Medvjedi gube bitku, ali dobivaju rat

Tako blizu, a tako daleko. Tri dosadašnje utakmice s KAC-om teško su mogle biti izjednačenije, a pred Medvjedima je ipak uoči četvrte utakmice nemoguća misija. I u trećoj je utakmici sve moglo biti drugačije, da je bilo više sreće, manje isključenja, više koncentracije, manje promašaja...

No, ono što znamo pripisati sreći kada smo na "pogrešnoj strani" najčešće je zapravo razlika u kvaliteti. KAC nije slučajno prvi nositelj, Medveščak nije slučajno posljednja momčad koja je osigurala doigravanje, pa tako nije slučajno ni da su sve ove tijesne utakmice otišle na stranu KAC-a.

Ako smo tijekom utakmice bili nezadovoljni ponekom sudačkom odlukom - jer se u nekim trenucima činilo da je igraču KAC-a dovoljno da padne na led kako bi iznudio isključenje (netko je dodao "motivirala ih valjda dodjela Oscara") - stvari je u perspektivu vratio dvostruki strijelac John Hećimović: "Ne, nisu suci krivi, sami smo krivi, sami smo napravili te pogreške koje si ne smijemo dopustiti."

Tipično je to za sportaše odgajane u američkom/kanadskom sportskom duhu, ne traže se opravdanja i objašnjenja, niti se potpisuje kapitulacija prije nego je gotovo. Naglasili su to i hokejaši, naglasio je to i trener Bradley dodavši kako nema druge nego ići "utakmicu po utakmicu, jer u nedjelju u Zagrebu ne možemo dobiti tri susreta odjednom".

Istina, činilo se pri 3:1 za KAC da su Medvjedi izvjesili bijelu zastavu, Austrijanci su lako došli do četvrtog pogotka nakon nove individualne pogreške u obrani, no treći period donio je jako dobru igru zagrebačke momčadi koja je pokazala puno karaktera vrativši se na 4:4 s dva pogotka Hećimovića i jednim Sertića.

U tom periodu igre KAC teško da bi uopće vidio Medveščakovu trećinu da nije bilo četiri isključenja gostiju, no to nije KAC-ova krivnja, nije ni krivnja sudaca. Krive su pogreške Medveščaka, krivi su dekoncentracija, umor ili što je već nagnalo Kinasewicha, Guidarellija i Joela Prpića na prekršaje. Posebno je upitno što je Prpić mislio kada je zaradio isključenje samo 19 sekundi nakon što se vratio na led, kao i zašto je Kinasewich "osudio" Medveščak na pogodak kada je napravio prekršaj neposredno nakon isključenja Guidarellija.

Velika je šteta što Medveščak nije imao snage iskoristiti zalet dobiven povratkom u egal, jer bilo je očito da su Austrijanci i domaća publika bili u laganom šoku, baš kao što je šteta i činjenica da nakon tri utakmice Medveščak ne zna za pobjedu iako je u svakoj bio "u igri" do posljednje minute.

Nažalost, teško je utjehu pronaći u tezi "bit će im to škola za iduću sezonu", jer teško je reći koliko će od tih sada "školovanih" igrača iduće sezone klizati Ledenom dvoranom.

Nije tajna da su u Medveščaku relativno nezadovoljni prikazanim ove sezone, jer pomak u rezultatima nije ostvaren, iako je momčad trebala bit bolja. Prvi je ceh platio Ted Sator, no pokazalo se da ipak nije on kriv što igrači poput MacLeana ili Daya nisu pružili ono što se od njih očekivalo kada su dovedeni u Zagreb.

Srećom po Medveščak kao klub, zahvaljujući kolopletu raznih okolnosti (posebna tema) "zig-zag" navijači nisu nikomu zamjerili što Medveščak ne igra brže, atraktivnije ili bolje nego lani; istina, malo su više Medvjedi pobjeđivali kod kuće nego u debitantskoj sezoni, ali su i igrali prilično lošije vani, najlošije u cijeloj ligi.

No, u klubu znaju da će sa sazrijevanjem publike kvaliteta analize igrača, trenera, igara i rezultata biti sve veća, ali i sve žešća, što se osjetilo već i ove sezone u razgovorima navijača. Više to nije samo "Serbus dragi Zagreb moj" već i "kad će ovaj MacLean zabiti gol", "zar Sandrocka plaćamo samo za poneki dobar udarac s plave crte" i slično. A to znači da će razina očekivanja rasti.

Naime, iako je Medveščak novi klub u EBEL-u i iako je njegova povijest neusporediva s, primjerice, onom KAC-ovom, nakon samo dvije sezone već se može konstatirati da je po mnogočemu Medveščak prvi klub lige. I ne treba se bojati takve konstatacije.

Medveščak, za početak, ima daleko najveću gledanost - dok se Vienna Capitals i KAC hvale kako su prešli magičnu granicu od 100.000 navijača, Medveščak je otišao preko 200.000 - drugu sezonu zaredom. A rasprodanost karata od 98,6 posto ne samo da je uvjerljivo najbolja u EBEL-u, već je i podatak s kojim bi se voljelo pohvaliti puno klubova, ne samo hokejskih, i ne samo na ovim prostorima.

Nakon jučerašnjeg iskustva u Klagenfurtu, mirne duše mogu konstatirati da Medveščak ima i uvjerljivo najbolju organizaciju utakmica, po uvjetima za gledatelje, igrače, novinare, ima najbolju dvoranu, ima najbolju atmosferu, ima najbolji PR, ima najprofesionalniji pristup prema poslu. Daleko od toga da kod Medveščaka funkcionira sve savršeno, ali Austrijanci su u nekim stvarima dosta razočarali.

Primjera radi, u Klagenfurtu je dobar dio hrvatskih novinara imao stajaća mjesta, što još nigdje nisam doživio. A nije da nas je bilo stotinu. Kolega s Hrvatskog radija nije dobio vezu preko koje bi odradio prijenos, iako je cijeli dan proveo na mobitelu dok su ga Austrijanci slali od "jedne odgovorne osobe do druge".

I iako je samo dvije godine u ligi, Medveščak je zahvaljujući dobrom marketingu i dobrom imidžu u javnosti uspio postati značajniji poslovni brand u Zagrebu (koji je od gradova domaćina manji samo od Beča) nego što je to ijedan drugi klub u svom gradu. Unicef, paštete, McDonalds, pivo; Medveščakov logo je svugdje, Medveščak je prvi hrvatski klub koji je na takav način uspio "prodati" svoje ime, ali i prvi koji je zaista koristan sponzorima. Uz sve to, Medveščak je i na televiziji više nego drugi EBEL klubovi, ne zato jer ga netko na taj način gura, nego zato jer je gledaniji od puno drugih TV proizvoda; i dakako, najgledaniji u ligi.

Medveščak je jedini u ligi sposoban na onakav način izvesti i organizirati Ice Fever, napuniti zagrebaču Arenu četiri puta sa po 15.000 gledatelja.

Nema se odrađenom poslu što prigovoriti, nema dobrih argumenata za jal jer više ne stoji niti jedan prigovor "hejtera". Okrenuli priču kako vam drago, Medveščak rasprodaje dvoranu, oko Medveščaka je pozitivna atmosfera i "vibra", na Medveščaku je zabavno i Medveščak je uspio.

A uspjeh Medveščaka ne brani uspjeh nikomu drugome, dapače, može samo biti dobar primjer u nekim stvarima.

Sve nabrojano je lijepo vidjeti i zaslužuje čestitke, posebno u vremenima kada gotovo cijeli ostatak sportske Hrvatske vodi rasprave o tomu hoće li se ugasiti profesionalni sport ili ne, kako financirati klubove, koliko država ili lokalna samouprava u tomu trebaju sudjelovati, koga i kako privatizirati, koga i kako amaterizirati.

No, sve nabrojano daje i obvezu rukovodstvu kluba da se Medveščak i na ledu nametne kao značajnija momčad. Nije realno očekivati da preko noći Medvjedi postanu al pari Red Bullu ili KAC-u, u čijem je rukovodstvu ipak puno više hokejski iskusnih ljudi, koji će imati blagu zaštitu lige po raznim pitanjima, koji su u prednosti zbog daleko šireg izbora kvalitetnih austrijskih hokejaša, ali navijači će htjeti korak bliže. Navijači će htjeti pomak od cilja "borba za doigravanje", navijači će htjeti potentniju, bržu, malo atraktivniju momčad.

Momčad je, dakako, još uvijek u doigravanju, ali Gojanoviću je u mislima već nova sezona.

Pitanje broj jedan, ključno za Medveščakove ambicije jest - može li se zadržati još jednu godinu briljantni Robert Kristan? Čekajući odgovor na to pitanje, u Medveščaku će prvo morati dobro analizirati koga žele na klupi - Bradley, prema meni dostupnim informacijama, nije sasvim dobro "sjeo" igračima - a potom i koga sve od aktualnih igrača žele zadržati.

Dakako da će posao oko dovođenja igrača biti težak - igrači koji bi u EBEL-u radili razliku uobičajeno teže angažmanu u nekoj snažnijoj ligi, pa se na njih mora čekati do pred početak priprema, a rizično je dakako momčad graditi na pretpostavci "ok, tamo krajem srpnja ćemo dovesti petoricu najboljih igrača momčadi".

Ono što će malo olakšati posao jest činjenica da su hrvatski igrači napravili značajan napredak, pa tako primjerice Borna Rendulić - ako ga Gojanović uspije zadržati - neće u planu biti samo kako bi "popunio broj" već kao igrač koji u okvirima EBEL-a može biti vrlo koristan i efikasan.

Medveščak niti u dvije sezone nije mogao naučiti sve, no s dvije sezone iskustva početna točka Medveščakovog "know-howa" uoči treće ipak će biti postavljena puno više. Gojanović, Ljubić i društvo i sami su u nekoliko navrata priznali gdje su griješili, naučili su štošta o slaganju momčadi i profilu igrača koje treba, odnosno ne treba dovoditi u momčad.

Od njih će se sada očekivati momčad koja za godinu dana neće biti u poziciji da lovi zaostatak od 3-0 u prvoj rundi play-offa; možda to očekivanje nije OK nakon samo dvije sezone, ali - tko im je kriv što su tako brzo posložili klub od kojeg bi i jedan KAC - mogao štošta naučiti!