Na kraju, ipak, kapa do poda

Kao što je sa zdravljem koje cijenimo uglavnom samo onda kada nismo zdravi, Lina Červara najviše ćemo cijeniti sada kada više nije hrvatski izbornik.

Zapravo je iznenađujuće koliko su podijeljena bila mišljenja oko Červarovih zasluga u šest velikih medalja koje je osvojio od 2002. godine kada je preuzeo hrvatsku reprezentaciju.

Ovo su činjenice: Šest medalja, svjetsko zlato sa 16. momčadi Europe s prijašnjeg EP-a, olimpijsko zlato, devet polufinala na 10 velikih natjecanja... Gotovo uvijek najljepši rukomet... Uvijek do krajnjih granica borbena, ujedinjena i sretna svlačionica. Uvijek odigrano sa srcem, uvijek ostavljen zadnjih dijelić energije za momčad, za hrvatski dres. Poštovali smo svakog protivnika i često smo izvlačili pobjede u zadnjim minutama. Karakter i imaginacija, borbenost i kreativnost.

Zapravo, što smo još mogli poželjeti?

Što nam nije bilo dovoljno dobro? Zbog čega nakon svega toga ima puno onih koji smatraju da bi s "nekim drugim osvojili i više"? Zbog čega još uvijek neki misle da je Červar srećković kojem se poklopila dobra generacija?

Mago di Umago osebujan je čovjek koji je puno protivnika stekao zbog svog političkog angažmana, ali što je zanimljivije, i zbog svojih pro-hrvatskih govora. Ponekada je zalutao u demagogiju ili patetiku, ali najčešće je odlutao u domoljublje - zar ono nekima toliko smeta?

S Linom sam prošao put od ekstrema do ekstrema. Bio sam u skupini onih koje je frustriralo milijun njegovih rukometnih odluka - zašto je pozvao ovog, a ne onog, zašto ne mijenja vratara, kakav nam je to napad s igračem više, kakav je to time-out u kojem je njegov najveći doprinos da igračima kaže koliko je do kraja utakmice?

Pitao sam se zašto Hrvatska nije osvojila niti jedno zlato otkad Irfan Smajlagić nije pomoćni trener? Bio sam razočaran sa srebrom na domaćem SP-u, što i dalje mislim da je Červarov najveći neuspjeh. Ljutila me odluka da u Njemačkoj 2006. izaberemo teži i po svemu nepovoljniji ždrijeb, pa nismo došli ni do polufinala iako smo imali možda i najbolju Červarovu momčad.

Sve do Europskog prvenstva ove godine u Austriji nisam se mogao odlučiti što mislim o Červaru. Znao sam da stoje sve činjenice koje sam nabrojao, znao sam da je hrvatski jal neugodna stvar koju nije lako prepoznati na samom sebi, ali uvijek su u kutu na povećoj hrpici stajali neki minusi i upitnici. I kada je Hrvatska u Austriji zaigrala bez vratara s igračem manje, pomislio sam, eto ipak dokaza da Červar nije pametan rukometni trener.

Ispalo je upravo suprotno.

Bio je to dokaz da je Červar rukometni genijalac i vizionar, a ne samo neki motivator i laissez-faire trener kojeg iskorištavaju Ivano Balić i društvo.

Zlato u Ateni uvijek će ostati njegov najveći trenerski uspjeh, jer većeg od tog ne može biti u rukometu, ali posao koji je napravio u Austriji krunski je dokaz da je Červar veliki trener, izbornik i pedagog.

Sto posto sam siguran da s tom našom momčadi niti jedan trener na svijetu ne bi izvukao više od Červara. Francuzi su bili nedodirljivi, toj Hrvatskoj bili bi nedodirljivi da su se spojili svi rukometni mozgovi svijeta u jednog trenera.

Ali ta pomlađena i ozljedama izranjavana Hrvatska nadvisila je sve druge napravivši tako pothvat usporediv s onim iz 2003., kada je s dna Europe stigla do vrha svijeta.

Červar je pomladio reprezentaciju, osigurao joj lijepu budućnost, a pritom zadržao rezultat. To je san svake reprezentacije u bilo kojem sportu. San kojeg je vrlo teško dosanjati.

Naučio je mladu momčad igrati vrhunski rukomet, preživio je sve kikseve Kopljara, Gojuna, Duvnjaka i drugih, učinio ih boljim igračima i osvojio srebro. Pobijedio Dansku, pobijedio Poljsku, pobijedio Norvešku, pobijedio Rusiju.

Pokazao je da sjajna atmosfera, sjajna igra, sjajna obrana - sve vrline prethodne generacije - nisu (samo) plod takvih kvaliteta i karaktera Metličića, Dominikovića, Šole i drugih, već da su plod njegovog stručnog rada, kako na psihičkom, tako na rukometnom planu. Lino je bio lider par excellence.

Prateći reprezentaciju izbliza ove godine shvatio sam puno stvari koje sam prije gledao "crno-bijelo". Ponekada nije bitno je li bolji igrač X ili igrač Y, već kako se X ili Y uklapaju u momčad kao ljudi. Ponekada nije bitno što neki vratar prima golove koliko je bitno da dobije samopouzdanje znajući da ga trener neće vaditi bez obzira na 10 minuta slabije reakcije. Ponekada nije bitno što će u eter izaći neka patetična izjava koliko je bitno zaštiti svlačionicu od negativnih utjecaja.

Shvatio sam da su oni time-outovi koji su mi često služili kao nekakav argument contra Červara, zapravo pokazatelj koliko je veliki trener. Primjera radi, Pat Riley, jedan od najvećih košarkaških trenera i lidera, u drugom je poluvremenu šeste utakmice NBA finala 2006. godine prestao svojim igračima tijekom time-outova davati bilo kakve košarkaške savjete. Derao se i derao Wadeu i društvu kako su jači od protivnika, kako su čvršći od protivnika, kako je protivnik spreman pasti, kako se treba držati zajedno. Na koncu je njegova momčad u to povjerovala i slavila, baš kao što je gotovo uvijek slavila i Červarova Hrvatska.

Na kraju, ako vas još nisam uvjerio da je Červar veliki trener, mogu samo reći da biste u 10 minuta razgovora s njim o rukometu shvatili da on zna o njemu puno više nego što ikada kaže pred kamerama. Tada priča o Hrvatskoj, o karakteru, o momcima, o atmosferi, ali kada se ugase svjetla i kada počnete razgovarati o 3-2-1 obrani ili napadu s igračem manje, ostanete paf. Stvarno? Červar? Zna sve o rukometu?

Da.

Ivano Balić je svih tih godina bio prva zvijezda, bilo je tu još mnogo sjajnih rukometaša, ali Lino je bio režiser. I na kraju, svidjelo se to nekome ili ne, Hrvatska bi u proteklih sedam godina teško napravila iste rezultate bez tog režisera.

U sportu je najteže imati kontinuitet, lako dolazi do zamora materijala, do opuštanja, bahatosti, samozadovoljstva. Da je tomu tako, pokazuju brojni primjeri u sportu, kada izvanredne momčadi i izvanredni sportaši nakon par vrhunskih rezultata padnu i ne uspijevaju zadržati istu razinu.

Červar ju je držao visokom godinama, i uvijek je naglašavao taj kontinuitet.

Na kraju odlazi kao najuspješniji hrvatski trener po tom pitanju, jer niska uspjeha hrvatske reprezentacije od 2003. do 2010. neusporediva je s bilo čim drugim u kolektivnim sportovima. Ni u nogometu ni u košarci ni u vaterpolu nismo imali reprezentaciju koja je tako dugo konstantno bila europski ili svjetski vrh.

Na kraju odlazi kao izbornik koji nam je podario zaista niz prekrasnih rukometnih sjećanja.

Na kraju odlazi kao vizionar koji je putem hrvatske reprezentacije pokazao da moderni rukomet nije samo snaga, već i imaginacija.

Na kraju odlazi kao, da se poslužim omiljenom riječi kolegice Ivane Strahije, rukometni princ. Skidam kapu.