njega događa.

Ti ljudi danas su sretni, ne samo zato jer je Dinamo pobijedio, već i zato jer znaju da ipak nisu ludi kada tvrde da je ova momčad sasvim OK. Nije još momčad na koju možete računati u svakoj utakmici, ali je momčad s kojom znate da u većini europskih ogleda imate dobru šansu.

Tim je ljudima dosta toga da se Dinamo povlači po blatu, da se oko Dinama uredno stvara negativna atmosfera, da se o Dinamovim protivnicima piše podcjenjivački, baš kao i uspjesima, dok se neuspjesi gotovo slavljenički analiziraju.

Dosta im je i ponašanja Zdravka Mamića koji je klubu daleko najkorisniji u korizmi, dok šuti i radi, a dosta im je i ponašanja huligana koji klupsko ime blate gdje god dođu.

Na kraju, dosta im je i dežurnih kritičara, koji su uvijek prvi kada na nešto u Dinamu treba pljunuti, ali se vješto skrivaju nakon Amsterdama, Praga ili Temišvara. Stigao je red da jedno vrijeme šute...