Ključna riječ je - samopouzdanje

Da odmah raščistimo - Dinamo nije pobijedio nekakvog "Villarreala B". S obzirom da nema dobrog prijevoda, rekao bih ovako - hrvatski jal is a bitch. A i uostalom, nezgodno je skakati sam sebi u usta, pa kako onda drugačije objasniti ovakvu predstavu Dinama, istog Dinama kojeg ste prije toga nebrojeno puta "pokapali", a čije igrače ste slali na brazilske plaže žonglirati s loptom. Lakše je konstatirati da je Villarreal došao s rezervnom postavom... a nije.

Dinamo je pobijedio ozbiljnu, pravu momčad. Primjera radi, sedam igrača koji su nastupili sinoć nastupili su i na Camp Nou 2. siječnja ove godine, kada je Villarreal postao prva momčad koja je tamo otkinula bodove Barceloni. Osam igrača sudjelovalo je u razmontiravanju snažne Seville s 3:0; taj Villarreal svladao je dva puta Atletico Madrid, pobjednika Europske lige. Taj Villarreal, i bez Nilmara, puno je vrijednija momčad od Dinama.

Villarrealu susret u Zagrebu nije bio nebitan, vidjelo se to po ljutitim i nervoznim reakcijama gostujućeg trenera koji je jedva pružio ruku liscu koji ga je te večeri nadmudrio. Da, ta ljutnja uvelike je proizašla iz šoka i nevjerice da su izgubili u Zagrebu, ali podcjenjivački pristup ne znači istodobno da je to bio neki nezainteresirani i pričuvni Villarreal.

Podcjenjivanje je gadna stvar, naučio je to i Halilhodžićev prethodnik Velimir Zajec koji je napravio kardinalnu pogrešku neodlaskom u Koper gdje se Dinamo osramotio. Tada su dinamovci naučili što znači kada svojim podcjenjivačkim pristupom napalite protivnika, a sinoć su to primijenili na Villarrealu.

Dinamo konačno ima trenera koji se služi takvim motivacijskim metodama, koji se i sam pali na takav stav suparničke momčadi. Halilhodžić nije skrivao da ga je istodobno razočarao i obradovao stav gostiju koji su u Zagreb došli a da ne znaju niti jednog igrača Dinama, da ne znaju ni kuda su došli. Kako je Vaha rekao - e sad nas već znaju malo bolje.

Od prvog dana impresioniran sam Halilhodžićevim pristupom, znanjem i iskustvom, i što je najbolje, sve se to vidi na igračima čak i puno brže nego se moglo očekivati.

Halilhodžić je iznimno brzo detektirao sve probleme u Dinamovoj taktičkoj, ali nadasve psihološkoj pripremi. I ako će nakon utakmice on sav kredit dati momčadi i rukovodstvu, a svoju ulogu u pretvaranju visibaba u suncokrete minimizirati, promjena stava Dinamovih igrača sve je rekla o "maloj" Halilhodžićevoj ulozi u svemu tome.

Lončarić: "Sada je to Vahid Halilhodžić sve posložio te su nam protunapadi bili izvrsni, a učvrstio je i zadnju liniju."

Vrsaljko: "Počelo je djelovati to što trener radi s nama. Mi smo igrali na svom Maksimiru i pokazali smo zube."

Rukavina: "Proradio nam je inat."

Ademi: "Bili smo samopouzdani. Trener nam je donio spoznaju da smo na terenu svi isti."

Ništa od ovoga nije slučajno svima koji su pratili Halilhodžićeva izlaganja. Bosanskohercegovački trener u čudu je gledao zašto njegova momčad kod kuće protiv Györa, nakon 2:0 u gostima, izgleda poput prvašića na prvi dan škole. I već je tada shvatio važnost problema, na koji ukazujemo godinama, da Dinamo kod kuće iz nekog razloga igra preplašeno, sa strahom, bez vjere u sebe.

Nakon, kako sam kaže, sati i sati razgovora, igračima je usadio ono što im je bilo nasušno potrebno za nadigravanje s ovakvim suparnicima.

Samopouzdanje.

Konačno, zaista konačno smo vidjeli modre nogometaše da igraju ovakvu utakmicu onako kako umiju i znaju. Beskompromisno, hrabro, uvjereni da iz svakog duela mogu izaći kao pobjednici, uvjereni da im može proći dribling protiv jednog Capdeville, da mogu preveslati jednog Sennu, uvjereni da mogu uzeti loptu jednom Altidoreu, koji ni izbliza nije tako neopasan kao što je izgledao pored odličnog Bišćana. Talent je u Maksimiru postojao, ali nogomet na ovoj razini još više je stvar psihe i taktike. A Vaha se pokazuje stručnjakom za oboje.

U Dinamovom vrtu, kako je Halilhodžić objasnio ekipi, ne može se nikako protivnik bolje osjećati od Dinama. "Ovdje ste vi kod kuće, tako se i osjećajte."

Dinamo je odigrao najbolju europsku utakmicu u proteklom desetljeću, a Villarreal je poslije Milana, Arsenala, Šahtara i možda tadašnjeg Werdera najbolja momčad s kojom je igrao. Bolja od Ajaxa, Anderlechta, Fulhama, HSV-a i brojnih drugih koji su iz Maksimira odlazili s punim plijenom.

Da bi se to ostvarilo, cijela je momčad morala biti na visokoj razini. I zato je Halilhodžić još jednom pokazao svoje iskustvo na konferenciji za novinare, jer na uporna inzistiranja da se udijeli kakav poseban kompliment odličnom Sammiru, Vaha se nije dao isprovocirati. Tko je bio najbolji? Pobijedila je momčad. Ne bi bilo korektno nekoga isticati. Koliko biste dali Sammiru? Cijeloj momčadi bih dao 8,5. Sammiru? Pa i on je dio momčadi, znači 8,5.

Kelava? Siguran, dobar. Stoperi? Jedan bolji od drugoga. Cufre? Izvrstan. Ademi? Nova potvrda da je sjajna kupovina. Badelj? Pravi. Vrsaljko i Tomečak? Srčani, probojni. Morales? Opasan. Rukavina? Odličan, brzo u zaborav pospremio Mandžukića. Chago? Izuzetno koristan.

I da se radi samo o 2:0 protiv Villarreala, zadovoljstvo Dinamovih navijača bilo bi veliko. No, igra je jednako velik razlog za veselje.

Još se jednom pokazalo da formacija kao takva ne znači puno, jer iako je na teren poslao samo jednog napadača - Halilhodžićev Dinamo je bio opasan. I vjerojatno opasniji nego što bi bio s trojicom napadača.

Dinamo je igrao europski zrelo, s vrlo dobrom transformacijom i vrlo jasnim planom da Sammir, Morales ili Badelj okomitim loptama pronalaze Rukavinu, Tomečaka, ili Sammira i Moralesa kada su se oni kretali prema naprijed. A defenzivno, Dinamo je stajao vrlo dobro, zgusnuto, s Rukavinom kao prvim braničem, te je tako uvelike onemogućena pas igra "žute podmornice", ili barem ona pas igra koja bi bila opasna za Kelavu. Tko se mogao nadati da će Dinamo u čvor vezati Villarrealov srednji red, umjesto da bude obrnuto?

Takva igra izrodila je vrlo lijepi broj dobrih šansi za Dinamo, ali i iznenađujuće mali broj opasnosti pred Kelavom.

Iako je i sam Halilhodžić bio vidno oduševljen rezultatom i igrom svoje momčadi, pa i srdačnim pljeskom novinara u press loži, nije zaboravio upozoriti - "Nama sada ne smiju odlutati glave u oblake, mi moramo još puno, puno, puno raditi."

Uz dodatak: "Ali ne brinite, imam ja s tim iskustva, nama se to neće dogoditi."

Iako je Dinamo svladao najjaču momčad u skupini, napravio je tek prvi korak. Desetak bodova obično je garancija prolaska ovakvih skupina, a do tog učinka jako je dalek i mukotrpan put. I ne treba se zanositi da je Dinamo nakon ovoga favorit u gostima kod PAOK-a ili Bruggea ili da će svaki puta sve štimati na ovakvoj razini.

No, jedna stvar se ipak promijenila - nakon ove utakmice, Halilhodžićev Dinamo jest blagi favorit protiv PAOK-a ili Bruggea na svom Maksimiru.

Posebno ovom Maksimiru koji je pun podrške za Dinamo, koji nosi momčad u važnim trenucima, koji radi pritisak na suca, koji plješće svakom dobrom potezu i osjeća igru.