Zašto je Ferguson jedan jedini

Kada je Ryan Giggs ubilježio 25. nastup za Manchester United, suigrači su mu savjetovali da s Fergusonom raspravi mogućnost nabavljanja službenog vozila kluba jer je takva bila politika kluba. Kada je briljantni Velšanin, od kojeg se već tada jako puno očekivalo i koji je bio zvijezda u nastajanju, došao do Fergusona s tom molbom, dobio je sljedeći odgovor: "Who the **** do you think you are? I wouldn't give you a ******* club bike let alone a club ******* car."

Ferguson je lansirao kopačku Davidu Beckhamu u glavu. Ferguson se na više ili manje ružan način rastao od igrača koji su mu donosili trofeje, od Incea i Stama preko Yorkea i Colea do Beckhama i Van Nistelrooya. Ferguson se svađao i posvađao i s protivničkim trenerima i sucima i BBC-om i FA-om i s Uefom. Ferguson je kupio Verona, Klebersona i Djembu-Djembu.

Fergusonu su trebale četiri sezone za prvi trofej (Liga kup), šest sezona (!) za prvi naslov prvaka Engleske.

I onda je počelo.

1, 1, 2, 1, 1, 2, 1, 1, 1, 3, 1, 3, 3, 2, 1, 1, 1, 2. Nije IQ test i ne trebate nastaviti niz (iako, vjerojatno će se nastaviti s još jednom jedinicom), to su plasmani Manchester Uniteda u Premiershipu od sezone 1992./1993. Nikad niži od trećeg mjesta (3), tri puta viceprvaci i 11. puta prvaci Engleske. Koja je pola tog razdoblja bila najjača liga u Europi, a ostatak vremena između 2. i 3. pozicije.

Usporedbe radi, tek se Bayern od europskih velikana u istom razdoblju može pohvaliti približno dobrim učinkom - Bavarcima zbroj plasmana iznosi 33 (Unitedu 28), uz jedno šesto i jedno četvrto mjesto, te 10 naslova prvaka. Barcelona uz osam naslova ima zbroj 40, Real 44 (6), Milan 66 (5)...

Postoji razlog zašto je Alex Ferguson doslovno jedini trener koji je 25 godina izdržao u istom klubu, na najvišoj mogućoj razini. Taj razlog je prilično jednostavan - to je inače nemoguće učiniti. Nemoguće je održavati takvu razinu uspjeha s istim klubom jer svugdje dolazi do zamora materijala, zasićenja, gubitka motivacije, gubljenja kontrole nad svlačionicom i tako dalje.

Jose Mourinho, Guus Hiddink, Louis van Gaal, Carlo Ancelotti, Fabio Capello, Vicente del Bosque... Puno je sjajnih trenera koji imaju neke impresivne rezultate u svom CV-u, ali niti jedan se ne može pohvaliti ni da je 10 godina izdržao u istom klubu držeći rezultate iznimnima, a kamoli 25 poput Fergusona.

Dakako, prije nego raščlanimo načine kako je Fergie učinio Manchester United najuspješnijim svjetskim klubom u proteklih 20 godina, ne treba zaobići niti zasluge samog kluba i rukovodstva u ovoj priči. 17 managera vodilo je Manchester United. U povijesti. Od 1878. godine. Pitam se koliko je klubova u Prvoj HNL promijenilo manje od 17 managera od početka devedesete.

Vodstvo Uniteda dalo je šansu Fergusonu u prvim godinama dok nije bilo rezultata i dok su i mediji i javnost pozivali na smjenu. No, njima se svidjelo što Ferguson radi, svidjela im se nova organizacija kluba, organizacija nogometne škole, trenerskog osoblja, skautinga, nisu preko noći zaboravili što je Ferguson odradio s Aberdeenom. Kada su počeli ubirati plodove tog strpljenja početkom devedesetih, Fergusonovo "drvo" nije prestajalo davati do danas. I prestat će davati tek kada ga zdravlje natjera da napusti klupu sada najpopularnijeg svjetskog kluba.

Čak će i Fergusonovov veliki rival, Arsene Wenger, koji se sa Škotom u puno toga nije slagao, priznati svoju impresioniranost kontinuitetom Sir Alexa: "Sveukupno, nitko nije uspješniji od njega. Treba se diviti takvoj stalnoj motiviranosti na takvom nivou, nošenju sa stresom i svim ostalim sastojcima modernog nogometa."

Kao što je slučaj s puno drugih trenera kojima je motivacija forte (kao na primjer kod nas s Blaževićem), Fergusona se često podcjenjuje kao taktičara, iako je o tomu bespredmetno uopće diskutirati kada govorimo o treneru dvostrukog prvaka Europe i uopće najkonzistenije momčadi tog natjecanja. Ferguson je imao dobre pomoćnike, od Kidda preko McClarena do Quieroza, no zasluge za dobru igru Uniteda kroz sve ove godine moraju prvo ići na adresu Fergusona. Pomoćnici su se mijenjali, Ferguson i igra Manchestera nisu.

No, zbog brojnih drugih odlika Fergusonovo taktičko znanje završit će u drugom planu.

Vjerojatno prva stvar koju će mnogi istaknuti kada govore o razlozima takve dugoročne uspješnosti Alexa Fergusona jest - glad, strast, želja za pobjedama. Uistinu, nogomet nije vidio trenera koji tako voli pobjeđivati i koji tako uspješno, iz godine u godinu, tjera svoju momčad do krajnjih granica iako u njoj većinom igraju momci koji su već osvojili sve. Fergusonu to nema veze, njemu je svaki novi naslov kao prvi, on se toliko iskreno veseli svakoj velikoj pobjedi da se čovjek zapita - zar je stvarno rođen 1941. godine?

I tu strast nevjerojatno dobro prenosi na igrače. Ako osjeti da se žar za pobjedama kod nekog smanjila, bye-bye, nema veze kako se zoveš. Kada igrač stigne u takvo okruženje, gdje su usađeni pobjednički karakter i glad za pobjedama, nema druge nego da to prihvati i u svoj DNK.

Ferguson je, dakako, naširoko poznat po svojoj željeznoj disciplini od prvih dana managerske karijere. U East Stirlingshireu je napadač Bobby McCulley ovako to opisao: "Nisam se nikada bojao nikoga, ali Ferguson je od početka bio zastrašujući gad." U Aberdeenu je kaznio jednog nogometaša jer ga je ovaj pretekao na javnoj cesti.

No, za njegove rezultate podjednako je važan, ako ne i važniji, fenomenalan osjećaj za potrebe unutar momčadi. Kada je United stigao u stratosferu najbogatijih svjetskih klubova, nije se bojao razbiti blagajnu kako bi kupio top klasu (iako, nikada nije htio ili uspio dovesti klase poput Zidanea, Figa ili Ronalda), no Ferguson nikada nije slagao zvijezde bez reda (ala svojedobno Real) već je kupovao točno one igrače koji su mu trebali. Često je takvog igrača i preplatio (tipa Carrick, Stam, Berbatov ili Ferdinand), no rezultati su potvrđivali ispravnost takve strategije.

Nema niti jednog trenera u velikim klubovima koji nije imao svoje "Djembe-Djembe", pa promašaji nisu zaobišli ni Škota, ali Ferguson je toliko puta pogodio da mu i za to treba odati priznanje. Erica Cantonu, koji je i danas Fergusonov najdraži igrač, platio je tek 1.2 milijuna funti (što tada nije bio tako mali novac kao danas, ali je svejedno bila prava "krađa"), a još manje je platio ponajboljeg vratara devedesetih, ikonu kluba Petera Schmeichela. 3.5 milijuna funti za Roya Keana nije bila mala lova 1993. godine, ali iz današnje perspektive - Manchester bi za njega platio i 10 milijuna. Ferguson je još niz puta pogodio, od Denisa Irwina do Ole Gunnara Solksjaera, a iako se u prvih trenutak činilo da ga je platio i previše, deal za Cristiana Ronalda i ne izgleda previše loše.

No, još uvijek nismo stigli do tri vrline Alexa Fergusona koje sam u proteklih 5-6 godine počeo najviše cijeniti.

Prva jest njegova sposobnost da zaista bezbolno i vrlo brzo obnovi i ponovno izgradi svoju momčad. Samo su jednom u protekla dva desetljeća navijači čekali na titulu duže od jedne godine (2004.-2006.), no Ferguson im je uzvratio s tri uzastopne krune.

I dok su Giggs (sudjelovao u svim naslovima), Paul Scholes i Gary Neville poznata lica na šampionskim slikama Manchesterovih naslova, puno se toga oko njih mijenjalo, a Ferguson je svejedno ubirao trofeje iz godine u godinu.

Mijenjao je napadačke i stoperske dvojce, mijenjao je vratare, mijenjao je profil momčadi, mijenjao je i sustave, a putem se dramatično mijenjao i sam nogomet. Ferguson se uvijek znao prilagoditi, a da pritom United igra ponajbolji nogomet u Europi. Ne nužno najljepši, ali United je uvijek igrao napadački, dinamično, brzo, nerijetko atraktivno.

Ne čudi što ga posebno veseli ta titula kojom je prekinuo dominaciju Mourinhovog Chelseaja jer je to učinio s jednom potpuno novom momčadi koja ne samo da je osvojila tri naslova zaredom, već je igrala i dva finala Lige prvaka (trijumf protiv Chelseaja i poraz od Barcelone).

Druga vrlina jest hrabrost da priliku daje mladim igračima, ali i znanje da te mlade igrače razvije u top pojedince. Nije ga bilo strah iskeširati velike sume novca za Ronalda ili Rooneyja kada su bili samo talentirani, ne i veliki nogometaši. Pod Fergusonovim vodstvom postali su upravo to.

U ljeto 1995. iz kluba je pustio Incea, Hughesa i Kančelskisa, a momčad je dao u ruke golobradim klincima koji su u mlađim kategorijama pokazali izniman talent.

Poruka medija bila je jasna, možemo je često čuti i danas: "Ne možeš ništa osvojiti s klincima."

No, Ferguson s braćom Neville, Beckhamom, Scholesom, Buttom i malo starijim Giggsom ne samo da je osvojio naslov prvaka, već mu je to postala kičma momčadi koja će 1999. godine osvojiti slavni treble.

I treća stvar koju iz utakmice u utakmicu najviše cijenim kod Alexa Fergusona jest sljedeće - nitko, niti jedan igrač ma kako se zvao, nije veći od Manchester Uniteda. Ili, ako hoćete, od Alexa Fergusona.

Nema niti jednog drugog top kluba kod kojeg bilo koji igrač može sjediti na klupi i u najvažnijim utakmicama sezone, a da to nema utjecaja na atmosferu u svlačionici.

Iako je Nani ponajbolji igrač Uniteda ove sezone, četvrtfinale Lige prvaka može započeti Park. Giggs i Scholes mogu biti legende kluba, ali starteri u nekom ključnom derbiju mogu biti Anderson i Carrick. Na klupi u bilo kojem datom trenutku može završiti najskuplji igrač (Rooney) ili najefikasniji igrač (Berbatov). Ferguson će početni sastav uvijek prilagoditi onako kako smatra da je najbolje za tu utakmicu, za tog protivnika, za tu fazu natjecanja, a svaki igrač treba pospremiti svoj ego u dobro zaključani sef.

Samo Ferguson ima snagu osobnosti da to funkcionira i samo on ima hrabrosti i odlučnosti da se riješi dobrog igrača ako se ne može uklopiti u takav sustav.

Na kraju krajeva, samo Ferguson je zaslužio takav kredit kod navijača i vodstva kluba da se njegovim potezima u potpunosti vjeruje, čak i kada duboko u sebi mislite "možda je eto konačno posenilio".

Ako trebate trenera za rezultat, dovedite Mourinha ili Capella. Ako trebate iz vaše limitirane momčadi izvući maksimum, dovedite Hiddinka ili Van Gaala. Ako trebate iskusnog stratega koji zna kako se nositi sa svlačionicom punom zvijezda, dovedite Ancelottija ili Del Bosquea.

A ako trebate trenera koji će vam donijeti 25 godina izvrsnosti, onda vam treba novi Alex Ferguson. Kapa dolje.