Zakazali pozitivni Dinamovi likovi

Dinamov navijač opet je razočaran nakon jednog domaćeg rezultata, naširoko opisanog kao ”neuspjeh”. On je možda neuspjeh na temelju rezultata protiv Villarreala, ali ništa – baš ništa – drugo ne daje za pravo Dinamu da bude favorit. Dovoljno je pogledati sve Dinamove domaće utakmice u Europi u protekle četiri sezone i sve vam je jasno, pogotovo ako uzmete u obzir da je prije manje od dva mjeseca ova momčad opisivana kao ”najgora Dinamova ekipa u zadnjih 20 godina”. A sada je odjednom bila favorit protiv možda ne spektakularnog, ali vrlo solidnog Bruggea.

Ovoga puta čak ne bih rekao da su za takvu percepciju krivi mediji – iako se i tu nakon trijumfa nad Žutom podmornicom Dinamo već gurnulo u proljeće, iako je ono bilo velikih sedam bodova udaljeno (s 10 bodova uvijek se prolazi skupina) – ne, ovoga puta su to zakuhali svi u Dinamu, na čelu s trenerom Halilhodžićem. Dakako da on ima pravo na samopouzdanje, na optimistične najave, ali kada Vaha sam prezentira poraz u PAOK-u kao veliki neuspjeh i kada u klubu sami govore o ”drugoj set-lopti koju neće propustiti protiv Bruggea”, onda moraju i prihvatiti da će remi biti shvaćen kao neuspjeh.

Nije rijetka pojava u hrvatskom sportu da naše momčadi bolje igraju kada su u ulozi autsajdera nego kada su favoriti, a to je vidljivo i na Dinamovim primjerima poput Villarreala i Club Bruggea. Vjerujem da Dinamo nije ušao u utakmicu s Bruggeom s pristupom ”lako ćemo” jer to bi zaista bilo krajnje idiotski, ali vjerujem da pristup nije bio ni kao protiv Villarreala – tada su Plavi izgledali kao da razmišljaju ”ako napravim najmanju pogrešku, kaznit će me, ako ne uđem u dvoboj sa sto posto, uzet će mi loptu, ako ne izvedem ovo dodavanje savršeno, presjeći će mi ga”; ukratko, ”ako ne budem savršeno koncentriran, nemam šanse”. Kada se koncentraciji pridruži visoko samopouzdanje, onda igrate na najvišoj razini svojih mogućnosti, što je Dinamo odigrao protiv Villarreala.

Protiv Bruggea je izostao taj pristup, vidjelo se po puno faktora da koncentracija nije na istoj razini. Griješilo se u dodavanjima, griješilo se pri nefauliranju protivnika na početku kontre iz čega je Dinamo izašao neokrznut samo zahvaljujući jako dobrima Bišćanu i Tonelu, ali i Bruggeovoj lošoj realizaciji, griješilo se pri preuzimanju igrača, griješilo se i pri realiziranju stopostotnih šansi i jedanaesteraca.

Za ovo posljednje direktno je odgovoran Sammir, ali njegovi promašaji samo su najvidljiviji primjeri nedovoljne koncentracije. Da je Brugge znao zabiti gol, jednako bismo pamtili i situacije kada je Chago dodavao Belgijcima ili kada je ”zaboravio” napraviti odgovoran faul što kao zadnji vezni mora znati učiniti. Štoviše, veći je nogometno-taktički lapsus neodraditi takav zadatak nego promašiti kazneni udarac. I da ne ispadne da opravdavam Sammira, veći je lapsus i promašiti onakvu šansu u drugoj minuti nego promašiti kazneni udarac.

Oko tog jedanaesterca diglo se najviše buke, a ne pomaže ni što se u Dinamu igraju pokvarenog telefona po tom pitanju – teško je sada znati što je htio Halilhodžić, što je htio Sammir, što je htio Tonel, što je htio Morales. No, iako stoji da Sammir možda nije bio idealna osoba za pucanje jedanaesterca, činjenica je da kod penala ne vrijedi previše filozofirati – promašivali su ih i veći igrači u većim trenucima, i penali će se uvijek promašivati. Što da je lopti prišao Morales i pogodio stativu? Zar ne bi svi isti koji sada tvrde da Sammir nije trebao pucati rekli – a zašto nije pucao Sammir, on izvodi sve jedanaesterce ove sezone?

Važnija je od tog propuštenog jedanaesterca bila igra koja nije bila na potrebnoj razini. Ne mislim da treba očekivati uvijek igru kao protiv Villarreala, ali Dinamo je imao nekoliko ozbiljnih problema, od kojih je za nekoliko odgovoran i Vahid Halilhodžić.

Za početak, odluka da desnog veznog igra Milan Badelj ostavila je Dinamo bez ikakve probojnosti po krilima, jer jedno neprobojno krilo može se istrpiti, dva već malo teže. Dinamo je razbio Španjolce baš zbog brzog otvaranja, ali Badelj nema fizičke kapacitete odglumiti Tomečaka. Da stvar bude gora, tom rotacijom Dinamo je izgubio i na kreativnosti u sredini terena, jer i Chago i Ademi bolje izgledaju pored Badelja nego jedan pored drugoga. Posebno loše raspoložen bio je Kamerunac, iako je u drugom dijelu barem malo popravio dojam.

Druga objektivna primjedba na Vahin račun je kasno paljenje sa zamjenama, jer nije smjelo proći toliko vremena prije nego je Halihodžić zaključio da se nešto treba mijenjati; to je, uostalom, i sam priznao nakon utakmice. Treći ”minus” je pristup – ako smo Halilhodžića hvalili za samopouzdanje koje je utjerao momčadi u kosti prije Villarreala (a on je u tim pohvalama očigledno uživao), onda mora snositi i dio odgovornosti za ono što je i sam nazvao plašljivom igrom u većem dijelu utakmice.

Četvrta stvar u vezi Halilhodžića nije kritika koliko dojam – Halilhodžić u Europi igra dosta zatvoreno. Protiv Villarreala je to funkcioniralo dobro jer su Španjolci igrali otvoreno pa su ostavljali prostor, no protiv PAOK-a i Bruggea Dinamo je bio prilično neopasan, posebno istureni i usamljeni Ante Rukavina. Tim se receptom nakon tri utakmice došlo do četiri boda i gol-razlike 2:1 – hoće li u naredne tri utakmice Vaha na isti način tražiti bodove za proljeće?

Problem za koji se ne može odgovornim smatrati Halilhodžića je slaba forma dvojice igrača koji moraju biti odlični da bi Dinamo bio opasan. Sammira kao da je promašaj u drugoj minuti ”isključio”, jer i ako zaboravimo dva promašaja njegova igra nije bila prava. Zasluge za to idu i Belgijcima koji nisu skrivali da su dobro snimili modru desetku i da mu ne namjeravaju dati da se razmaše kao što je činio protiv većine protivnika ove sezone.

Rukavina, pak, u ”nasljeđe” nije ostavio pamtljive promašaje, ali nije ni pamtljive poteze. Često usamljen, u par navrata smo ulovili Rukija da dodaje loptu ”nevidljivom” napadaču, na poziciju gdje bi zapravo on trebao biti. Te su situacije zorno pokazale kako Rukavina teško funkcionira kao nekakav ”sidrun”, a ako protivnik nije otvoren poput Villarreala, onda je usamljena špica češće ”sidrun“ nego netko tko će na širokom prostoru imati priliku za bijeg. A kada ju je i imao, Rukavina je nije iskoristio.

Ako smo nakon Villarreala zaključili da su zapravo svi bili raspoloženi, nakon Bruggea se može zaključiti obrnuto, s izuzetkom stopera koji su bili na zaista visokoj razini. Da Bišćan i Tonel nisu spasili niz nezgodnih situacija, Dinamo bi danas bio u puno nepovoljnijoj situaciji. Ne treba se lagati, bez obzira što se nakon utakmice najviše pamte dva Sammirova promašaja, Club Brugge je u dobrom dijelu susreta bio i bolja momčad, s više stvorenih (polu)prilika nego Villarreal i PAOK zajedno.

Četiri boda nakon prve tri utakmice nisu sjajan ulov, ali su korektan, ujedno i minimalan koji je Dinamu trebao da ima realne šanse za prolazak dalje. Nažalost po Plave, skupili su ih na pogrešan način – hrvatskom prvaku bilo bi puno korisnije da je izgubio od Villarreala (koji bi onda već u 5. kolu mogao lagano odmarati), a da je svladao Brugge i remizirao s PAOK-om, ili obrnuto.

No i u ovakvoj situaciji dionice Zagrepčana stoje solidno, a da bi takve ostale do posljednjeg kola i potencijalnog odlučujućeg ogleda s Grcima kod kuće – Dinamo bi morao izbjeći poraz u prekrasnom belgijskom gradiću. Sportski je nadati se pozitivnom rezultatu i kod Villarreala, ali nije i sportski realno, pa se Brugge nameće kao stanica gdje Dinamo odlučuje o svojoj sudbini – hoće li si (tro)bodom dati šansu da protiv PAOK-a odlučuje o prolasku dalje (pomoglo bi da Španjolci slave, ili barem ne izgube u Grčkoj) ili će tražiti novo iznenađenje protiv Villarreala, ovoga puta puno nerealnije.

Koji god Dinamov put bio, igra će vjerojatno morati biti bliža onoj protiv Villarreala nego ovoj protiv Bruggea, a da bi tako bilo, u boljoj formi će morati biti najpozitivniji likovi ovosezonskog Dinama – Vahid Halilhodžić i Sammir...