Bilić ima pravo na opravdanja, ali...

Bilić je vrlo inteligentan tip pa je sigurno i sam zaključio da je svaka slava u Hrvatskoj kratkog vijeka. Tako se i njegov kredit brzo istopio, jer iz nekog razloga puno bolje pamtimo poraze nego pobjede protiv Engleske. Bolje pamtimo pozivanje Ivana Jurića nego uvrštavanje Eduarda, Modrića, Ćorluke i ostalih mladaca u selekciji. Bolje pamtimo razočaranje što s dobrom reprezentacijom nismo otišli u JAR nego oduševljenje što je Bilić od krhotina hrvatskog reprezentativnog nogometa 2006. (a pod tim dojmom smo bili baš svi!) sastavio jednu od najboljih europskih reprezentacija u narednim kvalifikacijama. I nije to povezano samo s kronološkim poretkom (ne)uspjeha, već i s poznatim našim jalom.

Sve zbog čega je bio popularan u prvom mandatu – prijateljski pristup igračima, pozitivna atmosfera, stil, gitara, starke , samopouzdanje, iskrenost - sada mu je to odjednom minus. ”Sada je previše u medijima”, ”sada se previše umislio”, ”sada se ponaša kao zvijezda”.

Tepali smo mu kao (po)najboljem mladom treneru u Europi, a na dan početka kvalifikacija već se mogu pročitati i isčitati ultimatumi tipa ”šest bodova na startu ili otkaz”. Kao da postoji solidno širok krug ljudi koji bi voljeli vidjeti promjenu na klupi reprezentacija, ali u svom kratkovidnom sagledavanju situacije, takvi se ne pitaju – a tko poslije Bilića? Ako ništa drugo, protekle godine u Dinamu i Hajduku pokazale su da baš i ne plivamo u bogatstvu karizmatičnih, pametnih, mladih i uspješnih trenerskih lidera.

Razmišljajući o naslovu na prvu mi se svidio ”Bilić nema pravo na opravdanja”, ali sam zaključio da je to pogrešno. Svi u životu imamo pravo na opravdanja (iako bi ih trebali što rijeđe koristiti), jer na kraju dana, neće Bilić biti kriv ako se, hipotetski, ozlijedi 11 prvotimaca prije ogleda s Izraelom ili Šimunić ”poludi” pa skrivi dva jedanaesterca u Grčkoj ili Srna promaši tri jedanaesterca kod kuće protiv Latvije. A Bilićeva Hrvatska pritom odigra poput Barcelone.

No, dok svaka utakmica donosi svoje specifičnosti, među kojima Bilić može pronaći i poneko opravdanje za eventualni kiks, ono na što Bilić nema pravo jesu pogreške i na koncu – neuspjeh. Ako se ne plasira na 2 od 3 velika natjecanja, s reprezentacijom koja je bolja od one u razdoblju od 2000. do 2006., (kada smo se plasirali na 3 od 3), onda ga ništa ne može spasiti od zaslužene kritike. Nikakvo opravdanje, nikakva zasluga iz prošlosti. Onda će biti najneuspješniji hrvatski izbornik.

Zato nitko nije preuzeo više rizika od Bilića, jer će s neuspjehom Hrvatske i njegov trenerski imidž u Europi – koji je još uvijek prilično visok – doživjeti udarac. Aston Villa, West Ham i slični premierligaši mogli bi zaboraviti na Bilića pri potrazi za novim trenerima, pa bi Bilić osim posla na hrvatskoj klupi ostao i bez onih poslova koji su mu bili na pladnju.

Mislim da to dovoljno govori o Bilićevoj želji da ispere gorak okus prošlih kvalifikacija, ali i o njegovoj vjeri da s ovom momčadi može postići zaista dobar rezultat. Bilić se ne želi samo plasirati u Ukrajinu i Poljsku, želi tamo ostaviti upečatljiviji trag. Zna da je u Austriji i Švicarskoj nadigrao Lowovu Njemačku, a kako se pokazalo, to nije nimalo lagan pothvat. Bilić zna i da će 2012. puno od aktualnih igrača bilo u naponu snage, baš kao i njegova generacija 1998., zna da ima neposrednu perspektivu i u mladima, te želi sve to iskoristiti za vrhunski rezultat.

U našim očima, Hrvatska je apsolutno favorit svoje grupe. U očima Grka, Izraelaca pa čak i Latvijaca, to i nije baš tako. Grci su ti koji su izborili SP izbacivši kobne po nas Ukrajince. Izraelci su u prošlim kvalifikacijama dugo bili u igri za odlazak na SP. Latvijci su okusili Euro 2004., ne gube lako kod kuće i nisu bezazlen protivnik, iako su jasno na papiru puno lakša momčad od Hrvatske.

Na tom istom papiru, Bilić nije imao jaču reprezentaciju od ove. Istina je, imamo otvoreno pitanje vratara, nemamo dubinu na stoperskim pozicijama, još uvijek ne znamo tko je najbolje riješenje za lijevi bok, nemamo prodorno krilo i nemamo liderskog nasljednika Nike Kovača.

No, malo je reprezentacija u Europi s takvom dubinom u napadu i kreativnom dijelu vezne linije. Bilić raspolaže s vrlo jakim arsenalom igrača koji igraju u top klubovima, ili barem onima blizu te klase, i koji tamo igraju i važne uloge - Olić, Eduardo, Modrić, Kranjčar, Rakitić, Srna, Ćorluka, Šimunić, Petrić, Vukojević, Jelavić - sve su to igrači koji imaju svoju vrijednost na europskom tržištu, koji su standardni u klubovima poput Bayerna, Tottenhama, Schalkea, Šahtara, Rangersa ili HSV-a. Osim Bayerna to nije onaj prvi razred, ali svakako jest drugi.

I gledano iz te perspektive, jači smo od Grčke, svakako od Izraela ili Latvije.

No ne moramo se ni zavaravati da smo u odnosu na njih Španjolska. Kvalifikacije su duge, no u njima se u samo nekoliko ključnih susreta sve određuje. Jedan loš dan protiv Grčke ili kiks u Izraelu, i brzo dođete u poziciju u kojoj niste željeli biti.

Zato Bilić nema pravo na kiks, nema pravo na utakmicu kao što je bila ona s Ukrajinom u Zagrebu, kada je taktičke pogreške i sam priznao s dvije zamjene u poluvremenu. Tada smo izgubili nastup na SP-u, a eventualnu priliku da se izvadimo iz gabule propustili smo blamažom na Wembleyju, kojoj je opet kumovao Bilić s neodlučnošću na poziciji lijevog beka. Dva loša (Bilićeva) dana i bye-bye Južnoafrička Republika.

Toga više ne može biti, u protekle četiri godine Bilić je stekao dovoljno iskustva, dovoljno je upoznao kadar, dovoljno je upoznao zamke kvalifikacija i dovoljno je upoznao hrvatske medije da zna da si ne može priuštiti krive poteze.

Prvi test je već večeras u Rigi. Hrvatskoj treba dobar start, ali i ako ne pobijedimo spletom nekih okolnosti - Hrvatska mora biti puno bolja, Hrvatska mora odigrati dobro, Hrvatska mora izgledati moćno i kvalitetno. U suprotnom, sva opravdanja na koja Bilić ima pravo neće biti važna...