Zašto će pobijediti Manchester United

Predati se, naravno, neću, jer iskreno vjerujem da ako postoji momčad na planetu koja u ovom trenutku može pobijediti Barcelonu, tada je to Real Sociedad. Šalio se ja ili ne, odmah na početku utvrdit ćemo jednu nepobitnu činjenicu: Barca nije nepobjediva momčad, ma koliko njeni navijači šutjeli o tome.

Teorem pobjedivosti kluba s Nou Campa Jose Mourinho je pokušao dokazati posvemašnjom destrukcijom nogometa, u jednoj utakmici u tome i uspio, no gledajući u cjelini plan mu je neslavno propao. Ne samo zato što je siledžijskim pristupom nogometu posve ugušio bezgranični kreativni potencijal svoje momčadi i sam sebi srezao krila, već i zato što Barcelona ima talentiranu glumačku družinu u liku Busquetsa, Danija Alvesa ili Pedra, na čiju teatralnost suci redovito "padaju".

U maloj anketi među prijateljima i kolegama došao sam do zaključka da veći dio mojih sugovornika smatra kako je Manchester United – uz Real Sociedad, naravno – jedina europska momčad koja u ovom trenutku može igrati s Barcelonom, nadigravati se s Barcelonom nogometnim, a ne borilačkim vještinama, i na kraju izboriti pobjedu. Iako postoji mogućnost da to govore samo kao dobri prijatelji, pa mi iza leđa drže rogove i smijulje se poput hijena uz vrtnju kažiprstom oko sljepoočice, dijelim njihovo mišljenje. U suprotnom, ne bih ni pisao ovaj tekst.

Povijest je učiteljica života

Premda je Alex Ferguson prije nekoliko tjedana najavio kako će u pripremi utakmice zatražiti savjet i od Mourinha, teško je procijeniti koliko mu portugalski stručnjak u ovom slučaju može pomoći. Manchester United je pod Fergusonovim vodstvom oduvijek njegovao produktivnost i kreativnost, a ne destrukciju i teško je vjerovati da će odstupiti od svoga stila i pribjeći destrukciji samo zato što s druge strane stoji Barcelona. Osim toga, to mu ne dopušta niti profil igrača na raspolaganju.

Iako mu je gotovo 70 godina i mnogi će reći kako o nogometu zna baš sve, menadžer Manchester Uniteda i dan danas pokazuje da je sposoban učiti i razvijati svoj nogometni zanat, te ga prilagoditi profilu svoje momčadi, koja možda nema "pluća" ili agresivnost kao neke prethodne, ali itekako zna pobjeđivati.

Poraz iz 2009. godine sigurno ga boli još i danas, no nema sumnje da je iskusni Škot iz njega puno toga naučio i besane noći usmjerio k traženju rješenja za srce Barcelonine igre. Prije dvije godine nije imao Darrena Fletchera, pokušao je s još uvijek vrlo neiskusnim Andersonom i na kraju gledao Barcelonu kako igra.

Upravo je svog sunarodnjaka Ferguson nedavno najavio kao ključ igre koju United sprema za Barcelonu, no Fletchera je pogodio virus i na mjesec dana ga izbacio iz stroja, pa je upitno hoće li Sir Alex riskirati i ukazati mu povjerenje. Učini li to, United će sasvim sigurno natrpati vezni red i krenuti u okršaj s Barcinim virtuozima, žrtvujući nešto agresivniji pristup i ostavljajući Javiera Hernandeza na klupi barem neko vrijeme.

Posjed lopte ne treba ga brinuti, katalonskom je klubu ovosezonski prosjek ionako preko 60 posto, no posjed lopte ne dobiva utakmice, što je pokazao i Arsenal svladavši ih 2:1 uz tek tridesetak posto lopte u nogama. Za borbu sa sustavom u kojem je malo koje dodavanje duže od desetak metara potrebna su vam pluća, snaga i volja, a Ferguson u Michaelu Carricku, Darrenu Fletcheru, Ji-Sung Parku, pa i Wayneu Rooneyju kojemu nikada nije teško pomoći, ima upravo to.

Pobjednički duh i lovački instinkt

Nije tajna da je United odlaskom Cristiana Ronalda i Carlosa Teveza izgubio dva bitna zupčanika u stroju koji je od prve do posljednje minute mrvio svoje protivnike, no čak i s takvim strojem manje "kubikaže", Ferguson je stigao na prag dvostruke krune dokazavši kako je prije svega vrhunski stručnjak za stvaranje momčadi od skupine pojedinaca.

Svjestan da više nema luksuz dostavljanja lopte Ronaldu i oslanjanja na njegove individualne mogućnosti – što također nije polučilo posebne rezultate u srazu s Barcelonom – ali itekako svjestan godina na leđima svojih kreativnih poluga, Ryana Giggsa i Paula Scholesa, Ferguson je od materijala kojeg je imao na raspolaganju ponovno stvorio motor spreman za osvajanje pole positiona.

Glavna razlika između Manchester Uniteda koji je 1999., a zatim i 2008. i 2009. godine osvajao englesko prvenstvo i igrao u finalima Lige prvaka i ovog današnjeg Uniteda, koji je usprkos sumnjama u njegovu snagu i kvalitetu gotovo ponovio iste uspjehe, jest to što je ovaj United možda više nego ikad sposoban čekati svoju priliku i potom munjevito kažnjavati greške protivnika.

Pobjednički duh i zajednička momčadska svijest da utakmica baš nikada nije gotova i da ne postoji vodstvo koje se ne može stići ili prestići, koje je još ranih devedesetih Ferguson usadio u temelje Old Trafforda još uvijek su tu, a bit će i na Wembleyju. Međutim, upravo to svjesno prepuštanje inicijative protivniku i upijanje pritiska s ciljem iskorištavanja pogreške moglo bi se pokazati dobitnom kombinacijom u srazu s momčadi koja zbog iznimno ofenzivne prirode u obrambenim zadacima često igra "lovice" s protivnikom.

Takav sustav igre definitivno ne bi bio moguć bez čvrstog i ove sezone u Ligi prvaka gotovo nesavladivog obrambenog trokuta, Nemanje Vidića, Rija Ferdinanda i Edwina van der Sara. Uz pomoć sveprisutnog i često nepravedno omalovažavanog Carricka, ali i neumornog Parka, kompaktna je Unitedova ekipa sposobna svakog protivnika držati na sigurnoj distanci, ali pritom biti dovoljno aktivna u razbijanju njegovih taktičkih zamisli i stvaranju prijetnji u suprotnom šesnaestercu.

Uspije li Unitedov vezni red pružiti još jednu partiju na visokoj razini i usput iz jednadžbe Xavi + Iniesta + Messi i bez uporabe vatrenog oružja izbaciti barem jedan njen faktor, Unitedove dionice naglo će porasti.

Posve je iluzorno očekivati da će Manchester United od prve minute stihijski napasti kako je to učinio protiv Chelseaja na Old Traffordu u odlučujućoj utakmici prvenstva. Ferguson je svjestan da takvim otvorenim pristupom riskira primanje ranog pogotka, no jednako tako rani pogodak riskira i "parkiranjem autobusa" pred vlastiti šesnaesterac.

Puno je izglednije da će se odlučiti za "nešto između", za konstantne pokušaje ometanja Barcelonine kreativnosti, pri čemu će Parkove i možebitno Fletcherove beskrajne zalihe energije u svakom slučaju doći do izražaja. A što duže engleski prvak zadrži svoju mrežu nedirnutom, izgledi da na suprotnoj strani zada konačan udarac rastu eksponencijalno.

Nije tajna da Barcelona njeguje sustav igre u kojemu gotovo uvijek svjesno ostavlja prostor u obrani, a nije tajna da to čini jer ne voli igrati obranu. Priznao je to i Pep Guardiola, pa još veću težinu predstavlja podatak da su kontranapadi možda i najveća snaga ove današnje Fergusonove momčadi.

Što s loptom?

Puno sam prostora potrošio na razbijanje Barcelonine igre, što je i očekivano s obzirom na profil katalonske momčadi i činjenicu da u svakoj utakmici dominira posjedom lopte. Međutim, kada se lopta nađe na suprotnoj strani i Crveni vragovi konje za utrku imaju.

Od obrambenih igrača s nadprosječno dobrom kontrolom lopte, opasnih i vrlo aktivnih bekova, preko veznjaka specijaliziranih za "lopte s očima", hitrih krilnih igrača vještih u igri s obje noge, sve do vrhunskih napadača kojima je potreban tek centimetar prostora, Manchester United, baš poput Barcelone, zna sve što o nogometu treba znati.

Kao što je Ferguson morao odraditi svoju domaću zadaću, jednako tako je i Guardiola morao tražiti rješenja za po mnogočemu drugačiju momčad od one koju je pobijedio 2009. godine, individualno slabiju, no momčadski kompaktniju i jaču.

Guardiola će morati naći rješenje za Antonija Valenciju, koji se nedavno u derbiju s Chelseajem poigravao s najboljim engleskim lijevim bekom. U Valenciji, ali i Naniju bude li uopće igrao, Ferguson ima igrače koji ne bježe od situacija "jedan na jedan", već ih potenciraju, bacaju obranu "na leđa" i stvaraju prilike suigračima.

Morat će se suočiti s činjenicom da Park ne odustaje, da Carrick i Giggs jednom loptom mogu rascijepiti dotad naizgled neprobojne obrane, te da Wayne Rooney, Dimitar Berbatov i Javier Hernandez rijetko opraštaju pogreške. A završi li prvi pogodak u mreži Victora Valdesa, ne bih volio biti u koži Pepa Guardiole.

Sve to dokaz je da nas u subotu čeka nogometni spektakl, sraz dvaju klubova slične klupske politike, koji shvaćaju da svojim nogometom moraju zabavljati i koji još uvijek, uz sve izazove koje pred njih postavljaju najveći rivali, shvaćaju važnost stvaranja vlastitih igrača.

Životno djelo

Pustimo, međutim, na kraju sve taktičke zamisli trofejnih trenera, sve permutacije i moguće situacije i složimo se oko nepobitne činjenice da sport voli priče. Osvajanjem Lige prvaka nogometaši ovog i ovakvog Manchester Uniteda bez sumnje bi ispisali priču sezone, veću od one da naslov prvaka po očekivanjima mnogih osvoji "nepobjediva i svemirska Barcelona".

Ovaj Manchester United nema ni mladost onoga iz 1999. godine, ni probojnost i snagu onoga iz 2008. godine, no i dalje ima ono nešto što svaku momčad s Old Trafforda, ma od kojih je igrača sastavili, nikad ne čini autsajderom. Ovaj Manchester United bi u sezoni u kojoj je Sir Alex Ferguson još jednom uživao u pobijanju nevjernih Toma (ne nužno Pacaka), mogao biti njegovo – životno djelo.

Na kraju, ako ste od onih koji vole brojke i statistiku, zabavit će vas podatak da su engleski nogometni klubovi pobjeđivali španjolske u finalima europskih natjecanja 1971. (Kup pobjednika kupova, Chelsea – Real Madrid), 1981. (Kup prvaka, Liverpool – Real Madrid), 1991. (Kup pobjednika kupova, Manchester United – Barcelona) i 2001. godine (Kup Uefe, Liverpool – Alaves).

Ne bi li bilo lijepo nastaviti tradiciju i 2011.?