Split nije proklet, ali nogomet jest

Utakmica je cijeli tjedan "mirisala" na opasnost. Kraj sezone i inače nije briljantan trenutak za hrvatsku reprezentaciju, a ovoga puta kao da je bilo i više distrakcija nego inače. Jedan razmišlja o Manchester Unitedu, drugi o Dinamu i Hajduku, jednih nema zbog ozljeda, drugih zbog kartona, svi zajedno jedva čekaju odmor od duge sezone, a fotografije reprezentativaca s plaže ili broda kao da su vrištale "briga nas za Gruziju". Tu je i cijela fama o splitskom prokletstvu i malo mučna atmosfera hoće li, kako i kada navijati Torcida.

A s druge strane protivnik koji nas je jednom pobijedio i koji ima antipatičnu, ali dobro uvježbanu bunkerašku igru koja nam ne odgovora. Koja nikome ne odgovara.

Bila je to možda i najopasnija utakmica ove generacije, jer ulog je bio golem, a trenutak u sezoni jednostavno pogrešan za tako važnu utakmicu.

I dobar dio utakmice potvrđivao je taj strah. Ako igra Hrvatske i nije bila toliko loša, pogled na semafor ili ekran tjerao je na plač – zar opet gubimo od Gruzijaca? Zar je moguće da ćemo protiv te limitirane momčadi koja nam je dva puta u dvije utakmice zapucala na gol izgubiti plasman na još jedno veliko natjecanje?

Dakako da u takvim trenucima sve izgleda loše. Kada ne izvještavam s terena, i ja sam kao i svaki drugi navijač pred malim ekranima. Derem se na "majmuna koji krivo centrira", prostačim zbog nečijeg dodavanja unazad, a ne otvorenom suigraču na krilo, pitam se zašto igra ovaj, a ne onaj, dovodim u pitanje njihovu motiviranost da razvesele milijune navijača i proklinjem sreću kada tri puta pogodimo okvir gola. Poput svakoga od nas izbornika, imam svoje ideje tko bi trebao igrati, pomislim da "igramo presporo" ili da "nemamo uigrane akcije" i slične fraze svih nas velikih nogometnih stručnjaka iza kojih su brojna osvojena prvenstva i veliki naslovi.

No, kada sjednem napisati tekst, moja je obveza biti objektivan, maksimalno koliko to mogu biti. Moram sagledati činjenice. Moram izbaciti iz svojih razmišljanja ne samo Barcelonu, već i Manchester United, jer Hrvatska ne može tako igrati. Moram se sjetiti svih teških kvalifikacijskih utakmica, s drugim izbornicima i s drugim generacijama – a zar vam se ne čini da je svaka takva? Moram pogledati i druge reprezentacije, one iz europskog vrha kojem teži i Hrvatska, moram vidjeti da se one podjednako muče po cijeloj Europi i da je to jednostavno činjenica.

Nije teško shvatiti zašto. Osim što nacionalni izbornici nemaju ni izbliza vremena poput klupskih trenera uigrati svoje momčadi, reprezentativni nogomet nosi poseban naboj – tu nikad ne igrate protiv prosječno već izuzetno motiviranog suparnika kojem je često ta utakmica više od obične nogometne utakmice – i protivnik isto igra za svoj narod, daje sve od sebe, također želi ili ići na veliko natjecanje ili barem skinuti skalp velikoj reprezentaciji. A Hrvatska je drugima velika reprezentacija, ma koliko mi šutjeli o tome.

A nogomet je specifičan sport koji više od većine sportova daje šansu slabijem. Iz jednostavnog razloga – u nogometu ne morate napadati. Dok u košarci ili rukometu ili vaterpolu morate zabijati golove i koševe koliko god dobro igrali obranu, i dok se u tim sportovima branite s jednakim brojem igrača s koliko napadate, u nogometu se uvijek možete parkirati pred svoj šesnaesterac, i dok god to radite organizirano, disciplinirano i koncentrirano, protivnik će se mučiti sve dok ne zabije prvi gol.

To je ljepota nogometa, ali to je i njegovo prokletstvo jer više nego u bilo kojem drugom sportu se bolja momčad muči pobijediti slabiju. Da se igra 100 utakmica između hrvatske i brazilske rukometne reprezentacije, Hrvatska će dobiti svih 100. Ali u 100 nogometnih utakmica Hrvatske i Gruzije, Gruzijci mogu dobiti njih 5-6 ili možda 10. A ako vas neće sreća, što ako vam se "potrefi" da u kvalifikacijama u dvije utakmice odigrate dvije od baš tih 10 utakmica?

Hrvatskoj se to umalo dogodilo. Kada na kraju sagledamo ukupni dojam, njemu se nema što prigovoriti. Gruzijci su jednom prešli centar, znači obrambeno smo bili dobri. Hrvatska je imala loptu 66 posto vremena, znači dominirali smo u posjedu lopte. Zabili smo dva pogotka iz dvije lijepe, momčadske akcije upravo po receptu na kojem je Bilić stalno inzistirao. Tri puta smo pogodili okvir gola, a kada tome pridodate još nekoliko jako dobrih šansi te nekoliko poluprilika – ukupno 10 udaraca u okvir gola – to sveukupno zvuči kao utakmica u kojoj je favorit dobro, uvjerljivo, sigurno odradio svoj posao.

Pa ipak, dvoboj s Gruzijom bio je sve samo ne siguran. Štoviše, 15-ak minuta dijelilo je Slavena Bilića od oproštaja s klupom Hrvatske, barem ako je vjerovati njegovoj izjavi nakon utakmice. Je li na kraju na površinu isplivala kvaliteta, ili se okrenula Fortuna na hrvatsku stranu, ili su se Biliću isplatile dobre zamjene – sve to se ne bismo pitali da u dva navrata nisu odlično reagirale hrvatske špice, Mandžukić i Kalinić, i da tomu nisu prethodile kvalitetne reakcije suigrača, Klasnića, Dujmovića i Eduarda.

Je li Bilić na kraju imao sreće što je Hrvatska preokrenula? Ili Bilić uopće nije imao sreće jer je jedva dobio utakmicu u kojoj je njegova momčad bila puno, puno bolji suparnik?

Da se nekim slučajem ova ista igra Hrvatske odvijala kronološki drugačije, ocjena igre bila bi povoljnija, a gušt i stress nešto manji. Da je Mandžukić zabio u 15. minuti, da je Hrvatska u prvom dijelu igrala kao u drugom, da je Kale "potvrdio pobjedu" u 70. minuti, a Gruzijci zabili počasni pogodak iz prvog udarca na gol u sudačkoj nadoknadi – nazvali bi to rutinskom pobjedom i potvrdom klase. To je, eto, nogomet.

U Tbilsiju nije bilo dobro. I tada smo mogli filozofirati o nogometu kao prokletom sportu, i tada smo mogli nizati teške utakmice u kvalifikacijama i neuspjehe, ali tada Hrvatska jednostavno nije nadigrala Gruziju što po kvaliteti igrača mora učiniti u svakoj od 100 utakmica s Gruzijom. U Splitu je to učinila, uvjerljivo i dominantno, i zato je ovaj susret – koliko god na trenutke bio mučan – važan korak naprijed u ovim kvalifikacijama.

Usprkos terenskoj dominaciji, prvi dio nije bio dobar. Na stranu primljeni pogodak koji je rezultat niza loših pojedinačnih reakcija, Hrvatska je opet bezidejno kružila s loptom oko gruzijskog bunkera. Pomoglo bi da je koje ubacivanje bilo preciznije i opasnije, pomoglo bi i da je netko imao "muda" i znanja proći 1 na 1 po krilu, na čemu je Bilić očito inzistirao, pomoglo bi i da se češće netko odlučio na udarac s 20, 25 metara. Momčad je postavljena ofenzivno, sa svim igračima koji su sezonu završili u odličnoj klupskoj formi. Biliću se kao pogrešku može navesti samo to što je popustio pritisku javnosti te u prvi sastav ubacio Vukojevića umjesto Dujmovića kojeg realno on preferira za ovakav tip utakmice, i to s razlogom.

U drugom poluvremenu bilo je prilično bolje, posebno nakon izmjena. Hrvatska je uglavnom pokušavala širiti igru i pronalaziti bok, ali nedostajalo je sreće (Eduardova greda), umješnosti pred golom (Kalinićeva dvostruka šansa) ili jednostavno – dobro ubacivanje. I kada je već Bilić razmišljao je li moguće da zbog Gruzije mora odstupiti s klupe, kada su novinari već pisali nekrologe, kada je već publika bila spremna zvižducima počastiti reprezentativce, Hrvatska je preokrenula rezultat. Dvije minute, dvije lijepe akcije, dva prekrasna golgeterska trenutka za Mandžukića i Kalinića, dva vjerojatno najvažnija gola – barem reprezentativna – u njihovim karijerama.

To je lijepa strana tog prokletog nogometa. Umjesto ostavke, kritika, zvižduka i suza, 15 minuta kasnije, igrači su pokazali koliko im je značila ta pobjeda, Split je pokazao koliko uživa u toj pobjedi i u reprezentaciji, Bilić je pokazao enormnu količinu emocija s kojom doživljava ovaj posao. Možda čak i preveliku, jer tolika emocija utječe na razum i smirenost, što su odlike koje izbornik mora posjedovati. No, Bilića se može shvatiti, on želi nastaviti posao s ovom generacijom, želi se iskupiti za prošli neuspjeh, osjeća da Hrvatska može napraviti velike stvari onog trenutka kada preskoči "bunkeraše".

Nije mogao izbornik sakriti svoju frustraciju suparnicima poput Gruzije, iako je svjestan da Hrvatsku uglavnom čekaju takvi. Zbog te frustracije iz Bilića izlaze nepromišljene najave o rezultatu na Euru, jer treba se prvo spustiti na zemlju i podsjetiti se – Hrvatska je prije dva mjeseca izgubila u Gruziji. Drugim riječima, Euro i okršaji s Njemačkom, Španjolskom ili Engleskom su još jako, jako daleko.

Hrvatskoj je bilo najvažnije pobijediti Gruziju. Za naš mentalitet je vjerojatno i bolje da je to bilo teško nego lagano, jer uoči nastavka kvalifikacija treba nam skromnost, a ne umišljenost. I treba nam pozitivna atmosfera zajedništva i vjere u igrače i stručni stožer. Igrači su povjerenje zaslužili jer nas godinama razveseljavaju i jer su najbolje što Hrvatska ima, a stručni stožer na čelu s Bilićem ga je zaslužio jer je po učinkovitosti daleko najuspješniji stožer koji smo imali. I zbog toga je zaslužio da uz našu podršku do kraja ima prigodu prebrisati neuspjeh iz prošlih kvalifikacija.

Nakon pobjede u Splitu, Bilićeva squadra opet je na dobrom putu da to i učini.