Sve naj-naj iz Bilićevog mandata

Bilić će u Gruziji doći do jedne lijepe, svakako impresivne, a čak i njemu iznenađujuće brojke od 50 utakmica za kormilom hrvatske nogometne reprezentacije. Bilićev jubilej ponukao me da se prisjetim utakmica, događaja i poteza koji su obilježili njegov dosadašnji mandat koji je po mnogočemu kontradiktoran.

Može se zaista jako puno toga nabrojati u Bilićevu korist. Kao, na primjer, činjenica da je daleko najuspješniji hrvatski izbornik po "postotku osvojenih bodova". Učinak od 35 pobjeda, 10 remija i samo četiri poraza u gotovo pet izborničkih godina je sam po sebi toliko impresivan da ga ne bi trebalo dodatno pojašnjavati.

Naći će se uvijek netko s tezom kako smo igrali s dosta laganih protivnika, ali ipak, samo četiri poraza! Nakon što smo koplja ukrstili četiri puta s Englezima, s Njemačkom, s Grčkom, Rusijom, Ukrajinom, Češkom, Poljskom, Italijom, Turskom, Rumunjskom, Izraelom, Norveškom, Belgijom, Nizozemskom i mnogima drugima; u vrijeme kada "svi igraju nogomet", ovakav učinak svjetski je vrijedan. Ili da budemo precizni, taj učinak osmi je najbolji na svijetu, usprkos činjenici da nismo igrali na Svjetskom prvenstvu.

I tako dolazimo do onog kontradiktornog dijela. Koliko god Biliću naslagali prekrasne statistike, neke sjajne nastupe i igre, koliko god mu hvalili uvođenje i davanje prigode mlađim igračima, koliko god nam se sviđalo što je Hrvatskoj vratio napadačku igru i dodatno nadogradio pomak u toj pas igri koji je započeo Cico Kranjčar, kada se podvuče ona glavna crta ispod Bilićevog učinka, rezultat je polovičan. Plasman na Euro i prolazak prvog kruga kao pozitivni uteg na vagi, ali potom i neuspjeh u misiji odlaska u Afriku. Iako bi 2006. svatko potpisao Bilićevu bilancu od 35 pobjeda, 10 remija i četiri poraza, nitko ne bi očekivao da bi se bodovi raspodijelili tako da nemamo čak ni prigodu za dodatne kvalifikacije za JAR.

Zbog toga je za Bilića najvažnije pitanje – hoće li odvesti Hrvatsku u Poljsku i Ukrajinu? Njegovu eru definirat će upravo ovaj završni rezultat, iako to možda neće biti najkorektnije.

Naime, najveća nepravda prema Biliću jest hrvatsko kratkoročno pamćenje. Zahvaljujući briljantnim kvalifikacijama za Euro 2008., zahvaljujući one dvije pobjede protiv Engleske, zahvaljujući činjenici da je Bilić nakon kraha u Njemačkoj (psihičkog, ne toliko rezultatskog ili igračkog) imao hrabrosti i vizije napraviti radikalne rezove (od promjene sustava do promjene sastava), zaključili smo ipak da su Hrvati bogomdani za nogomet i da nam "po rođenju" pripada mjesto u svjetskom vrhu.

Dok si rekao "Australija", zaboravili smo stanje nakon SP-a 2006.

Nije tada bilo osobe koja nije bila ozbiljno zabrinuta za budućnost hrvatske nogometne reprezentacije. "Presušila baza u inozemstvu", "na naplatu dolazi nerad u HNL-u", "nema mladih koji mogu zamijeniti starije", a ni "stariji nisu svjetske klase". Sjećam se svog tadašnjeg teksta, jednostavnog naslova "Realnost", u kojem sam opasno zaglibio u depresiju razmišljajući o tome što nas čeka.

Bilić, jasno, nije sam "proizveo" Modrića ili Eduarda. Ali je učinio sjajne stvari. Donio je samopouzdanje, donio je energiju, donio je brojne promjene u funkcioniranje stručnog stožera, donio je taktičku i psihološku pripremu koja je omogućila jednoj posve novoj reprezentaciji da osvoji prvo mjesto u skupini s Engleskom i Rusijom dva kola prije kraja natjecanja.

Dvojio sam oko toga koju bih Bilićevu utakmicu proglasio najvažnijom, ali mislim da je to ipak prvi ogled s Engleskom. Prijateljski trijumf protiv Italije B i potom remi u Rusiji uz dobru igru vratili su nam poljuljano samopouzdanje, no pobjeda protiv Engleske, izborena zahvaljujući Eduardu, krtici, ali prije svega dobroj igri cijele momčadi, vratila je Hrvatsku na europsku mapu i potvrdila Biliću da je na ispravnom putu. On s Hrvatskom, a Hrvatska s Bilićem.

Za kraj tog mandata Bilić je sačuvao najslavniju pobjedu, onu na Wembleyju. Iako se radilo o Hrvatskoj rezultatski beznačajnoj utakmici, slika hrvatske pobjede u nogometnom hramu, pred 90.000 sleđenih Engleza kojima smo zalupili vrata EP-a obišla je svijet. Dugoročno gledajući, netko će reći da je to bila pogreška koja nam se obila o glavu, no ponos i zadovoljstvo nakon te utakmice mnogi će hrvatski navijači dugo pamtiti.

Neke je naj-naj kategorije lako izabrati. Najbolja utakmica pod Bilićem bez dvojbe je nastup i pobjeda protiv Njemačke na Euru 2008. Zaboravite Engleze koji su atraktivni na papiru – Nijemci su te godine bili drugi u Europi, lani treći na svijetu, oba puta zaustaviti ih je znala samo nedodirljiva Španjolska. Hrvatska nije samo pobijedila već je opako nadigrala Njemačku, uz briljantne partije Modrića i Kranjčara, strijelce Olića i Srnu, cijela je momčad funkcionirala sjajno.

Osam dana kasnije, Biliću je stigla i najtužnija i najdramatičnija utakmica. Ogled s Turskom je ožiljak kojeg se puno teže riješiti nego poraza protiv Capella, koliko zbog načina na koji je do njega došlo, toliko zbog trenutka kada se dogodio i zbog prilike koja se otvarala.

Bilićev najbolji potez? Bilo je puno dobrih poziva i dobro izabranih sastava, no Bilić je najveću stvar napravio čim je stigao odlučivši naslovne uloge dati do tada zanemarenima ili nebitnima Modriću, Ćorluki, Eduardu i Rapaiću. Miki je bio osvježenje na početku prvih kvalifikacija, kasnije se izgubio, no prvospomenuti trojac i danas je stožerni dio ekipe.

Najlošiji potez? Sve u pripremi zagrebačkog ogleda s Ukrajinom. Od psihičkog pristupa gdje se pogrešno išlo s tezom da ni bod nije loš (a bio je užasan), do taktičko-kadrovskih rješenja čiju je pogrešnost priznao sam Bilić izvadivši već u poluvremenu Jurića i Rakitića. Ako nije mogao igrati, zašto je Kranjčar bio na klupi, a ako je mogao igrati – zašto nije igrao? Brojna su pitanja ostala nakon te loše predstave koja je u konačnici Hrvatsku stajala mjesta u dodatnim kvalifikacijama.

Usprkos izvrsnom ukupnom učinku, Bilić je u četiri godine skupio i nekoliko dobrih kandidata za kategoriju najlošije utakmice. 0:3 s Nizozemcima otpisat ćemo zbog statusa prijateljske utakmice, zaboravit ćemo i loš nastup u makedonskoj kaljuži (pokazao se nebitnim), pa u najužoj konkurenciji ostaju dva ružna poraza od Engleske. U kojem smo igrali lošije? Definitivno na Wembleyju, bez obzira što je čak i više zabolio onaj prvi domaći poraz u kvalifikacijskim utakmicama.

Najbolja igra u remiju? Zagrebačkih 0:0 s Rusima, uz potpunu kontrolu igre i niz čistih šansi. Najbolji prijateljski nastup? Uz dužno poštovanje prema 0:2 u Livornu, nedavnom dobrom nastupu protiv Češke i zabavnoj golijadi u Sarajevu, vjerojatno najbolju igru u prijateljskoj utakmici Hrvatska je pružila u prvom prijateljskom ogledu s Norveškom kada smo na Kantridi slavili 2:1.

Najefikasniji Bilićevi su dečki bili protiv Andore, kada je Petrić s četiri pogotka predvodio Hrvatsku do 7:0. Najviše sreće imao je Bilić protiv Bjelorusije kod kuće, kada je Runje morao spašavati nemoguće kako bismo sačuvali pobjedu za nadu koju su par dana kasnije potopili Englezi, a najmanje sreće bilo je protiv Rusije u Zagrebu i Ukrajine u Harkivu.

Ni nakon 50. utakmice Bilić neće biti najbolji hrvatski izbornik, Ćiro je onom broncom jednostavno postavio letvicu visoko, jako visoko.

No, ne smijemo zaboraviti u mikroanaliziranju ne samo svake pojedine utakmice, već svakog pojedinog poteza, Bilićeve dobre poteze i Bilićeve dobre rezultate.

Pitanje je zašto je u Hrvatskoj tako teško dati palac gore treneru na kojem nam zavidi dobar dio Europe, kojeg cijene igrači i struka, koji marljivo radi, koji daje inteligentne izjave, koji se ne svađa s kolegama, koji poziva igrače koji to zaslužuju, koji drži Hrvatsku u svjetskom vrhu i koji gubi rijeđe od jednom godišnje?

Zar je tako strašno da zapravo imamo nekog tko dobro radi svoj posao?

Što ne znači da ne može bolje, Bilić će to prvi priznati, a neuspjeh u prošlim kvalifikacijama boli ga više nego bilo koga od nas. Ta sportska bol najlakše se briše pobjedama, a pobjedom u Tbilisiju "kvadratići" će na najbolji način čestitati Biliću jubilarno, 50. vođenje hrvatske reprezentacije.