Kako je Tito zalutao u rukomet

Na Sportnetu sam skoro od samog početka, a uskoro će to biti 11 godina. Nisam o novinarstvu kao takvom znao ništa niti me ono uopće zanimalo. Bio sam (i jesam) fanatik sporta, a kako se pokazalo da više-manje solidno svoja razmišljanja pretačem u tekstove (osim izgleda kada pišem o Kopljaru), ispostavilo se da sam dio svoje karijere vezao uz sportsko novinarstvo, iako moje formalno obrazovanje s tim nema veze.

Ne mogu reći da sam putem učio od velikih novinskih pera ili ne znam kakvih urednika. Učio sam, jednostavno, od ljudi koji sjajno pišu o sportu, poput Bernarda Jurišića. Čija inženjerska diploma ima još manje veze s novinarstvom od moje.

I kada se osvrnem po Sportnetovoj redakciji, vidim ljude najrazličitijh profila, od godina i spola preko smjera obrazovanja do njihove struke, koji imaju samo jednu stvar zajedničku - iskreno vole sport. Sport ih zanima, u sportu se guštaju, o sportu puno znaju i još više žele naučiti.

Ima tu jasno i novinara po struci, ali imamo i strojara i automehaničara i učiteljicu i zubara.

Čemu sve ovo, pitate se?

Zato jer se na svakom velikom natjecanju, kada izbliza imam prigodu pratiti rad drugih redakcija, razveselim zbog ovoga što mi na Sportnetu radimo.

Koliko god je teško graditi redakciju bez iskustva i bez poznanstava, toliko je Sportnet imao sreće jer je od temelja sazidan na jednoj potpuno drugačijoj filozofiji. Od početka je jedini cilj bio pisati što više i što bolje o sportu, to je vizija od koje niti jednom nismo odstupili bez obzira što se putem sigurno nakupilo i nešto pogrešaka po tom pitanju.

Za nas je sportsko novinarstvo ovo što radimo tijekom SP-a u Švedskoj. Izvještaji, analize, intervjui, pressice. Fotke, liveovi, blog kao mjesto za malo humora. Što brže i što kvalitetnije. Što opširnije - jer ovdje rukomet igraju i druge zemlje osim Hrvatske. Što objektivnije, jer to je poanta novinarstva. S fokusom na sport.

Na to zašto smo izgubili od dva domaćina Prvenstva (jer Danska je ovdje poput domaćina).

Ne na to je li "Titov tjelohranitelj spasio Duvnjakova leđa". Nažalost, to nije tekst s nekog portala koji će učiniti sve za malo promocije, već jednog od dva najozbiljnija lista u zemlji.

Tako je otprilike počelo lutanje hrvatskih medija nakon što je sami rukomet nakon dan-dva postao valjda dosadan. Ali nije trebalo čekati na još ljepše bisere.

Vjerujem da možete pogoditi čiji se novinari jedini u press centru nisu uzbudili kada je nečiji urednik na jednom portalu vidio vijest da su se potukli Srbi i Hrvati nakon utakmice. Nas to ne zanima. Ali da stvar bude smiješnija, portal koji je tu spektakularnu vijest prenio nema izvjestitelja u Švedskoj.

Nažalost, urednici iz Zagreba inzistirali su kod mnogih kolega - koji su sve redom kvalitetni rukometni novinari - da "provjere priču". A priče nema. Jer ju je u šali izmislio novinar istih onih novina čiji ga je urednik 20 minuta poslije tražio da ispita priču.

Nažalost, netko zbog takvih "nepriča" u drugi plan baca rukomet, u drugi plan baca genijalne asistencije Ivana Balića ili herojsku borbu Igora Vorija na crti protiv Srbije. Drugim riječima, ono zbog čega smo svi tu - postaje sporedno. Zbog toga što jedan portal svoju nemogućnost da izvještava s lica mjesta skriva jeftinim senzacionalizmom.

"Urednici iz Zagreba" uvijek hoće nešto drugačije. Oni ne žele neku atraktivnu sportsku fotografiju zbog koje se taj fotograf i odlučio baviti fotografijom, oni žele nečiji dekolte ili naše kako slave jer "to se prodaje".

Oni žele fotku igrača kako puše ili rade nešto drugo što bi bilo "zanimljivo" i "ekskluzivno". I kada uspiju dobiti takvu neku sliku, spremni su objaviti priču o "rukometašima koje nije briga, koji puše i piju", iako ni otprilike nisu provjerili o čemu se radi. A radi se o običnom izlasku mladića koji više od mjesec dana žive po hotelima i dvoranama u kafić na rundu pive, kako bi proslavili neke rođendane, kako bi se opustili, sve s dopuštenjem, pa čak i po prijedlogu, stručnog stožera. Naravno, u tom istinitom obliku priča bi bila dosadna.

Nije li to maliciozno? Nakon ovakvih devet godina svjetskih uspjeha tih rukometaša, zbog dva poraza u Švedskoj od njih napraviti pijance koje nije briga? Dojma sam da su se mnogi u ovoj branši spremni prodati za pola srebrnjaka, a ne 30.

Takvi žele priču o Duvnjakovom osiguranju (opet, "nepriča"), oni će vam i svaku izjavu prekrojiti samo da bude što atraktivnija mada bila izvučena iz bunara, a ne konteksta. Sat vremena nakon vrijedne pobjede protiv Poljske (koliko svjetski vrijednih reprezentacija, iz država koje ulažu više u rukomet, bi "ubilo" za 5. ili 6. mjesto?), glavna vijest nije izvještaj nego video Balićevog "naguravanja s Golužom". To može biti predmet neke kasnije analize, nakon što i obojica aktera daju svoje viđenje, no kako može biti važnije od same utakmice? Kakva je to poruka trudu cijele momčadi - pa i Balića i Goluže - da je manje važan svaki udarac koji su primili, svaki šut koj su zabili, od obične nervoze kakve u našoj rukometnoj reprezentaciji, a posebno kod Balića, ima godinama?

A šteta je nepopravljiva, jer bez obzira što dan kasnije Balić i Goluža jedan do drugoga sa smješkom odbace postojanje bilo kakvog incidenta u tomu, ostaje masa ljudi koji će vjerovati da je to obični "PR", a da je taj video dokaz raspadnute svlačionice. A ne razmišljaju o tome kako je "raspadnuta hrvatska svlačionica" pokazala puno više srca i želje od poljske. Ne razmišljaju o tome da je možda taj video zapravo PR nekih zlonamjernih profitera.

Da vi mene ocjenjujete po jednom tipfeleru, a ne po cijelom tekstu, davno bih se ovoga ostavio.

Daj samo da se spominju Srbi, napeti mišići, atraktivne djevojke ili preplanulo tijelo. Prodaj, prodaj, prodaj!

Bojim se da je djelomično pogriješila i "moja" znanost, jer rano vas na ekonomiji nauče "cilj poduzeća = maksimalizacija profita". Svi tako prodaju što više mogu, igrajući na najniže strasti. Je li to OK, jer naklada, gledanost ili čitanost su rezultati prema kojima se mjeri nečija uspješnost?

Naravno da nije OK. Postoji jedna riječ, među najspominjanijima u Hrvatskoj, odgovornost. Ujedno i riječ koju rijetko viđamo u praksi.

Odgovornost u sportskom novinarstvu jest baviti se - sportom. Pronaći Baliću manu na terenu, a ne izvan njega. Baviti se s Balićem-igračem, a ne Balićem-javnom ličnošću. Postoje magazini za ovo drugo, kao i svugdje, ali zašto je to kod nas pomiješano? Zašto pod sportsko novinarstvo spadaju nesportske gluposti?

Zašto ljudi koji su se time počeli baviti jer vole sport moraju pitati Balića kada će se ošišati?

Svi želimo zaraditi novac kako bismo pristojno živjeli, to je jasno. No, zar se ne može to napraviti s odgovornošću prema čitateljima, prema novinarima, prema fotografima, prema sportu?

Mi znamo da može.

Ovo nije oda Sportnetu, jer mi ni otprilike ne mislimo da smo najbolji što možemo biti. Toliko je toga što bismo htjeli popraviti, u čemu bismo htjeli biti brži, kvalitetniji, opširniji. Htjeli bismo vas svaki dan oduševiti nekim tekstovima, analizama, intervjuima, podacima, kolumnama. I ljuti smo što neki drugi imaju bolje priče od nas, bolje intervjue, bolje analize. Ali mi ih želimo dostići u tomu, ne u trashu.

Ovo je kritika onima koji misle da se "konkurentska prednost" stvara jeftinim, zaista jeftinim senzacionalističkim smećem, a nemaju muda protiv konkurencije se boriti kvalitetnijom kolumnom, privlačnijim izričajem svojih novinara, originalnijom idejom ili bržim izvještavanjem.

Odgovornijim i objektivnim izvještavanjem stvaraju se odgovorniji i objektivniji čitatelji. Vi koji ste česti posjetitelji Sportneta to najbolje znate, jer koliki je kod nas postotak rasprava o sportu, a koliki o ustašama, partizanima, tovarima, purgerima, trenerima koji nemaju pojma? Nije nikakvo čudo niti je slučajnost da se sportska publika okuplja baš na Sportnetu.

Mi, u teoriji, o sportskom novinarstvu možda nemamo pojma. Postavili smo redakciju na noge omogućujući raznim ljubiteljima sporta da razvijaju svoje spisateljske mogućnosti. Bez cilja da u tomu profitiramo, bez ijednog čitatelja, od grupe volontera, došli smo do točke gdje mnogi od Sportneta zarađuju ili žive, gdje imamo za neovisni sportski portal impresivan broj čitatelja. Znači, može se.

Pitanje je - tko ima snage? Tko ima odgovornosti? Pozivam sve urednike sportova da se bavimo - sportom. Revolucionarno, znam, no možemo probati.