Dosadno uspješne "mamuze"

Los Angeles Lakersi, New England Patriotsi, New York Yankeesi, Detroit Red Wingsi, Boston Celticsi - veliki su to klubovi na najvećim američkim tržištima, s bogatom i slavnom prošlošću i milijunima navijača širom svijeta.

No, najuspješnija momčad proteklog desetljeća je "neki tamo mali San Antonio". Ovo 'najuspješnija' je, dakako, relativan pojam, ali tako govori Forbesov izbor (u kojem su kombinirani financijski i sportski uspjesi), tako govori postotak pobjeda, tako govori nevjerojatna konzistentnost u pobjeđivanju - Spursi niti jednom u dekadi nisu propustili doigravanje, osvojili su četiri naslova od 1999. godine i svake su godine među favoritima za naslov. U eri salary capa, posebno s obzirom da dolaze iz malog grada, zadržavati tako visoku razinu izvrsnosti je naprosto nevjerojatno.

Ne čudi, stoga, što puno većih ili manjih klubova, ne samo u NBA ligi, pokušava "kopirati" San Antonio, uzimajući im pomoćne trenere ili direktore (Mike Brown, Sam Presti, P.J. Carlesimo...) ili jednostavno igrače. Međutim, većina tih klubova nikako ne uspijeva shvatiti bit San Antonijeve filozofije - karakter, konzistentnost, strpljivost.

Popovichu je stalo samo do pobjeda

Generalni menadžer R.C. Buford u klubu je od 1988. godine. Trener Gregg Popovich bio je njegov prethodnik kao GM, a od 1996. je na klupi. Takav kontinuitet ima rijetko tko u američkom sportu, a najčešće se pokaže kako upravo kontinuitet dugoročno donosi rezultat.

Dakako, malo bi toga značio kontinuitet da Popovich i Buford ne dijele jednu ispravnu viziju, danas toliko rijetku u vrhunskom sportu. Popovich, naime, iznimno inzistira na pravom karakteru igrača - ne želi "luđake", ne želi niti jednog igrača kojem na prvom mjestu nije momčad, i kojem su ispred pobjeda individualni dosezi. Popovich želi Duncane, Ginobilije, Horryje, ne trebaju mu igrači koji pune boxscore, ali ne pune vitrine za trofeje.

Znate kako Popovich definira karakter? "Karakter je direktni rezultat sposobnosti da primite kritiku i da budete sretni zbog suigrača. Ljudi su prešli preko sebe i shvatili da smo mi grupa."

Popovicha američki mediji posebno i ne vole - osim što se uopće ne voli eksponirati ni gurati u prvi plan, nije ni sklon razgovaranju s novinarima. No, Popovich je vrlo duhovit čovjek, a ako cijenite sarkazam - onda će vam njegovi mini-intervjui s izvjestiteljicama s terena za vrijeme utakmice (teško je shvatljivo zašto to forsiraju) biti zaista smiješni.

"Dosadni" Spursi

Spursi su, navodno, dosadni, no taj termin zapravo samo označava da nisu iz Los Angelesa, New Yorka, Bostona ili Chicaga. Ostatku SAD-a su Spursi, stoga, dosadni, premda igraju košarku upravo onako kako je treba igrati - timski.

Oprostite što igraju obranu kao da im je zaista stalo. Oprostite što u napadu ne bacaju trice preko ruke ili teže zakucavanjima, već igraju postavljene napade. Oprostite što imaju "dosadnog" najboljeg krilnog centra svih vremena čiju tehniku trebaju proučavati svi visoki igrači na svijetu. Oprostite što ne igraju za sebe, nego za momčad, i oprostite što znaju kako pobjeđivati.

A to je sve prije nego spomenemo, primjerice, jednog košarkaškog genijalca, Ginobilija, koji vidi ono što vide samo igrači poput Magica Johnsona, Larryja Birda ili našeg Kukoča. Ili jednog od s loptom najbržih igrača svih vremena, Tonyja Parkera, čija su polaganja pored za dvije glave viših igrača prava košarkaška umjetnost.

Pored Popovicha i Duncana novi igrači brzo upiju filozofiju Spursa, a koliko im je stalo do toga što ih zovu dosadnima svjedoči sljedeća Popovicheva izjava: "Uveli smo nova pravila. Ako igrač u mjesec dana nema niti jedan sukob na ili izvan terena, kaznit ćemo ga. Također, naša četiri najbolja strijelca obvezali smo na to da se pojavljuju na MTV-u jednom u dva mjeseca. A onaj tko najlošije puca slobodna bacanja, idući puta kada imamo TV utakmicu on mora pogledati u kameru i lupati se po prsima kada napravi neki dobar potez. Možda ćemo tada imati drugačiju reputaciju."

Nema velike momčadi bez velikog igrača

Popovicheva poruka Jeffu van Gundyju nakon što su Spursi protiv Knicksa osvojili naslov 1999. godine: "Ja imam Tima Duncana, a ti nemaš. To je razlika."

Popovichu i Spursima silan karakter ipak ne bi donio četiri NBA prstena da nije bilo i malo sreće. Ozljeda Davida Robinsona u sezoni 1996./1997 "omogućila" je Spursima da imaju treći najlošiji učinak u ligi, a kuglice su im donijele prvi pick i - Tima Duncana.

Otkad je Tim Duncan stigao u NBA ligu, niti jedan profesionalni klub u SAD-u nema tako visok postotak pobjeda. U bilo kojem sportu.

Kada pričamo o jednom od najboljih visokih igrača svih vremena, uz bok Russellu, Jabbaru i Chamberlainu, silni nastupi na All-Star utakmicama, dvije titule MVP-a, nevjerojatna konzistentnost (20+10) od prve sezone u ligi, brojni izbori u prve petorke lige i prve obrambene petorke lige - nisu toliko bitni argumenti.

Bitno je što je Duncan - pobjednik. Nikada ga statistika nije zanimala, ali i statistika je jasno pokazivala - kada god je San Antoniju bilo najvažnije, Duncan je bio najbolji. Primjerice, u šestoj utakmici NBA finala 2003. godine protiv Netsa, kada su Spursi osvojili novi prsten, Duncan je upisao 21 poen, 20 skokova, 10 asistencija i osam blokada. Bolesna linija.

Duncan je uvijek bio više od brojki - bio je lider ponašanjem, svojim pobjedničkim duhom, kompetitivnošću, svaki novi igrač u Spursima brzo je shvatio da će tamo igrati samo ako nauči igrati odgovorno, ako nauči igrati obranu, ako nauči biti timski igrač. Ako su Spursima trebali poeni - Duncan ih je donosio. Skokovi, blokade, asistencije ili samo obrana - štogod momčad treba, nije važno.

Nema zakucavanja, samo "dosadni" šut od table. Nema "banana" u drugi red tribina, samo blokade koje omogućuju kontru. Nema skandala, samo obiteljski život i puno humanitarnog rada. Nema busanja o prsa, samo prsteni i pobjede. Nema unovčavanja talenta prije diplome koju je obećao majci na samrtničkoj postelji.

Često tvrdimo da želimo momčadi koje daju sve od sebe, koje igraju pametno, koje igraju košarku "kako je treba igrati". Da želimo franšize koje više cijene karakter nego statistiku. Da želimo trenere koji odgajaju ljude i igrače. Da želimo igrače koji nisu bahati showmani, već lideri koji razumiju igru i cijene njenu prošlost.

No, Spursi, Popovich i Duncan lijepo pokazuju da to nije ono što zapravo želimo, jer inače bi imali puno više navijača i ljudi koji prepoznaju da ljepota košarke nije u zakucavanjima...