Postavljeni temelji novog optimizma

Dinamo trenutno nema momčad za Ligu prvaka, ali ima – trenera.

Dakako da je prerano suditi o Halilhodžićevom mandatu na klupi Dinama na temelju tri utakmice (i tri pobjede), posebno jer je nemoguće procijeniti koliko će taj mandat trajati. Desetak dana nije dovoljno ni da se procijeni hoće li sve Vahine ideje i metode rada pasti na plodno tlo kod igrača, niti je dovoljno za procjenu njegovog strpljenja s momčadi, vodstvom kluba i medijima.

No, već nakon deset dana neke stvari su kristalno jasne. Halilhodžićevo ime, rezultati koji stoje iza njega, njegov nastup i (nogometna) inteligencija izazvali su maksimalan respekt i kod igrača i kod vodstva kluba i kod medija i kod navijača koji su mu skandirali već na prvoj domaćoj utakmici. Vaha ih je nehotice i pozdravio, zapravo pokazujući Cufreu gdje dodati loptu.

Vjerujem da svi nogometni treneri znaju o nogometu puno više od novinara ili navijača, no ipak ih je jako malo koji vam u izjavama to zorno pokažu. Proteklih me godina mučilo zašto na presicama Cibone Velimir Perasović uvijek otkrije neki taktički razlog zašto nešto je ili nije funkcioniralo, dok na nogometnim konferencijama za novinare najčešće slušamo iste rečenice, sve do onih slavnih ”lopta je okrugla” i ”šta je - tu je”. S Halilhodžićem, konačno, i na Dinamu slušamo o taktici na onoj razini na kojoj i priželjkujemo.

Vaha je veliki radnik i to nije floskula. Nekada briljantni napadač danas je trener koji zna da samo radom Dinamo može ostvariti ciljeve koje ima. U taj rad spadaju i fizička i taktička priprema, ali i individualni razgovori, psihološka priprema, ispravljanje svih nedostataka, proučavanje suparnika i vlastite igre. Halilhodžić je u kratkom roku nametnuo rad kao pojam o kojem svi u klubu stalno razmišljaju.

Dinamova momčad itekako ima na čemu raditi. Modri znaju biti zaista nejasna momčad – taman kada pomislite nakon nastupa u Gyoru i Koprivnici kako tu ima kvalitetnog ”štofa”, onda odigraju slabu utakmicu poslije koje za pola igrača niste sigurni pripadaju li u Dinamo.

Ne čudi što Halilhodžić želi ”podebljati” tu momčad, a dok navijači i vodstvo kluba razmišljaju o pozicijama koje treba ojačati, Vaha razmišlja o atributima koje pojačanja trebaju imati. Halilhodžić, naime, u momčadi želi više fizičke snage, moći, želi razbijače, bili oni u napadu, vezi ili obrani. Kao netko tko je dugo trenirao u Francuskoj gdje je dosta tamnoputih, moćnih igrača, Halilhodžić je brzo uvidio kako u Dinamu ne manjka tehničkog znanja, ali manjka fizičke moći koja je u modernom nogometu nužna.

U Maksimirskoj 128 s razlogom traže kvalitetnog stopera, a neće odmahnuti glavom ni na robusnog napadača. Bišćan i Cufre su korektan stoperski dvojac, s dovoljno iskustva da u većini utakmica zakamuflira manjak brzine, no u Dinamu bi radije vidjeli Cufrea na lijevom beku preko kojeg curi neovisno igraju li Ibanez (po načinu igre sličniji lijevom krilu) ili Mesarić (po vokaciji stoper).

Iako je Ante Rukavina golgeterski sjajno krenuo u Dinamu, ostaje činjenica da je Ruki bolji kao netko tko dolazi iz drugog plana, tko ima više prostora, tko dobiva loptu u for, a ne prima je leđima okrenut golu. Slepička je najbliže opisu takvog ”sidruna”, ali Čeh, iako je dobar igrač, nije pravi strijelac. Sivonjić i Dodo nisu europska kvaliteta, a Andrej Kramarić, koliko god to bolno bilo priznati, još uvijek nije fizički spreman za ovu razinu.

I jedan prodorni krilni igrač sjajno bi došao Modrima, no tu je već pitanje može li si Dinamo priuštiti trojicu pravih španera, da ne kupuje mačke u vreći?

U globalu, domaći nastup protiv Gyora prošao je malo ispod očekivanja, iako pobjedi ne treba gledati u zube – Dinamo je ipak nadigrao Mađare i kod kuće, sveukupno je prošao vrlo uvjerljivo, a osim vrlo lijepog pogotka gosti nisu složili veću opasnost pred Lončarićem, dok je Dinamo ipak stigao do nekoliko matnih situacija.

Uostalom, Dinamo je bez poteškoća došao do Europske lige, četvrtu godinu zaredom. Dinamovi drukeri možda su na to navikli, ali svejedno treba naglasiti da je to uspjeh. Dovoljno je vidjeti razumljivo i opravdano slavlje Hajdukovih navijača da bi se spoznalo kako je Europska liga za klub iz HNL-a popriličan uspjeh, koliko god on bio zanemariv iili nevažan iz perspektive jednog Manchester Uniteda.

Ali ako se i složimo da nije sve štimalo kao što se očekivalo protiv Gyora, a Halilhodžić je za to okrivio strah koji se uvukao nakon primljenog pogotka, nastupi dvojice igrača iz U-19 reprezentacije svakako su razlog za osmijeh.

Šime Vrsaljko će, po svemu sudeći, biti treći Dinamov desni bek u zadnjih pet godina koji će ostvariti reprezentativnu karijeru. Nakon Ćorluke i Lovrena, Dinamova škola stvorila je još jednog polivalentnog braniča koji motorički ima možda i veći potencijal od dvojca koji igra u klubovima iz Lige prvaka.

Vrsaljko je protiv Gyora ”sudjelovao” kod prvog gola Mađara, no otkad je prebačen na lijevi bok umjesto Mesarića, odigrao je možda i svoju najbolju utakmicu za Dinamo. Probojan, požrtvovan, beskompromisan, čvrst u duelu, s boljim centaršutom s lijevom nogom nego što neki dinamovci imaju desnom. Prepoznala je to i publika, nagradila ga skandiranjem, a Vrsaljko je tip kojem će to pomoći, a ne odmoći.

Iako nakon utakmice svojom igrom nije bio posebno zadovoljan, među najboljima u modrom dresu bio je i Arijan Ademi. Mladi veznjak oduzeo je niz lopti, prekinuo puno napada gostiju, uklizavao, radio prekršaje, bilo ga je po cijelom terenu. Ademi ima talent da i napadački ponudi više, no ovakvo zalaganje i ovakva trka bit će mu dovoljni da osigura mjesto zadnjeg veznog ispred Calella i Chaga. 18-godišnjak i 19-godišnjak nova su mlada snaga Dinama, igrači koji će uz pravilan razvoj jednog dana zakucati i na vrata reprezentacije.

Halilhodžić kvalitetu više može izvući ako pomogne Badelju i nadasve Moralesu da pronađu pravu formu. I dok Badeljova igra ide prema gore, iako još uvijek ima neobično puno pogrešnih dodavanja (a još više izgubljenih lopti), Čileanac još od potresa u domovini nije pravi, izgubljen je i ove jeseni. Manjak samopouzdanja je očigledan, Morales griješi i u onim dodavanjima koje može izvesti zatvorenih očiju kada je pravi. Halilhodžić mu za sada vjeruje, no Pedro neće dugo moći igrati na stari kredit. Vidi se i dalje da on zna, ali malo mu toga polazi za nogom…

Halilhodžić, sveukupno, ima s čim raditi, imat će i više uspije li s Mamićima dogovoriti kakvo pojačanje. Pravi trener s pravim igračima – a u Dinamu ima materijala za takve – može napraviti pravu momčad i pravi rezultat.

Pogotovo s pravom publikom.

Kao što sam neki dan pisao, BBB bojkotom ne mogu puno postići. U Zagrebu je dovoljan broj ljudi kojima je gledanje i bodrenje Dinama važnije od Zdravka Mamića.

U pravilu, to je pozitivnija grupa građana koja nije protiv svega, već je jednostavno - za Dinamo. Kako je treća minuta jučerašnjeg susreta pokazala, ne samo da je za Dinamo već je i za hrvatski nogomet – objava prolaska Hajduka izazvala je spontani pljesak na tribinama, što je zaista zanimljiv i izrazito pozitivan trenutak u odnosima dva najveća hrvatska kluba. Nikada toliki dio navijača Hajduka odnosno Dinama nije bio tako iskreno sretan zbog uspjeha ”onog drugog” kao sada, što je svakako činjenica na kojoj treba graditi međusobne odnose.

Pozitivna atmosfera koja je vladala po tribinama treba Dinamu i u nastavku sezone koja bi trebala biti itekako zanimljiva. Ligaško natjecanje već dugo nije bilo neizvjesnije, Europska liga opet će u Maksimir dovesti atraktivne protivnike (ali i protivnike s kojima se može igrati), a Dinamo ima trenera i igrače za koje se isplati navijati.

Zar je Zdravko Mamić vrijedan tolike pažnje da se zbog njega sve to propusti?