Osmi u nogometu i prvi u kritici

Kada se mjesečno objavi nova Fifina ljestvica, a s njom i pozicija Hrvatske u svjetskom Topu 10, umjesto ponosa i zadovoljstva činjenicom da uspijevamo biti u tom krugu usprkos svim stvarnim poteškoćama u domaćem nogometu, nedostatku infrastrukture i financija, te općenito malenom "bazenu" na koji možemo računati, reakcija hrvatskog navijača nerijetko je jedna od sljedećih:

1. Smiješan je Fifi taj sustav ako smo mi osma reprezentacija svijeta.
2. Možda smo osmi po rezultatima, ali igra nam nije na toj razini.
3. S ovim igračima trebali bi biti i bolji.

Sve tri konstatacije lako su osporive.

Prvo, na svijetu postoje brojne ljestvice osim Fifinog sustava koji ima brojne kritičare. Između ostalih, postoji ELO renking, kakav se koristi primjerice u šahu ili u popularnoj igri Go. Na toj smo ljestvici deseti. Postoji i desetak drugih renkinga, a postoji i agregirani zbog 11 različitih renking sistema i, nevjerojatno, Hrvatska je i na toj ljestvici među 10 najboljih reprezentacija svijeta. Drugim riječima, rezultati Hrvatske – usprkos činjenici da se nismo plasirali na SP 2010. – nedvojbeno nas stavljaju u krug Topa 10.

Druga konstatacija klasična je zabluda. Mi nismo nikada zadovoljni igrom. Uz povremene individualne bljeskove, kada ni najžešći kritičari nisu mogli pronaći riječ zamjerke, poput trijumfa nad Njemačkom 1998. ili Engleskom na Wembleyju, u kontinuitetu niti jedan izbornik nije imao podršku da njegova reprezentacija igra dobro. Kod Ćire je bilo sporo i zastarjelo, kod Jozića i Barića predefenzivno, Cico je u potpunosti razočarao na SP-u, a i Biliću se tepalo samo dok ga je mazio rezultat. Što je duže na klupi, Bilić u očima dobrog dijela javnosti sve manje zna, "igra je sve slabija", "luta se u sustavima", "iz igrača se ne izvlači maksimum", itd.

Hrvati na silu inzistiraju da Hrvatska mora lako pobijediti Gruziju, iako igrači i treneri stalno naglašavaju da ne može biti lako. A ako netko ne vjeruje njima jer si “grade alibi”, može li vjerovati rezultatima diljem svijeta? U bilo kojem međunarodnom natjecanju, kvalifikacijama, kontinentalnim završnicama ili svjetskim prvenstvima. I ne samo onim rezultatima kada se dogode iznenađenja, kao što su spomenuti neuspjesi Italije, Argentine ili Brazila, već i u onim utakmicama gdje favoriti teško, teško, teško dođu do pobjede.

Nezadovoljstvo nije ograničeno na Hrvatsku, bilo bi to neobjektivno reći. Malo je reprezentacija u svijetu čije izvedbe zadovoljavaju visoka očekivanja navijača. Brazilci su godinama nezadovoljni jer nema više sambe u njihovom nogometu. Argentinci su s najboljim igračem svijeta iza neke tamo Hrvatske na Fifinoj ljestvici. Englezi usprkos najjačoj ligi na svijetu ne mogu ni primirisati nekom velikom finalu. Talijani i Francuzi daleko su od kvalitete igre kojom su prije samo pet godina došli do finala SP-a. Portugalci osim kod kuće nisu uspjeli napraviti značajniji rezultat iako su redovito među "najtalentiranijim" reprezentacijama na velikim natjecanjima. Zapravo, među 10 najboljih, tek su europski i svjetski prvaci Španjolci, svjetski viceprvaci Nizozemci i sve jači Nijemci zadovoljni.

No, biti u tom društvu Hrvatskoj treba biti čast i zadovoljstvo, baš kao što bi oni koji je tu drže – igrači i stručni stožer – trebali biti makar cijenjeni, ako već ne obožavani. U zemlji brojnih lažnih veličina i naopako poredanih vrijednosti, trebali bismo više respektirati izvrsnost u svjetskim okvirima. S obzirom na konkurenciju u nogometu, hrvatska nogometna reprezentacija sigurno je među "najizvrsnijim" subjektima hrvatskog sporta.

Igra u jednoj utakmici može biti bolja ili lošija od rezultata. Hrvatska je, vjerojatno, protiv Gruzije igrala lošije nego priliči osmoj reprezentaciji svijeta.

No, igra u četiri godine ne može biti u nesrazmjeru s rezultatima. Ako je Hrvatska u protekle četiri godine ostvarila rezultate vrijedne položaja u svjetskom Topu 10, a jest, onda je to ostvarila igrom vrijednom Topa 10, a ne pukom srećom ili zahvaljujući lošem Fifinom ili nekom drugom sistemu.

Treća je točka najzabavnija za raspravu, no koliko god voljeli naše reprezentativce, teško je argumentirati da su vrjedniji od osme pozicije na svijetu. To ne znači da u jednoj ili dvije utakmice Hrvatska ne može pobijediti momčadi ispred sebe – naravno da može, puno je puta to već dokazala. Štoviše, Hrvatska gotovo uvijek izgleda bolje protiv jake reprezentacije nego protiv Gruzije ili Latvije.

No, na temelju čega imamo pravo reći "bolji smo od Španjolske, Nizozemske, Njemačke, Engleske, Brazila, Italije ili Portugala"? Nitko drugi nije ispred Hrvatske.

Dva naša najbolja igrača igraju u Tottenhamu i Šahtaru. Prvi vratar je branio za momčad koja je ispala iz Ligue 1, najbolji stoper nije igrao u Hoffenheimu od listopada. Lijevog beka i sami znamo da nemamo, najbolji kreativac sjedi na klupi Tottenhama cijelu sezonu, krilnih igrača nemamo godinama, za zadnjeg veznog "tuče" se dvojac iz ukrajinske odnosno ruske lige, a u napadu biramo između prvotimca Rangersa, prvotimca HSV-a, prvotimca Wolfsburga, igrača između prve momčadi i klupe Šahtara, te dvojca s klupa Blackburna i Boltona.

Naravno da se prva momčad Hrvatske može "spinati" i malo drugačije, puno optimističnije, pozitivnije i snažnije, no dodir realnosti ne može škoditi.

Gdje su Hrvati u najjačim europskim klubovima? Osim dvojca u Bayernu, Hrvata nema u velikanima, a posebno ne u trenutno najjačim klubovima. Ako ne računate Delača u Chelseaju. U Manchester Unitedu ima igrača iz 19 zemalja, niti jedan Hrvat. U Arsenalu 18 nacionalnosti, niti jedan Hrvat. Chelsea (15), Real (8), Barcelona (6), Milan (9)… brojne zemlje imaju veće zvijezde od Hrvatske. Na popisu 23 kandidata za prošlogodišnju Zlatnu loptu, 10 reprezentacija ima kandidata – Hrvatska, dakako, nije među njima.

Sve momčadi koje su ispred nas – a i nekoliko njih ispod nas – na papiru su puno "teže" od Hrvatske. Dok god ne bude u jačem klubu od Tottenhama i ne dokaže se noseći neki klub do ozbiljnih trofeja, Luka Modrić ne može u istu rečenicu s igračima poput Xavija, Inieste, Rooneyja, Sneijdera, Robbena, Drogbe, da ne govorimo o Messiju ili Cristianu Ronaldu. Hrvatska nema tu individualnu klasu, niti ima ime, reputaciju, mentalitet, sustav, lovu, infrastrukturu, tradiciju poput Njemačke, Engleske ili Italije. A ipak je tu negdje.

To je velika stvar.

Rijetko kada stanemo i razmišljamo o toj činjenici, previše smo zaokupljeni jednom utakmicom i onome što smo vidjeli na njoj. A kad se sve te utakmice zbroje, mi smo napravili više od Meksika, Rusije, Srbije, Urugvaj (polufinalista SP-a!), Švedske, Danske, Turske, SAD-a, ali i Argentine i Francuske! Nije li to velika stvar za reprezentaciju čiji igrači rastu u HNL-u, koja igra na stadionu poput Maksimira, čiji Savez mjesec dana prije početka Prvenstva mijenja odluke tko će igrati Prvu ligu, a tko ne?

Nije li Hrvatska zapravo primjer sinergije, gdje je cjelina vrjednija od zbroja dijelova? Hrvatski pojedinci nisu tako značajni u svjetskom nogometu kao što to ponekada zamislimo, no hrvatska reprezentacija je jaka i moćna. Zašto? Očito imamo jak momčadski duh, očito kvaliteta igre nekih naših reprezentativaca puno više dolazi do izražaja u reprezentaciji nego u klubu. Niko Kranjčar u Tottenhamu možda nije vrijedan prve momčadi, no u reprezentatvnom dresu on pokazuje i vrijedi više nego ijedan drugi Tottenhamov veznjak, uključujući Lennona, Balea, Palaciosa, pa čak i Modrića i Van der Vaarta. Josip Šimunić možda ne igra u Hoffenheimu, ali u dresu s kvadratićima Joe je jedan od najboljih reprezentativnih stopera posljednjih 10 godina.

Očito hrvatski dres našim reprezentativcima, bez obzira na povremene ispade, znači više nego u mnogim drugim zemljama. Taj nacionalni naboj je možda posustao u odnosu na sredinu devedesetih, logično, no i dalje je puno prisutniji nego, primjerice, u Francuskoj. Očito je da svi ti igrači vrijede više igrajući s drugim Hrvatima, stilom igre koji su učili od malih nogu. Očito im više odgovara rezultate postizati na “hrvatski” način – tehnikom, inteligencijom, imaginacijom, strpljivošću – nego se uklapati u engleski, njemački, talijanski ili španjolski stil igre.

Da Hrvatska poput Argentine igra kod kuće kontinentalno natjecanje, da ima najboljeg igrača svijeta te niz pojedinaca iz svjetskih TOP klubova, mislim da bi postali jedna od rijetkih reprezentacija koja bi smijenila izbornika usred natjecanja kada bi propustio pobijediti Boliviju i Kolumbiju.

Pitam se koliko je među onima koji će pljucnuti na Bilića i reprezentaciju zbog igre u pobjedi nad Gruzijom zaista gledalo, primjerice, susret Brazila i Venezuele. Jer, igra Brazila je taktički, trkački i uopće kvalitativno u toj utakmici apsolutno bila ispod hrvatske razine protiv Gruzije. Hrvatska je igrala s puno više smisla, ideje, strpljivosti, pameti i mudrosti nego najveća nogometna nacija svijeta. Obrana Venezuele je nešto što u Europi ne bi moglo proći, svaki okomiti pas mogao je biti šansa za Brazil. Ali ta velika, najveća nogometna nacija, s Neymarom, Patom i Robinhom u napadu, nije znala pobijediti takvu slabu Venezuelu.

Hrvatska gotovo uvijek igra "ispod očekivane razine", osim kada skine neku veliku naciju. No, možda je veći problem u toj našoj "očekivanoj razini" nego u igri Hrvatske, jer sve ukazuje na to da laganih protivnika nema, da laganih pobjeda nema, da igra na reprezentativnoj razini nikada ne može biti dotjerana do savršenstva kao što to može biti u Barceloni, Manchester Unitedu ili Realu.

Dio razloga leži u činjenici da nema ni približno toliko vremena za uigravanje i vježbanje, a dio razloga u činjenici da Alex Ferguson, Josep Guardiola ili Jose Mourinho uvijek mogu kupiti igrača koji im nedostaje za savršeni mozaik. Bilić, Capello ili Batista ne mogu.

U Hrvatskoj nema puno primjera izvrsnosti. Hrvatska nogometna reprezentacija svojim igrama i rezultatima spada u svjetski vrh, iako postoji puno razloga zbog kojih bi bilo logično da joj tamo nije mjesto.

To je priznanje cijeloj reprezentaciji, igračima i stožeru, pa i nesretnom Savezu koji bi kvalitetnijim radom u domaćem nogometu mogao još bolje iskoristiti bogomdani talent za momčadske sportove s loptom, kojeg – rezultati i u drugim sportovima to pokazuju – Hrvatskoj ne nedostaje.