Veličina (ni)je važna

169 centimetara visoki Lionel Messi sam po sebi nije revolucija u nogometu. Njegov sunarodnjak i jedan od najboljih nogometaša u povijesti, Diego Armando Maradona, valjao je protivnike po zemlji sa svojih 165 centimetara. Posebno visok nije bio ni Pele kao ni Ferenc Puskás, a u svojim su nogometnim erama navijače oduševljavali i podjednako niski Vava, Garrincha, Best, Giresse pa sve do ovih "modernijih" poput Zole, Romarija, Ortege, Baggija ili Häßlera.

No, prije samo 4-5 godina bi malo tko rekao da će 2011. tri najbolja igrača svijeta imati redom 169, 170 i 170 centimetara. Nogomet je išao u drugačijem smjeru - uz brzinu, koja je uvijek bila važan faktor, sve su se više tražile i fizička snaga i moć, ali i visina, a rastom niže igrače često se unaprijed otpisivalo kao nejake i nedovoljno čvrste za "potrebe modernog nogometa".

Bilo je to razdoblje Italije i najboljeg igrača svijeta 2006. Fabija Cannavara, Milana i Kake, Liverpoola i Gerrarda, Mourinhovog Chelseaja, "moćnog" Manchester Uniteda. Čak je i Barcelona, autor tada "najljepšeg nogometa" u finale protiv Arsenala poslala Van Bommela i Edmilsona na travnjak, a posjela Xavija i Iniestu na klupu.

U izborima za najbolje igrače tek je Ronaldinho bio pravi umjetnik, jer bez obzira na njihovo izuzetno nogometno umijeće, "umjetnost" nije među glavnim adutima Cannavara, Lamparda, Gerrarda, Nedveda, Maldinija, Buffona. Čak ni vrhunski, izuzetni strijelci u tim izborima, poput Henryja, Ševčenka ili Owena nisu bili majstori na tragu Ronalda, Romarija ili Weaha.

Iako je pogrešno generalizirati od zemlje do zemlje jer u Europi i svijetu ima puno različitih nogometnih filozofija i škola, u puno se zemalja rastom malene igrače u mlađim selekcijama "šikaniralo" nauštrb momaka koji su jači, veći, snažniji. To je jedan od razloga zašto su niži igrači tehnički superiorniji višima - oni su morali upravo nadmoćnom tehnikom izboriti svoj status u momčadi kompenzirajući tako ono što nedostaje u staturi. Ni s 25 godina nije lako dobiti duel s 10 centimetara i 15 kilograma manje, no klincu od 12 godina to je još teže, a uz pomoć trenera koji su "gurali" jače i više stvarali su se i kompleksi.

Drugi i važniji razlog tehničke dominacije rastom nižih igrača je stvar fizike - oni zahvaljujući puno nižem težištu lakše i bolje kontroliraju loptu, a priroda im nudi i bolju startnu brzinu, veću okretnost, brži rad nogu, vižljavost, snalažljivost.

Pa ipak, sredinom prošlog desetljeća činilo se da će moderni nogomet biti ono što nude Chelsea i Liverpool, Mourinho i Ancelotti, Gerrard i Cannavaro.

Ne tako davno, jedan Arsene Wenger nije se borio za Luku Modrića jer je mislio da će biti preslab za Premiership. Ne tako davno, kada je tek stigao na Otok, među najčešćim pitanjima Davidu Silvi bilo je misli li da je premalen za igranje na Otoku.

Danas, Sir Alex Ferguson pita se gdje može naći svog Silvu (170), svog Modrića (173), svog Aguera (170) ili svog Matu (170). Štoviše, Ferguson se to nije sjetio tek nakon što je gledao kako Silva razmontirava njegov stroj; u potrazi je bio već ovog ljeta, no nije uspio upecati ni Modrića ni Sneijdera (170).

Možda je nevjerojatna slučajnost da su prošle godine tri najbolja igrača svijeta (Messi, Xavi, Iniesta) bila u prosjeku visoka 170 centimetara. Izračunao sam prosjeke visine tri najbolja igrača svijeta prema izboru France Footballa od 1996. do 2006. i dobio sljedeće rezultate: 182 (1996.), 182, 184, 184, 183, 180, 184, 179, 183 i 185 (2006.).

Iako bi pedeantan statističar tu pronašao poneku manjkavost i ekstrem koji kvare točnost ove "znanstvene studije" (od dvojice vratara, Kahna i Buffona, do malenih Roberta Carolsa ili Owena), činjenica je da su prosjeci prilično stabilni i da se 10 godina nisu spuštali ispod 179 centimetara. U tom svjetlu, prošlogodišnji laureati čine se kao važna i značajna iznimka. Tražeći neke niže generacije, čak i jedna relativno niska trojka, Matthaus, Papin i Lineker, u Fifinom izboru 1991. godine, ima prosječno 176 centimetara.

Slučajnost? Možda su Messi, Iniesta i Xavi poseban izuzetak? Možda. No, ako pogledamo i popis 23 kandidata za Zlatnu loptu, čak 11 od njih (a dva su vratari) niže je od 180 centimetara. A osim dobitnika, to uključuje i realno najbliže pratitelje, Sneijdera, Forlana i Villu. Više od 50 posto najboljih 20 nogometaša svijeta je - relativno nisko.

Slučajnost? E sada je već teško govoriti o slučajnosti. Momčad prepuna tih niskih čarobnjaka - a u Barceloni igraju i Alves (173), Pedro (170), Fabregas (175) i Sanchez (169) - ne samo da je najbolja na svijetu već slovi i kao jedna od najboljih svih vremena. Čak je i jedan od stopera, Carles Puyol (178), među najnižim stoperima iz europskog vrha. Reprezentacija u kojoj igra puno tih istih igrača, ali i još nekoliko niskih čarobnjaka poput spomenutog Silve, europski je i svjetski prvak i kristalno jasno prva reprezentacija svijeta.

Pridodajte već sada spomenutima i kapetana Njemačke, Philippa Lahma (170), najboljeg Francuza nakon Zidanea, Francka Riberyja (170), najboljeg Rusa Andreja Aršavina (172), najveću nadu engleske vezne linije, Jacka Wilsherea (170), dvostrukog uzastopnog najboljeg strijelca Serie A, Antonija Di Natalea (170), jednog od najtraženijih mladih napadača svijeta, Edena Hazarda (170) i lako je zaključiti ti niski igrači "kolo vode" u današnjem nogometu. I važno je primijetiti da se ne radi o "relativno nižim" igračima od 176-177 centimetara već o jednostavno niskim, 170 centimetara visokim nogometašima.

Moć nije preko noći postala nebitna - svi navedeni igrači izuzetno su brzi i k tomu žilavi; Barcelona je trkački najmoćnija momčad na svijetu, a Messija je teže srušiti nego Cristiana Ronalda, jednoga od rijetkih iz samog svjetskog vrha koji odgovara "gabaritima" od prije 5-6 godina. No, znanje, tehnika, razumijevanje nogometa i osjećaj za prostor - sve to izdvaja te igrače od onih "samo moćnih".

"Ne slažem se da sam premalen. Znam da ljudi govore kako moraš biti velik i jak kako bi igrao u Premier ligi, ali ne možete igrača ocjenjivati po veličini, morate gledati i druge kvalitete. Pogledajte Španjolsku - osvojili smo Svjetsko prvenstvo s malim igračima. Imamo tri glavna atributa za pobjedničku momčad - dobri smo tehnički, brzi smo i dovoljno smo snažni", poručio je David Silva "zabrinutim" novinarima na početku otočke karijere, a svojim igrama na travnjaku natjerao ih je da ga danas zovu najboljim igračem lige.

Izuzetno uspješni, a niski igrači postojali su, kao što smo vidjeli, i prije, ali ipak postoji razlika. Nekada su bili izuzeci, a danas su trend. Nekada si mogao "i s malim", a danas teško možeš bez njih. Nekada su bili u manjini, a danas - dominiraju.

Brojčano, naravno, ne, ali kvalitetom da. Među 10, među 20, među 30 najboljih na svijetu više je Messija, Sneijdera i Iniesta nego Cristiana Ronalda i Drogbi.

U jednoj su dobroj mjeri za popularnost i uopće uspješnost niskih igrača zaslužni Barcelona, ali i općenito španjolske nogometne škole, pa bi aktualna dominacija španjolskog nogometa morala biti putokaz i mnogim nogometnim savezima u Europi na čemu i kako treba raditi.

Španjolci su godinama posustajali upravo jer nisu imali moć, snagu ili čak taktičku lukavost svladati talijanske, njemačke ili engleske protivnike, no u igračima poput Inieste, Xavija, Silve, Ville i drugih pronašli su "sami sebe" i danas svijet mora učiti od njih. Veliku zaslugu u tomu imaju i treneri poput Del Bosquea, Aragonesa i Guardiole, koji su oslobodili napadački potencijal tih igrača, za razliku od defenzivaca, poput primjerice jednog Javiera Clementea.

Barcelonin Xavi priznaje da bi bez rezultatskog uspjeha Barcelone takav nogomet bio na aparatima: "Naš uspjeh je sigurno opravdao ovakav pristup nogometu. Sretan sam zbog toga jer, sebično gledano, nogometaš poput mene je prije 6 godina bio pred 'izumiranjem'. Tada je sve bilo - budi dva metra visok, snažan, moćan, u sredini, lupaj, ruši, skoči, odi na odbijanac..."

Carles Folguera, direktor Barcelonine La Masije, uopće ne skriva tajnu uspjeha - pa ipak, mnogim je nogometnim školama ovakva filozofija nepoznata: "Mi ne tražimo igrače koji su fizički jaki već one koji odlično razmišljaju, koji su spremni donositi odluke, koji imaju talent, tehniku i agilnost. Fizička snaga nam nije bitna."

U Barceloni, uostalom, s dečkima mlađima od 16 uopće ne rade bilo kakav fitness trening već samo rade s loptom; a kada i dodaju kasnije takav trening, on je uvijek ukomponiran u vježbe s loptom.

Pa kada Andres Iniesta idući puta 50-metarsku dugu loptu, po kiši, u trku, primi tako da mu se zalijepi za nogu, bit će mi jasnije gdje je to naučio.

Bilo bi suludo i pogrešno kada bi bilo tko pokušao jednostavno kopirati španjolske škole i španjolsku filozofiju.

Optimum se iz bilo koje momčadi može izvući samo ako se maksimalno iskoriste prirodni potencijali nekog naroda, njegov mentalitet, vrline i prednosti koje taj narod posjeduje. Bilo bi glupo pretvarati se da smo svi isti, jer Nijemci i Rusi, Španjolci i Englezi, mi i Šveđani - previše smo različiti da bi mogli bilo što raditi, pa tako i igrati nogomet, na potpuno isti način.

Ali podjednako bi suludo bilo zanemariti očigledne trendove i ignorirati ono što je uspješno.

I stoga, pogled na najbolje nogometaše svijeta mora uvjeriti i hrvatske nogometne škole da budu još opreznije kada otpisuju igrače zbog visine, težine i fizičkih karakteristika. Luka Modrić nam nije pobjegao jer je svjetska klasa, ali netko možda podjednako dobar, ali malo manje žilav fizički ili manje jak u glavi, možda ne bi izdržao težak put od Zrinjskog do Tottenhama jer ga nitko ne bi prepoznao.

Pogled na hrvatsku reprezentaciju i hrvatske klubove sugerira da preferiramo više i jače igrače. To nije problem, dapače, ako su to zaista tehnički i taktički, inteligencijom i kreativom, najjači igrači svojih generacija; no ako su prednost negdje dobili zbog fizičkih karakteristika, to će biti pogreške koje ćemo plaćati dok god nogometom dominiraju "170centrimetaši".

Pitanje više ne smije biti "je li on dovoljno visok?", već, je li agilan, pokretljiv, okretan?

Pitanje više ne može biti "je li on dovoljno velik?", već, razumije li prostor, vidi li teren, zna li se postaviti?

Pitanje više nije "je li on jači od prosjeka generacije?", već, ima li pravi karakter, želju za pobjedom i strast prema igri?

To su novi zahtjevi, i treneri mlađih kategorija moraju biti spremni ocjenjivati i to, jer mjerenje visine, težine i pluća postaje od sekundarne važnosti.

Ako je nogomet 2005. izgledao kao da ide u smjeru onih koji MOGU i znaju, danas izgleda kao da ide u smjeru onih koji ZNAJU i mogu. U smjeru majstora lopte. U smjeru veznjaka poput Modrića, krila poput Silve i napadača poput Messija. Ne znam kako će nogomet izgledati 2015., ali sviđa mi se taj smjer u kojem je krenuo. I nadam se da će se tomu znati prilagoditi i Hrvati, kako bi u njemu igrali značajnu ulogu...

Tako da, veličina čini se, ipak jest važna.

Što manji, to bolji. Dok god je dobar tehničar.