Deseta sreća?

Pet posljednjih velikih natjecanja hrvtska košarkaška reprezentacija okončala je u četvrtfinalu. Josip Vranković poveo je družinu onih koje smatra najboljima u Hrvatskoj u zemlju košarke Litvu, kako bi Europi pokazao da "još hrvatska (košarka) ni' propala". Nakon ljeta razočaranja u omladinskim kategorijama, koje je zašećerio tek trijumf kadeta u Češkoj, čeka nas ono posljednje pitanje ove sezone:

Gdje je danas hrvatska košarkaška reprezentacija? Milijunsko pitanje.

U Litvu je Vranković odveo momčad stavljenu od mnoštva igrača koji tek trebaju košarkaškom svijetu pokazati svoje talente. Reprezentacija u kojoj najstariji igrač ima 29 godina (Marko Popović) na Baltik je krenula oslabljena za nekoliko važnih karika, ali i ojačana za još dvije godine "gladi" svih u hrvatskoj košarci za bilo kakav uspjeh. "Jednom ćemo morati nekoga i pobijediti u tom četvrtfinalu".

No, ova se reprezentacija najprije mora probiti do četvrtfinala. Eurobasket u Litvi nudi strahovitu konkurenciju u kojoj nekih 15 reprezentacija ima najozbiljnije aspiracije na pobjednički podij ili barem za olimpijske vize za London dogodine. Hrvatska će biti jedna od rijetkih reprezentacija koja gravitira gornjem domu, a u kojoj neće biti dominantne zvijezde oko koje će se graditi pobjednička priča. S čime to uopće raspolažemo?

Josip Vranković probrao je momčad po svom guštu. Od ključnih karika nedostajat će mu samo Roko Ukić, dok je sve ostalo otprilike onakvo kakvo je Vranković zamislio. Na njemu je da od sastojaka koje je probrao napravi ukusno tijesto, a Litva će biti veliki test napretka našeg izbornika kojeg je prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Turskoj, prema općoj ocjeni "pojelo" neiskustvo. Godinu dana kasnije Vranković je potpisnik "buđenja" oronule Cibone, čime je zaintrigirao dio javnosti koja mu je prije toga bila nesklona. Je li Vranković u ovih godinu dana naučio dovoljno za matirati svoje protivnike na suprotnoj klupi? Saznat ćemo ubrzo.

Izostanak Ukića veliki je hendikep, lom "zasićene" noge na pripremama došao je kao novi udarac na poziciju koja se u našoj reprezentaciji ionako drži deficitarnom. Iako je Marko Popović odigrao odličnu sezonu na "jedinici" u ruskom Uniksu, tandem Ukić - Popović očito nije zvučao dovoljno uvjerljivo pa se Vranković, uz podršku saveza, odlučio na "kupovinu".

Priča o Amerikancu Dontayeu Draperu, o kojemu Hrvatska zna otprilike onoliko koliko i on o Hrvatskoj, danas je već "stara vijest", bez obzira što i dalje izaziva navijački prijepor. Vranković se odlučio krenuti u taj eksperiment, dobio je "zeleno svjetlo" od HKS-a, pa u minutama odmora službeni jezik više neće biti hrvatski, nego engleski.

O pozivanju Drapera (zapravo ne Drapera nego bilo kojeg Amerikanca), svatko ima svoje mišljenje, no činjenica je da nakon što smo tako lako, brzo i bez ikakvih dodatnih kriterija "pohrvatili" Amerikanca koji prošle godine u ovo vrijeme nije znao ni gdje je Europa, kamoli Hrvatska i koji ne zna, niti će vjerojatno ikad znati govoriti hrvatski, zaista postaje licemjerno jednom Sammiru, koji živi u Hrvatskoj već pet godina i tečno govori hrvatski, braniti da odjene hrvatski nogometni dres. "Kupovina" Drapera oduzela je i posljednji argument svima koji su protiv Sammira.

Ali dobro, Draper je tu, čovjek igra za Hrvatsku, pričati o tome je li treba(o) igrati ili ne možemo pričati i dalje. U međuvremenu nam ne preostaje ništa drugo nego dati mu podršku, zapljeskati mu na svakom dobrom potezu, kritizirati pogrešan, držati ga kao i svakog drugog na Vrankovićevoj listi. Iako sam jedan od onih koji bi na njegovom mjestu radije vidjeli jednog Katića ili Šarića, i ta je priča danas prilično besmislena jer su se oba naša dragulja s ozljedama vratila s omladinskih natjecanja ovog ljeta i ionako ne bi putovala u Litvu.

Od koga ćemo najviše očekivati u Litvi? Vođa ove momčadi, bez ikakve dvojbe, je kapetan Marko Popović. Iza njega je sjajna sezona, iako je počela teškom ozljedom, no "Pop" je u Uniksu bio "alfa i omega" velike sezone koja je završila trofejom Eurokupa i plasmanom u Euroligu. Popović će u Litvi dobiti sličan zadatak kao i u Uniksu, voditi i razigravati momčad, u tandemu s Draperom.

Značajan napadački arsenal ima naša vanjska linija. Uz uvijek opasne Popovićeve "bombe", Marko Tomas i Bojan Bogdanović spremni su u svakoj utakmici i svakom protivniku ukrcati preko 20. Tomas će biti jedna od najvažnijih karika jer je zacijelo naš najkompletniji igrač, gledajući razinu njegove obrambene i napadačke igre. Treba se samo nadati da će napokon biti zdrav, jer odavno zbog ozljeda Tomas u reprezentativnom dresu nije uspio biti maksimalan.

Velika snaga trebali bi biti naši "twin-towersi", Tomić i Barać, čija pokretljivost na visinama iznad 216 cm osigurava brzu igru kojoj teži Vranković. Zbog te brze igre je poduzeo jedan riskantan potez - odrekao se Marka Banića i dao prednost Damiru Markoti. Ispravnost te prosudbe pratit će ga svaki put kad nam neka "teretna četvorka" zada probleme.

Mogli bismo nizati još bezbroj pitanja uoči Litve. Primjerice, može li Krunoslav Simon biti "faktor X"? Koliko u ovakvoj konkurenciji mogu Žorić, Rudež, Markota? Je li Andrić napokon do kraja sazrio? Koliko će pomoći Stipčević? Je li Tomić spreman u kontinuitetu dati sve što se od njega traži? Kako će Draper reagirati na pritisak vrhunskih braniča? I tako dalje, i tako dalje.

Izbornik je rekao kako "u ovoj momčadi ima puno mangupa". Nadajmo se da je u pravu. I nadajmo se da će taj "mangupluk" donositi pobjede, a ne nova razočaranja.