Sportske priče koje inspiriraju

Dopustit ćete mi, vjerujem, da svojoj božićnoj kolumni izbjegnem Mamića, Markovića, Štimca, Dinamo, recesiju, neplaćanje računa, prazne i skupe dvorane, otužne stadione i da, umjesto njima, ovaj prostor posvetim sportskim pričama koje nas sve mogu inspirirati.

Takvih zaista ne nedostaje. Da političari organiziraju humanitarnih susreta kao sportaši, da poduzetnici daju svojeg novca onima kojima zaista treba kao što daju sportaši, da se svi zajedno jedni prema drugima odnose više kao sportaši – svijet bi bio bolje mjesto.

Glupana i mediokriteta, ljudi koji misle samo na sebe i svoju zabavu, koji mogu biti nominirani jedino za nagradu “hedonist godine”, ima svugdje, pa i sportu, no ipak ćete u sportu više nego i jednoj drugoj ljudskoj djelatnosti vidjeti “viteštva”, poteza, trenutaka, priča i djela koje svakoga mogu potaknuti da postane bolja osoba. Ako se suočite s rakom testisa, sjetit ćete se Lancea Armstronga. Ako teško nastradate u prometnoj nesreći, uzor vam može biti odlučnost i osmijeh Sandre Paović. Ma svaki paraolimpijac je priča za sebe, nada i utjeha svakome komu život donose neki fizički hendikep.

Za puno priča već ste čuli, za neke sportaše znate da su veliki humanitarci, poput Michela Schumachera, za neke možda znate malo manje, poput naših reprezentativaca Srne i Kranjčara. Za ovo blagdansko vrijeme za vas sam pripremio nekoliko priča koje možda ne znate, a nakon kojih ćete sigurno pomisliti – sport je zaista više od Cristiana Ronalda ili Kobea Bryanta.

Ako ste čitali knjigu Michaela Lewisa, ili eventualno gledali film Blind side sa Sandrom Bullock, onda znate sve o nevjerojatnoj priči Michaela Ohera koji je sve samo ne obični igrač američkog nogometa. Neću otkriti previše, jer toplo sugeriram knjigu i/ili film, no Oher je živi dokaz da se baš uvijek u životu može uspjeti, čak i ako se od sedme godine brinete sami za sebe, živite kao skitnica, zaostajete u obrazovanju i u ključnim godinama odrastanja nemate doslovno nikoga. Usprkos svemu tomu, Oher je kroz football pronašao svoju stazu do normalnog života, izabran je kao 23. na NFL draftu (Baltimore Ravens) te je tako zaokružio svoj put od beskućnika do milijunaša. Zahvaljujući sportu, svojoj odlučnosti, upornosti, ali i ljudima koji su putem prepoznali njegove ljudske vrline, kao i sportske mogućnosti. Uostalom, zaguglajte ako želite znati više…

Kevin Laue je, pak, imao sjajnu obitelj, ali nije imao – donji dio lijeve ruke. Pri rođenju mu je pupčana vrpca nesretno zaustavila dotok krvi u ruku (ali mu je ta ruka istodobno spasila život jer je omogućila dotok krvi u glavu), pa je odrastao bez ruke od lakta naniže.

No, Laueovi roditelji nisu dopustili da to utječe na to da ima normalno djetinjstvo, kupovali su mu normalne tenisice s vezicama, hlače s gumbima. Kroz takav odgoj i Laue je lakše prihvatio svoj hendikep, pa je s humorom odgovarao na tipična dječačka podbadanja. Kako si ostao bez ruke? ”Surfao sam po Havajima i odgrizao ju je morski pas.”.

Najgori dio njegovog djetinjstva? ”Bilo je teško pronaći odgovarajuću obuću za snowboardanje jer imam jako veliko stopalo.”

Laue je u ovaj tekst dospio zbog svog košarkaškog umijeća. Naime, visoki mladić nije dopustio da ga fizički hendikep spriječi u igranju košarke, i to na vrlo ozbiljnoj razini. Laue je ignorirao odbijenice, pokušavao je dobiti košarkašku stipendiju za neko sveučilište sve dok ga nije primio Manhattan College, ne zato jer je hendikepiran, nego zato jer je dobar košarkaš.

Kako je, primjerice, Laueov slučaj inspirirao mladu djevojku koja je u nesreći ostala bez ruke, a sigurno nije jedina kojoj je njegova priča pomogla, možete pročitati u odličnom tekstu New York Timesa.

Jasonu McElwainu je, pak, s dvije godine dijagnosticiran autizam. 15 godina kasnije, postao je junak svoje škole zahvaljujući svom nastupu na košarkaškom igralištu.

Bila je to posljednja domaća utakmica srednje škole Greece-Athena, a kako je njegova momčad sigurno plovila prema pobjedi, četiri minute prije kraja trener Jim Johnson odlučio je u igru poslati spomenutog Jasona McElwaina. Jason zbog svoje visine nije mogao realno konkurirati za momčad, pa je sezone provodio kao “team-manager”, svojevrsni “vodonoša”.

No, kada je stigao njegov trenutak, McElwain ga je iskoristio do te mjere da bi takav scenarij u holivudskom filmu proglasili sladunjavim. Naime, nakon što je promašio prva dva šuta, Jason je ušao u neki posebnu zonu, pogodio šest trica i dvije dvice, na kraju s 20 poena završio kao prvi strijelac utakmice. Nakon što je označen kraj, tisuću gledatelja slilo se na parket i obgrlilo “J-Maca” u zaista posebnom trenutku za sve koji su bili u dvorani. Uostalom, više od mog prepričavanja značit će vam sljedeći video:

O još jednoj emocionalnoj životnoj priči pisao je Rick Reilly, vjerojatno najbolji američki sportski novinar. Reilly je na svoj, duhovit način, upoznao javnost s jednom od najljepših “otac i sin” priča koje je sport ponudio.

Dick Hoyt otac je hendikepiranog Ricka koji je, opet zbog pupčane vrpce, rođen s oštećenjem mozga zbog kojeg ne može kontrolirati svoje udove. Doktori su Hoytovima poručili da će njihov sin “biti biljka” i da im je bolje da ga stave u neku ustanovu, no Hoytovi su uskoro ustanovili da to baš i nije tako.

Kada je odveo svog sina na lokalno sveučilište da pokuša saznati može li se što učiniti da pomognu dječaku da komunicira, odgovor je bio “ne, jer u njegovom mozgu se ništa ne događa”. Međutim, kada im je Dick rekao da Ricku ispričaju vic, a Rick se na to nasmijao, pokazalo se da situacija nije izgubljena.

Jednom je prigodom Rick zamolio oca da sudjeluju na humanitarnoj utrci na pet milja, na način da Dick gura Rickova kolica. Iako stariji Hoyt nije bio u nekoj formi, sve se promijenilo kada mu je sin rekao: ”Tata, kada smo trčali, imao sam osjećaj kao da više nisam hendikepiran.”

Oca je to motiviralo do te mjere da su uskoro “zajedno trčali” brojne maratone, razne druge utrke, ali i triatlone, čak i 15-satni Ironman izazov na Havajima. ”Nema dvojbe, moj tata je otac stoljeća”, Rickova je izjava s kojom se teško ne složiti. I još jedan doprinos knjizi “Kako sport spaja ljude”. Više možete pročitati u Reillyjevoj kolumni, a toplo preporučam i njegove tekstove na ESPN-u, gdje danas piše.

Sportske priče koje inspiriraju ne moraju nužno biti tako teške tematike, primjeri ljudske veličine na sportskom borilištu mogu biti puno manji, a također dojmljivi.

Primjer je, recimo, bivši trener Portland Trail Blazersa i Philadelphia 76ersa, Maurice Cheeks, koji je 25. travnja 2003. godine pomogao 13-godišnjoj djevojčici da se spasi neugodnosti pred punim tribinama otpjevavši s njom američku himnu. Kada je Natalie Gilbert od treme zaboravila riječi, Cheeks joj se ekspresno pridružio i pomogao joj da otpjeva do kraja, pa se od male katastrofe cijela situacija pretvorila u dirljivu scenu jer je skupa s Gilbertovom i Cheeksom zapjevao cijeli Rose Garden.

Za kraj sam ostavio dva simpatična primjera koja pokazuju kako je sport krasan, ali kako ima i puno važnijih stvari od sporta.

Steve Manforto postao je poznat zbog toplog zagrljaja u koji je primio svoju djevojčicu nakon što je nazad u teren bacila baseball lopticu koju je tata neposredno prije toga ulovio.

Hokejski klub Medveščak nedavno je imao humanitarnu akciju s plišanim medvjedićima, a to je božićna tradicija koju već niz godina prakticiraju brojni manji i juniorski hokejski klubovi diljem Kanade i SAD-a.

Navijači se potiču da na “Teddy Bear” utakmice ponesu plišane medvjediće, koje potom bacaju nakon što domaća momčad zabije prvi gol. Skupljeni medvjedići se potom doniraju lokalnim bolnicama i humanitarnim udrugama, a u sve popularnijoj tradiciji sada se već zna skupiti više od 20.000 medvjedića po utakmici.

Sport, sportaši i navijači uvijek pronalaze nove načine kako inspirirati ljude, kako pomoći zajednici, i zbog toga se od sporta, sportaša i navijača (govorim o onima koji bacaju medvjediće, a ne baklje) može puno toga naučiti. Podijelio sam s vama dio sportskih priča koje mene inspiriraju, a slobodno uzvratite uslugu – vjerujem da postoji i među vama onih čije bi priče dirnule, potaknule, motivirale.