Skromne zvijezde NBA buduć...današnjice

Iako je u njihovim godinama jedan Michael Jordan tek počinjao NBA karijeru, o košarkaškim vrlinama Derricka Rosea i Kevina Duranta neću trošiti previše riječi. Ako ste ih ijednom gledali, sve vam je jasno, bilo Roseov prodor i neko čudesno, atletski skoro nemoguće polaganje, bilo Durantov mekani šut. Jedan je već MVP lige, a drugi je najbolji strijelac - već dva puta. Njihov osobni napredak odvijao se paralelno s napretkom momčadi, i danas su obojica lideri konferencijskih finalista, sa sasvim dobrim izgledima da se za dva tjedna međusobno "potuku" za NBA naslov. Tek su im 22, i ako nešto treba brinuti protivnike jest da će postati samo još bolji. I Durant i Rose i Thunderi i Bullsi.

No, Rose i Durant nisu zanimljivi samo kao igrači, već kao osobe. Ne bi bilo korektno njihove puteve ocijeniti identičnima, ali gledajući njihovu skromnost, predanost košarci, i to momčadskoj košarci, privrženost suigračima i radne navike, nemoguće je ne vidjeti izuzetne sličnosti. I zaključiti kako je budućnost NBA lige u sigurnim rukama.

Prvi u dvorani, zadnji iz nje

Prva je priča KD. Momak je na početku svojih dvadesetih imao sve razloge za postati umišljena, nedostupna zvijezda. Ali nije. Kada ide u šoping centar, s Durantom ne idu dvojica tjelohranitelja i cijela svita.

U istom tjednu kada je LeBron James obznanio cijelom svijetu "Odluku", Durant je putem Twittera obavijestio navijače kako je potpisao petogodišnji ugovor s najmanjom franšizom u ligi. I dok je ugovor bio finaliziran, Durant je već s tribina gledao ekipu Thundera koja se pripremala na Ljetnoj ligi: "Meni je ovo poput odmora."

Kada je izabran prvi puta na All-Star utakmicu, svim je suigračima poklonio slušalice na kojima je napisao "Hvala vam". Iako je imao tek 21 godinu, pokorio je svijet s američkom reprezentacijom i kao njen daleko najbolji igrač donio SAD-u prvo svjetsko zlato nakon 1994. godine. Nakon jednog dana odmora (!), Durant je bio u Thunderovom kompleksu i radio na svojoj igri prije nego je to itko u klubu znao.

Sve je počelo kada ga je majka, Wanda Pratt, po prvi puta odvela u Seat Pleasant Rec Center, kako bi mladi Kevin imao gdje provoditi vrijeme dok ona radi: "Kada sam otvorio ta vrata, imao sam osjećaj da sam u zabavnom parku."

Tu je upoznao i osobu koja će obilježiti njegov život, ne samo košarkašku karijeru - Charles "Chucky" Craig dao mu je prigodu i naučio ga prve košarkaške korake. Kada se Kevin zaljubio u košarku, kada mu je košarka postala sve, spas od škole gdje su ga zafrkavali zbog visine i spas od ulice, majka je imala samo jednu poruku: "Ako želiš biti ozbiljan košarkaš, onda moraš raditi naporno kao što i ja radim u pošti."

Chucky i trener Taras Brown prepoznali su Kevinov potencijal i pokušavali ga natjerati da bude agresivniji, da više šutira, da gazi protivnike. Pokazivali su mu kako igra Tracy McGrady, ali Durantu se to nije svidjelo: "Nisam htio biti taj tip koji stalno šutira pa da se suigrači ljute na mene."

Jedna od najvećih tragedija u Durantovom životu bila je Chuckyjeva smrt - Kevinov prvi trener mirio je neku zaraćenu situaciju, a kasnije je pripadnik jedne strane s leđa upucao 35-godišnjeg Chuckyja. Ako mislite da je slučajnost što Kevin nosi baš broj 35 na dresu - nije.

Uskoro je Durant imao i trenutak koji ga je definirao kao košarkaša. Već kao talentiran, nacionalno prepoznat košarkaš, Durant se nakon Chuckyjeve smrti povukao u sebe, pronašao neku mračnu stranu te je počeo riječima omalovažavati protivnike na terenu - tako je jednom prigodom uoči neke važne utakmice najavljivao kako će "ubiti protivnike na terenu", pa je šutirao 2-17 i osramotio se pred cijelim nizom skauta. Jedna utakmica bila mu je dovoljna, u jednoj utakmici shvatio je ono što talenti poput Marburyja ili Dariusa Milesa nikad nisu: "Sve to hvalisanje i razmetanje - to nije pravi način. To mi je bila velika božja lekcija i srećom, bila je dovoljna jedna mala utakmica, a ne neka ozljeda ili druga veća stvar." Od tada KD na svoje tenisice upisuje "Keep it positive".

Ostalo je, kako se kaže, povijest. Durant nikada neće oprostiti Portlandu što nije bio bio prvi pick na draftu, no iako je u startu izgledalo tmurno u Seattleu zbog slabe momčadi i priče o preseljenju, pokazalo se da s dobrim rukovodstvom i pravim superstarom možete brzo sagraditi uzornu franšizu.

Kada su se Supersonicsi preselili u relativno mali Oklahoma City, većini bi današnjih košarkaša to bio negativan šok. No, Durant i društvo savršeno su se uklopili u grad koji se dugo oporavljao - i još se oporavlja - od bombaškog napada u kojem je 1995. godine poginulo 168 ljudi. Iako su Thunderi krenuli u prvu sezonu s učinkom 3-29 i bili na dobrom putu prema statusu najlošije momčadi ikad, navijači su dolazili i podržavali momčad. A momčad je, baš poput Duranta, jačala svaku utakmicu, na kraju dobila 20 od posljednjih 30 utakmica i tada su postavljani temelji za današnji Thunder koji samo dvije sezone poslije igra finale Zapada.

Durantov stil izvan košarkaškog terena vjerojatno ne bi bio pogodan za New York ili LA. Kada ga vidite na press konferenciji nakon utakmice, na koju dođe u kariranoj košulji i obavezno sa školskim ruksakom, ne biste rekli - ovo je jedan od najboljih košarkaša na svijetu. No, u Oklahomu je "sjeo" savršeno - to je grad kojem je sadržaj važniji od forme, i ono što navijači Oklahome žele vidjeti nije blještavilo već ono što Durant nudi - zagrljaj s majkom i bratom prije utakmice, pozdravljanje s najmlađim navijačima, intervjue u kojima se zahvaljuje Bogu, odlaske u crkvu, poštivanje trenera, vjeru u suigrače.

Kada je Nazr Mohammad stigao kroz razmjenu igrača u Oklahomu, stigao je ujutro u kompleks kako bi obavio liječnički pregled. Thunderi su noć prije igrali u Orlandu i stigli su kući avionom u tri ujutro. Kada je u 9 ujutro vidio Duranta u teretani, Mohammad mu je rekao: "Kada tebe vidim ovdje ovako rano, predan sam u potpunosti ovoj momčadi."

Još jedan dobar primjer kako je rano postao pravi lider stigao je u lanjskom ogledu u Salt Lake Cityju, važnom za rasplet regularne sezone. Nakon što je očigledno fauliran pri šutu za tri poena koji bi Oklahomi donio pobjedu, Durant je bio tako frustriran sucima da ih je htio odmah izvrijeđati. No, kako je rekao ESPN-ovom Tomu Friendu, koji je napisao jedan sjajan tekst o KD-u, pomislio je na majku i na Chuckyja i medijima je izjavio samo: "Nije bio faul jer ga nitko nije svirao." NBA liga se ispričala, a Oklahoma je dobila lidera kakvog svatko priželjkuje.

Dosadan? Da, Kevin Durant je možda dosadan. Njegov život svodi se isključivo na košarku i ne zanima ga ništa drugo. Posvećen je razvoju svoje igre i cijele momčadi. Durant nikada ne krivi suigrače, štoviše, isključivo im je podrška, a kako reagira na vlastite loše nastupe najbolje je pokazao u sedmoj utakmici protiv Memphisa kada je briljantnom predstavom odveo Thunder u konferencijsko finale.

Durant ne samo da sebe ne gura u prvi plan, već se gura što dalje od njega. I dok je mnogima način kako su on i LeBron James odradili svoje "odluke" jedan od razloga zašto staju uz Duranta, dvostruki najbolji strijelac lige distancira se od takvih usporedbi:

"Stalno govorim ljudima da su to različite situacije. Ja sam tih momak i to sam odabrao. LeBron James je najveće ime u sportu, ništa što on čini ne može biti tiho pa ga ne možete kriviti za to što se dogodilo i kako je odradio svoju odluku."

I zaista, ne treba previše kriviti Jamesa. No, hvaliti Duranta za njegov način? To svakako.

Humble, humble, humble... MVP

Kada je sredinom sezone krenula priča o Derricku Roseu kao mogućem MVP-u lige, niti jedna izjava njegovog trenera, njegovih suigrača ili novinara koji prate Chicago nije mogla proći bez jedne riječi - "humble". Skromnost Derricka Rosea razoružala je sve koji prate NBA ligu, iako je poput Duranta imao sve preduvjete za postati još jedan hvalisavac i umišljeni superstar na tragu Carmela Anthonyja ili Amarea Stoudamirea čije momčadi nikada nisu igrale ni finale NBA lige.

Roseov put nije isti, ali ni previše različit od Durantovog. Odrastao je u opasnom dijelu Chicaga, a čim je zapažen njegov popriličan talent i atletska darovitost, trojica starije braće napravila su oko Derricka veliki zid i zaštitila ga od svih vanjskih utjecaja - menadžera, agenata, ulice. Sa sveučilištem Memphis dogurao je do finala NCAA turnira gdje je promašio jedno kritično slobodno bacanje, a od prve utakmice u ligi pokazao je Bullsima da nisu pogriješili što su ga izabrali kao prvi pick na draftu. Već kao rookie odveo je Bullse u doigravanje gdje su namučili tada aktualne prvake Celticse u jednoj fantastičnoj seriji, napredovao je i iduće sezone, da bi ove pod vodstvom trenera Thibodeaua napravio kvantni skok - baš kao i cijela momčad - i postao MVP lige. Najmlađi ikad.

Uz njegovo ime već stoji stotine rečenica koje počinju s "Postao je prvi 'bik" nakon Michaela Jordana koji je...", a usporedbe s najvećim od najvećih neće tako brzo prestati. Skromnost nije bila Jordanova vrlina, istina, a pred Roseom su godine i godine dokazivanja, no Rose sa Gospodinom Zrakom dijeli jednu izuzetno važnu karakternu crtu - veliku strast za pobjeđivanjem.

Kada imate toliku želju za pobjedama, onda vam nije teško uložiti dodatni napor u trening i rad i učenje i proučavanje protivnika i slušanje trenera, a u Thibodeauu je Rose dobio upravo trenera kakvog je trebao, koji će ga tjerati, koji će ga naučiti što ne zna, u kojem će vidjeti tu istu glad za pobjedama.

Lako je pratiti taj Roseov pobjednički duh još od srednje škole. Njegov sveučilišni trener John Calipari ovako je opisao trenutak kada se "zaljubio" u Derricka Rosea: "Zapalilo me kada sam ga vidio da plače nakon srednjoškolskog poraza, dok su ostali klinci žurili u McDonald's. Dečko je bio utučen kada je izgubio."

S tim u skladu je i Roseova izjava prije početka njegove prve sezone u NBA: "Vrlo sam kompetitivan. Ako ljudi kažu da ne mogu šutirati, onda ću na treningu pokušati pucati bolje od njih. Mrzim gubiti. Bez obzira o čemu se radilo, pokušavam pobijediti. Meni je pobjeđivanje cilj."

Calipari će još bolje objasniti što tjera Rosea: "On ne radi ovo kako bi mogao biti na MTV-u i pokazivati svoju kuću. Ne treba nekome govoriti 'hej, vidi što imam u frižideru'. Njega tjera pobjeđivanje, poput recimo Tigera Woodsa. Ima tu želju, i po tome je specifičan."

S obzirom da o njegovoj predanosti pobjeđivanju više znaju ljudi oko njega nego ja, koji samo gledam majstorije na parketu, puno će reći i ova izjava Johna Paxona koji je bio GM Bullsa kada su draftirali Rosea:

"Sjećam se kada sam prvi puta s njim razgovarao, nije izgledao poput mladića s kakvima se uglavnom danas susrećemo, koji misle da imaju pravo na sve. On je razumio da mora raditi kako bi bio dobar. On je poseban igrač, ali je i posebna osoba za ovu generaciju mladića. Nikada ga nisam vidio da je pun sebe. He gets it.""

Tri mladića išla su s utakmice Bullsa ove sezone, ostali su među posljednjima. Kada im se "prišuljao" bijeli SUV, u prvi trenutak su se malo uplašili, a onda se na prozoru ukazala glava Derricka Rosea:

"Hej ljudi, samo sam vam htio reći hvala što ste došli navijati, cijenim to." Jednom od njih Rose je dodao, "Hvala što nosiš moj dres.".

Nakon početnog stanja šoka, jedan od njih ga je pitao: "Kako je igrati u gradu u kojem si odrastao?" Rose mu je odgovorio: "Najbolja stvar koja mi se ikad dogodila - ovo je najbolji grad na svijetu."

Mamini sinovi

Joakim Noah će za svog MVP-a reći kako je "jedan od najvećih maminih sinova u ligi.". Duranta suigrači zafrkavaju jer se i danas majci na mobitelj javlja s "Hi mommy".

U idealnom svijetu, čini nam se kao da bi svi ti mladići koji imaju nevjerojatan dar za košarku trebali biti ovakvi. Gladni pobjeda, spremni na težak rad kako bi ispunili sav svoj potencijal, spremni voditi primjerom, spremni žrtvovati se i učiniti sve za momčadski uspjeh.

Ipak, takvih nema puno. Samo najveći su ulagali maksimalan trud, samo najveći znali su podići svoj nivo igre kada je to bilo najvažnije, samo najveći znali su voditi primjerom.

Rose i Durantu dodali su tim osobinama, koje su krasile ili krase igrače poput Jordana, Kobea, Magica ili Birda, još jednu, koja je krasila još manje igrača - padaju na pamet veličine poput Russella ili Duncana.

Oni zaista, poput te dvojice rođenih pobjednika, vjeruju kako je njihova osobna uspješnost direktno povezana s momčadskom uspješnoću. Oni znaju kako uspjehe ne mogu ostvariti bez svojih suigrača, trenera, rukovodstva kluba, obitelji i navijača, i zato se nikada ne zaboravljaju zahvaliti svima dok dobivaju neku individualnu nagradu.

Kako je Tom Thibodeau izjavio za Rosea, a može se preslikati i na Duranta: "Kada gledate izvana, znate koliko je talentiran. Ali tek kada ste unutra vidite koliku želju ima i koliko je skroman - zbog toga je poseban. To volim kod njega - momčadski uspjeh važniji mu je od bilo kakvih pojedinačnih stvari. Zato je naša momčad takva kakva jest."

Durant i Rose imaju isti glavni cilj - NBA naslov. A sa samo 22 godine na leđima, obojica su od tog cilja udaljeni samo sedam pobjeda.

Hoće li do tih sedam pobjeda pokušati doći jedan protiv drugoga? Bio bi to krasan uvod u novo razdoblje NBA lige kakvo garantiraju dva drugačija superstara.

Ako volite timsku košarku, onda ćete se složiti da su Rose i Durant najbolje što se NBA ligi, ionako prepunoj krasnog košarkaškog talenta, moglo dogoditi...