Kako promijeniti kontroliranu dosadu?

Nije uopće sporno da je Hrvatska u Dublinu kontrolirala utakmicu, dominirala, pokazala da je kvalitetnija od Irske u posjedu lopte, kao i da je remi bez golova korektan rezultat protiv suparnika kojeg u gostima nismo pobijedili niti kada smo imali jaču reprezentaciju.

Nažalost, osim ako to isto kažemo na još 10 načina, teško je smisliti još puno toga pozitivnog o hrvatskom nastupu.

Iako izbornici uporno tvrde kako su im prijateljske utakmice korisne, one uglavnom nemaju puno smisla, osim onih prije velikih natjecanja. Ako nema natjecateljskog žara, to je potpuno drugačiji nogomet i sve pritom naučene spoznaje lako mogu pasti u vodu kada neki drugi protivnik bude igrao "za pravo".

Hrvatska je, k tomu, oduvijek bila "natjecateljska" momčad koja uglavnom bolje reagira kada utakmica ima realnu važnost nego kada se igra za prestiž i poneki Fifin bod, kao u Dublinu. Bilić je u svom mandatu čak malo promijenio tu naviku, Hrvatska pod njegovim vodstvom ima bolji učinak u prijateljskim ogledima nego prije, no i protivnici su uglavnom iz nižeg razreda. Kako god okrenuli, prijateljski nastupi nikada nam nisu bili neki forte, i osim davne pobjede u Španjolskoj koja je označila "dolazak Hrvata" teško je neku prijateljsku utakmicu označiti kao značajnu. Osim ako pričamo o onima sentimentalnog značaja, poput pobjede nad SAD-om.

Što smo iz ovakvog nastupa u Dublinu mogli naučiti? Ništa što već nismo znali.

Naučili smo da bismo u Grčkoj mogli "kontrolirati" utakmicu i odigrati 0:0. To smo, jasno, već znali.

Ali, nismo naučili bismo li u Grčkoj mogli uloviti pobjedu ako bi nam trebala. Nismo naučili imamo li B varijantu ako "kontrola" ne uspije, imamo li način kako probiti organiziranog i postavljenog protivnika.

Zašto dvoboj u Dublinu nije iskorišten za to? Ta nula, taj "osvojeni bod" rezultatski je apsolutno nebitan, niti bi Slaven Bilić bio smijenjen da smo izgubili s 2:0 jer su nam Irci prodali dvije kontre. Zašto onda nismo u nekom periodu igre odlučili isprobati neku hrabriju, agresivniju, riskantniju inačicu igre?

Zašto smo u cijeloj utakmici vidjeli dvije ili najviše tri ozbiljne, dobre ofenzivne akcije koje su stvorile neku prigodu? Zašto nije bilo pokušaja prodora, driblinga, rizičnijeg napada s 5-6 igrača u završnici?

Paralelno se igrao ogled Njemačke i Brazila koji je okončao s pet pogodaka u drugom dijelu. Potpuno je nerealno očekivati da Hrvatska i Irska pruže takav, čak i sličan nogomet, jer se radi o puno jačim reprezentacijama. To ne znači da Hrvatska ne može pobijediti Njemačku ili Brazil, jer je to čar nogometa, no usporedite sastave, težinu tih momčadi na nogometnim tržištima, klubove i uloge koje ti igrači u tim klubovima igraju, i sve vam je jasno.

Svijet se podijelio na nekoliko razina, pa bez obzira što je Hrvatska svjetski Top 10, to nipošto ne znači da je u rangu Španjolske, Nizozemske, Njemačke, Brazila, Argentine i možda Engleske, koje imaju puno veći i jači bazen od ostalih. Portugal i Urugvaj su još reprezentacije s trenutno vrlo jakim kadrom, a Italija i Francuska tradicionalno imaju širok izbor kvalitetnih nogometaša, iako trenutno nemaju one u samom svjetskom vrhu. Slijedi iduća razina, kojoj je jedan od prethodnika Hrvatska, gdje su momčadi sposobne pobijediti ove iz prvog ešalona, ali koje, realno, nemaju toliku kvalitetu u prvih 11, a još manje na nekom širem popisu od 30 igrača.

Međutim, to ne znači da Hrvatska ne može odigrati malo hrabrije, posebno ovakvu prijateljsku utakmicu, jer prilično je izgledno da će joj do kraja kvalifikacija trebati i nešto više od "kontrolirane dosade" prezentirane u Dublinu. Što ako Grci dođu do vodstva u Ateni? Hoćemo li "kontroliranim nogometom" čekati izjednačenje dok sudac ne odsvira kraj ili ćemo promijeniti nešto u načinu igre?

Tomu je mogla poslužiti utakmica u Dublinu, pa da smo je i izgubili, bila bi korisnija od ovakve kakva je odigrana.

Pojedinačno, suludo je izvlačiti velike zaključke. Luka Modrić odigrao je kvalitetnu utakmicu, iako se s obzirom na njegov renome i cijenu očekuje i koji konkretniji potez u završnici. No, njegove lopte su brze i kvalitetne, njegov pregled je sjajan, igra brzo, lagano, moderno. Dobro je što su Lovren i Šimunić dobili još jednu utakmicu zajedno, bit će im korisna ako će zaista biti stoperski par tijekom ove jeseni.

Povratak formaciji s Ćorlukom na desnom beku i Srnom na desnom veznom donio je i povratak njihove dobre suradnje, ali nažalost, i previše loših Srninih centaršuteva. U kratkom vremenu dosta je pokazao Vrsaljko, brži i agilniji od Ćorluke, pa ovisno o protivniku Bilić tu ima prostora za rošade.

Niko Kranjčar ovoga puta više je djelovao kao središnji (ofenzivni) igrač nego lijevo krilo, pa je bio i više u kontaktu s loptom. I njegov doprinos bio je korektan, ne ništa više od toga, a ovakvoj Hrvatskoj treba poneki njegov kvalitetan potez u završnici, bilo udarac, asistencija ili stvaranje viška.

Mario Mandžukić pokazao je dosta toga dobroga, prvenstveno zaista velik trkački kapacitet, no nije bilo igre koja bi ga izbacila u bolju šansu, dok je Eduardo bio slabiji i potpuno nevidljiv u šesnaestercu, daleko od neke šanse, iako se trudio s Nikom i Lukom sudjelovati u trokutu koji bi stvorio kakvu prigodu.

Strinić je definitivno slaba karika u obrambenom lancu, ali barem je naznačio fizičke potencijale čestim ubacivanjem u protivničku polovicu. S obzirom da je Niko često bio u sredini, Strinić je pokrivao gotovo cijelu lijevu stranu pa ne čudi da je nekada kasnio u obranu... Lijevi bek do daljnjega ostaje "rak-rana" reprezentacije.

Bilo je lijepo vidjeti opet Olića u dresu s kvadratićima, no ni on nije uspio promijeniti tok zbivanja, kao ni preostale pričuve, Iličević, Kalinić ili Dujmović koji je odmijenio Vukojevića. Za kojeg po jubilarni 50. puta u ovom tekstu možemo konstatirati da je odigrao "korektno, ništa više od toga".

Kadrovski je zapravo najzanimljivije što je među vratnice stao Stipe Pletikosa. To vjerojatno znači da je sada, kada je pronašao klub, Pletikosa opet jedinica? Vjerojatno da, i to je ujedno i logičan potez. Oni koji će tražiti povratak Runje na gol nakon što i on pronađe klub moraju znati da je upravo tom logikom i Pletikosi sada vraćena pozicija prvog vratara.

Pravo je pitanje - postoje li neki koji su trebali igrati, a da nisu? Biliću je kroz sve ove mandate najteže prigovarati upravo za izbor igrača, bez obzira što uvijek postoje neke kritike po tom pitanju, često na relaciji Dinamo - Hajduk.

Izbornički posao ne može biti samo izabrati 20 igrača koji su trenutno u najboljoj formi i koji igraju, jer nimalo dobro ne bi izgledalo da svaki puta na pripremama bude 7-8 drugačijih lica. Bilić vrlo solidno kombinira povjerenje onima koji su ga zaslužili, a nemaju sjajan klupski status (poput Kranjčara, Olića, Šimunića, Pletikose) i onih koji dolaze i nameću se kroz klubove, poput Mandžukića, Lovrena ili Vrsaljka.

Najveći upitnik u Bilićevoj bilježnici je Sammir.

Postoje oni koji misle kako on nije kvaliteta za hrvatsku reprezentaciju. Postoje oni koji ga tamo ne žele vidjeti iz drugih razloga. A postoji i treća skupina koja smatra kako je baš utakmica u Dublinu tipičan dokaz tezi "zašto Sammir treba hrvatskoj reprezentaciji" jer je igrač koji stvara višak. I koji misle da bez obzira što je tu naizgled gužva s Kranjčarom, Modrićem, Rakitićem, Perišićem i Iličevićem upravo Sammir može biti drugačija dimenzija.

Bilić je u trećoj skupini, on bi volio barem isprobati Sammira i vidjeti je li to što Hrvatskoj treba, no Biliću će zvanje Sammira biti najteži posao u izborničkoj karijeri. Posao mu maksimalno otežava Zdravko Mamić forsiranjem Sammira i nametanjem krivnje ako ga ne zove, jer ako ga Slaven sada i pozove, onda će to biti zato jer je još jedan Mamićev pijun.

A istina je da je Biliću Sammir postao interesantan puno prije nego se Mamić uopće sjetio gurati ga u reprezentaciju. I puno prije nego je Sammir postao predmet rasprave u javnosti. I puno prije nego je tek prošle sezone Sammir proigrao u skladu s potencijalom.

Hoće li sada Bilić imati hrabrosti preuzeti na sebe takav teret, ako misli da Sammir može pomoći? Jer, osim što će dobiti negativan publicitet zbog svega što Sammir sa sobom donosi, Bilić će sav svoj preostali kredit u javnosti položiti u noge jednog nogometaša. I ovisno o Sammiru, bit će junak ili konačni Pedro.

Bilo bi idealno kada bi Bilić Sammira mogao pozvati kao samo jednog od igrača, kao Perišića ili Iličevića, dati mu pokoju prigodu pa da svi zajedno vidimo može li Sammir reprezentaciji biti plus ili minus. No, Sammir ne može to biti, on je izuzetno polarizirajući lik i ako prvih 45 minuta u reprezentaciji ne odigra dobro - tražit će se Bilićeva glava na pladnju.

Velik je to rizik, a Bilić je i u Dublinu pokazao da sada razmišlja drugačije nego 2006. kada je preuzeo reprezentaciju i osvježio je novim licima. Danas je skloniji sigurnoj luci poznatoga, igračima koje poznaje, igri koja donosi kontrolu.

U Dublinu je ta kontrola značila i dosadu, a ako u kvalifikacijama neće značiti pobjede i plasman na Euro, Bilić će zaokružiti svoj put od najpopularnijeg do najomraženijeg izbornika.

Stoga, možda je vrijeme za malo hrabrije poteze kakvi su mu u startu i osigurali popularnost.