Niku konačno vole - svi

Kada ga je Ćiro Blažević forsirao kao kapetana Dinama sa samo 17 godina, Kranjčar je, istina, bio miljenik dinamovaca, no bio je i trn u oku onih kojima venama ne teče plava boja - bio je novi "purgersk projekt", "zvjezdica bez pokrića".

Kada je ispustio titulu prvaka u prvoj Jurčevićevoj godini, a potom postao glavna meta kritika pri "raspadu sustava" naredne sezone, Niku su na zub uzeli i oni koji su mu do tada skandirali, Bad Blue Boysi.

Kada se suprotstavio Zdravku Mamiću i rekao da za loše rezultate ne mogu biti krivi samo igrači, i kada ga je Mamić gurnuo niz maksimirske stepenice, imao je muda povući potez za karijeru (otići u Hajduk), a ne izgubiti se na istoku Europe. Postao je zagrebački neprijatelj broj 1, i činilo se da mu dinamovci nikada neće oprostiti.

Kada je konačno dobio priliku u reprezentaciji (što su kod Barića mnogi zazivali), ispadalo je da je to zbog oca izbornika. Isforsirana priča o nepotizmu okrenula je protiv Kranjčara ne samo sve dinamovce već i sve koji nisu hajdukovci.

Kada je kao najmlađi prvotimac reprezentacije odlazio na svoje prvo veliko natjecanje, zviždao mu je cijeli Gradski vrt. Kada je kao hrvatski reprezentativac dolazio na utakmice u Zagreb, dobio je gori tretman od svih protivničkih igrača zajedno. Svinjama su se navlačili njegovi dresovi, a mediji su i njegovog oca i njega bacali pod autobus iako su se zajedno plasirali na SP kao prvi u skupini i ukupno izgubili jednu službenu utakmicu - od Brazila.

Premda je nakon odlaska oca izbornika i njegovog transfera u Englesku pritisak malo pao, i dalje je Kranjčar mnogima bio persona non grata.

U pitanje se dovodila njegova pozicija u reprezentaciji, stalno je upravo njegov status bio predmet rasprave i njemu su se najviše tražile mane, njemu su se najčešće tražili konkurenti. I bez obzira što je bio standardan kod Bilića jednako kao kod Zlatka Kranjčara, i bez obzira što je dobro igrao važne utakmice, što je zabijao i pogotke i asistirao, jako je rijetko netko javno ili privatno priznavao Kranjčaru kvalitetu.

Kada je bio ozlijeđen Modrić, bio je to "ogroman hendikep", a kada je bio ozlijeđen Niko, na to se gledalo kao "njega ćemo lako zamijeniti". A sada zanemarite što mislite o njima kao igračima, što o njima misli Harry Redknapp i kakva je njihova cijena na tržištu - zapitajte se tko je u protekle četiri godine za hrvatsku reprezentaciju igrao bolje? Tko je iza sebe ostavio više golova, asistencija i velikih igara u važnim utakmicama? A daleko od toga da Modrić nije igrao dobro, dapače.

Ne treba žaliti nekoga tko igrajući nogomet zarađuje milijune, ali kada ovako analizirate Kranjčarov put ipak morate priznati da 20-godišnjaku ili 23-godišnjaku nije lako izdržati takav pritisak, takvu medijsku hajku, tako agresivan stav navijača kojima je u srcu isti klub kao i njemu; njemu čak i više jer Niko je dinamovac u svom DNK više nego što ijedan Boys može biti. Njemu je otac legenda tog kluba, on je s tim klubom odrastao i nosio ga na srcu, u njemu trenirao i igrao. Sa strane se ponekad čini da svi ti nogometaši lako razviju debelu kožu u surovom profesionalizmu, ali ne može nitko reći da je mladoj osobi lako vidjeti praščića odjevenog u vlastiti dres. Ili da u neku reprezentativnu utakmicu (koja sama po sebi donosi veliki pritisak) ulazi s razmišljanjem "opet će mi poderati starog ako ne odigram dobro".

Od prve utakmice hrvatske reprezentacije prije 20 godina, niti jedan naš nogometaš nije živio pod stalnim povećalom i reflektorom kao Niko Kranjčar. Od prevelikih očekivanja preko snažnog pritiska do vulgarnog vrijeđanja, godinama smo jednog od najtalentiranijih (i najboljih) nogometaša koje je nezavisna Hrvatska dobila sustavno ugnjetavali i otežavali mu razvoj. I još do prije godinu dana, kada je i u dresu reprezentacije i u dresovima Portsmoutha i Tottenhama dokazao da je dobar, pravi igrač, često sam se našao u društvima gdje je netko tvrdio da on "ne može trčati" ili da je "prevara od igrača".

Mnogi bi pukli. Na kraju krajeva, mnogi talentirani igrači i jesu pukli zbog tih očekivanja i pritiska. Iako ih nitko nije imao kao on, Niko nije puknuo.

Radio je ono što je najbolje znao - igrao nogomet. Medijima je uzvratio šutnjom, pokazao je da drži do svoje riječi i da ga je duboko pogodilo sve što se o njemu pisalo (i kako se pisalo).

Kada je progovorio, uvijek je rekao pravu stvar. Pred Splićanima nije bježao od toga da je dinamovac, o svom odlasku govorio je najpristojnije, najkorektnije i najiskrenije što je mogao, a isto je govorio i o Hajduku i njegovim navijačima.

Uvijek pristojan, nikad u skandalu. Isticao se donacijama poput one bolnici u Klaićevoj, a ne lumpovanjem po Fontanama i Funtanama. I danas, kada je na vrhuncu nogometne moći, a ne igra, ne radi probleme na klupi Tottenhama iako bi puno "najboljih igrača Top 10 selekcije svijeta" na drugačiji način manifestiralo svoje nezadovoljstvo. Pametan, odmjeren, uzornog obiteljskog života, respektira protivnike, uči od bivših veličina poput Prosinečkog, nema niti jednu ružnu mrlju u karijeri ili neki incident.

Pišem ovo ne zato jer pokušavam biti "anti-Marković" u pogledu na gay svijet, već zato jer je iz svega napisanog teško razumljivo da je Hrvatskoj trebalo toliko godina da prihvati Niku Kranjčara kako bi i trebala.

On je po svojim nogometnim vještinama i ljudskim vrlinama (i manama) trebao biti omiljeni hrvatski reprezentativac, ispred Srne, Modrića i mnogih drugih. Ponašao se uzorno, a igrao dobro - on je "desetka" zbog kakvih volimo nogomet, igrač poteza, driblinga, udarca, pete, tunela, kvalitetnog pasa. S majstorskim golovima nakon krasnih finti kakve je, recimo, zabijao Norveškoj, Izraelu ili Bugarskoj malo se naših nogometaša koji se ne zovu Davor Šuker može pohvaliti. Ako se ne računaju slobodni udarci, Niko je dalekometnim udarcima zabio više pogodaka od bilo kojeg drugog hrvatskog reprezentativca.

Pa ipak, tek evo na isteku prvog desetljeća otkako se pojavilo njegovo ime u nogometnom svijetu, možemo konstatirati da je Kranjčar dosegnuo status u Hrvatskoj kakav i zaslužuje. Ako netko i danas misli da za Kranjčara nema mjesta u prvoj postavi Hrvatske, vrijeme mu je da se posveti proučavanju Brailleovog pisma.

U godini u kojoj Hrvatska nije zabilježila niti jedan poraz (prva takva a da smo odigrali više od dvije utakmice), Niko Kranjčar je bio naše prvo ime. Donio je pobjede protiv Belgije, Izraela, Norveške i Malte, zabio je šest golova u sedam utakmica i nametnuo se kao igrački lider "kvadratića". Bez obzira na lošu situaciju u klubu, Kranjčar je posljednje utakmice odigrao sa samopouzdanjem kakvo krasi samo lidere ekipa, što je i postao - priznaju to i suigrači.

Kranjčar je bio strpljiv, a vrijeme je, očito, izliječilo sve rane. Zvižduk se na Maksimiru počeo pretvarati u pljesak još prije nekoliko godina kada je istok "lupio" kontru sjeveru, no protiv Malte mu je u dva navrata skandirao upravo sjever, gdje se skupilo dosta BBB-a sudeći po povicima na račun Dinamovog izvršnog dopredsjednika. Kranjčarov pozdrav sjevernoj tribini simbolički je zakopao ratnu sjekiru, Kranjčara su opet prihvatili oni koji su ga najviše zamrzili.

Dakako, daleko od toga da je 10 godina Niko uvijek igrao savršeno i da niti jedna kritika nije bila opravdana. Nije upitno ni da je ove jeseni odigrao svoje ponajbolje utakmice za reprezentaciju i da je to umnogome pomoglo njegovom statusu u javnosti. No, bio je strpljiv kada su i njegove najbolje igre - recimo na Wembleyju protiv Engleske ili u Klagenfurtu protiv Njemačke - bile u drugom planu jer Niko nije bio tako "egzotičan" za pohvale kao, recimo, Luka Modrić ili Eduardo da Silva.

Strpljivošću će riješiti i svoju klupsku situaciju. Redknappu se može zamjeriti odnos prema Niki utoliko što je trebao pronaći poneku minutu za njega i ako nije u prvom planu, no činjenica je da Bale igra čudesno dobro, a da Redknapp Niku vidi upravo na toj poziciji. I ako nema mjesta u Tottenhamu pored Balea, za Kranjčara sigurno ima mjesta negdje drugdje.

Danas su sretni svi koji su u njega vjerovali tijekom kritika, a više se ne bore ni nekadašnji oponenti - "ajde, ajde, dobar vam je debeli", priznat će. S 26 godina na leđima, 61 nastupom i 15 pogodaka za reprezentaciju, Niko je konačno omiljen.

Igrački i ljudski, zaslužio je to biti puno prije, ali za Kranjčara će biti još vrijednije što je došao do te faze najtežim putem - strpljivošću, radom i upornošću pobijedio je sve dežurne kritičare. A znamo da smo zemlja u kojoj takvih ne manjka.