Projekt Medveščak u krizi?

Ukratko, ne.

Vrijeme je da se pod tepih spremi priča o Medveščaku i euforiji, Medveščaku kao nečemu što je trenutno in i nečemu što će pasti u drugi plan čim dosadi onima koji trebaju negdje biti viđeni.

Pedesetak domaćih utakmica bilo je i više nego dovoljno da se izredaju svi koji bi "jednom vidjeli kako je na tom hokeju". Pedesetak domaćih utakmica prevelika je brojka da bismo bilo što vezano za Medvjede pripisivali euforiji.

Na granici smiješnoga i žalosnoga je slušati ljubomorne opaske svih onih kojima je Medveščak trn u oku. "Evo vidite, nekoliko poraza i već im dvorana nije puna".

Istina, za utakmice Medveščaka ove se sezone mogu kupiti karte i prije utakmice, zanimanje je uslijed (relativno) loših rezultata malo splasnulo.

No, gdje je taj "splasnuti" Medveščak u odnosu na bilo koji drugi sportski kolektiv u Hrvatskoj? Cibona 4.500 ljudi može privući samo ako gostuje Barcelona. RK Zagreb ozbiljnije napuni Arenu samo s najjačim europskim klubovima, a Dinamo 4.500 gledatelja može dosanjati samo u Europi ili protiv Hajduka. Medveščak to radi 1-2 tjedno, s KAC-om ili VSV-om; drugim riječima, s kraticama za koje prije dvije godine skoro nitko nije čuo.

Kakva je to kriza kad Medveščak tri tjedna prije spektakla u Areni proda pola od ukupno 60 tisuća karata?

To je kriza u kojoj bi želio biti svaki hrvatski klub.

U samo nekoliko mjeseci ove sezone Medveščak je opet marketinški napravio više nego itko u Hrvatskoj. Medveščakov McDonalds, Medvjedi i Unicef, medvjeđa piva od koje svaka kuna ide za novo pojačanje. Medvjedi iskaču iz paštete, a u ovom slučaju - to je dobar znak. To je znak dobre promocije i privlačnosti Medveščaka kao brenda s kojim se tvrtke žele povezati.

No, i dobar marketing ima svoje granice. Tako je i u Medveščakovom slučaju za dobru, zapravo odličnu "prođu" u Zagrebu, najzaslužniji - sport.

Pisao sam više puta, ali vrijedi ponoviti - hokej na ledu iznimno je atraktivan sport. Dinamičan, žestok, brz, beskompromisan, ne ostavlja prostora nekakvim obrambenim taktikama, morate se i braniti i napadati, gotovo istodobno. Nema mjesta za odmaranje ni "švercanje". Zahtijeva borbenost, snalažljivost, čvrstinu, snagu, reakciju, timski duh. Nikada ne nedostaje šansi, ne fali ni pogodaka, uvijek ima pobjednika.

Zato je Ledena puna. Ne zbog pašteta ni McDonaldsa, već zato jer je zabavno gledati igrača poput Banhama, jer je zabavno davati potporu Joelu Prpicu u nekom okršaju, jer je zabavno uživati u Kristanovim obranama ili Sandrockovim udarcima s plave linije.

Puna je i zato jer je zabavno doći u dvoranu gdje se pristojno (ali glasno) navija, gdje su i najvjerniji navijači (Sektor B) došli zbog Medveščaka, a ne sami zbog sebe. Kada se igra lošije nitko ne proziva Upravu, a istodobno, Uprava saziva konferenciju za novinare na kojoj ne krivi medije/navijače/političare/upravu vodovoda već - popisuje svoje pogreške i obećaje ih ispraviti zbog tih istih navijača.

U Medveščaku su možda i proračunati kada dođu dati potporu Ciboni ili kada na službenim stranicama kluba čestitaju Ivici Kosteliću na drugom mjestu na Sljemenu; no proračunato ili ne, to su manire ozbiljnog, dobro i pametno vođenog kluba koji stvara prijatelje gdje god može. Dok drugi kopaju rovove između sebe i svih drugih klubova, bilo na relaciji sport-sport bilo na relaciji Zagreb-Split bilo na relaciji trener-trener.

Na jednog "hejtera", prema kojem je EBEL "neka lijeva austrijska liga, nevažna u Europi", a Medveščak tek "zanimacija za posvuduše", dolazi 20 onih koji vole Medveščak (ili od prije ili su ga putem zavoljeli) te 50 onih koji možda nisu zavoljeli hokej na ledu, ali cijene dobar posao, sportski i marketinški, koji su odradili u Medveščaku.

Da se radi o sportskim motivima Medveščakovih navijača, a ne o ljudima koje marketing dovodi u Ledenu, mogu potvrditi i nekim Sportnetovim podacima - izvještaji Medveščaka su, primjerice, nakon nastupa hrvatskih reprezentacija, te uz poneku utakmicu Dinama ili Hajduka, najčitaniji tekstovi na siteu. Uvijek i među najkomentiranijima (gdje prepiska nikad ne ode među ustaše i partizane) i među "najlajkanijima".

Sportski gledano, i navijači i vodstvo kluba očekivali su malo više od ove sezone, i imali su na to pravo jer je na papiru Medveščak imao bolju momčad. Ceh je platio Ted Sator, za kojeg će mnogi reći kako je relativno nezainteresirano pratio ovu sezonu, vodeći momčad s puno manje žara nego lani.

No, pred Medvjedima je još dobar dio sezone - jasno da je osnovni cilj uloviti osmo mjesto (koje trenutno i drži) te tako osigurati doigravanje, no i 6. mjesto je primjerice dohvatljivo te bi donijelo ipak poželjnijeg suparnika u prvom krugu doigravanja.

Medvjedi su pokazali da mogu igrati gotovo sa svakim (KAC i Red Bull djeluju za koplje bolje od ostalih), a u Banhamu, Kristanu, Hećimoviću, Letangu, Filewichu i Kinasewichu imaju kvalitetu za borbu s većinom austrijskih klubova. Mevjedi imaju i nedvojbeno najžešću podršku u ligi, i uspiju li ubosti pravog trenera (možda je i Bradley dobro rješenje?) mogli bi opet biti opasni u play-offu, ako ga, naravno, izbore.

Neće biti lako ponoviti prošlogodišnji sportski doseg (polufinale), no Medveščak je - možemo već sada to reći - nadmašio prošlogodišnji klupski uspjeh.

Jer, koliko god teško bilo po prvi puta složiti momčad, riješiti sve porođajne teškoće, vratiti i stvoriti hokejsku publiku, još teže bilo je demantirati skeptike koji su vjerovali da se radi o kratkotrajnoj euforiji.

Trebala je trajati tri utakmice, pa je trebala trajati par mjeseci. Onda je trebala trajati još samo tijekom početka druge sezone.

Ali u Zagrebu je još uvijek popularno pitanje - idemo u petak/nedjelju/utorak na Medveščak?

I odgovor je najčešće - pa naravno!