Na mladima reprezentacija ostaje

Ne bude li ozljeda, šestorica igrača sigurni su prvotimci idućeg ljeta - Stipe Pletikosa, Josip Šimunić, Vedran Ćorluka, Darijo Srna, Luka Modrić i Niko Kranjčar. Vjerojatno će se još dva obrambena dresa podijeliti između trojca Lovren - Schildenfeld - Strinić, kao što će u napadu zaigrati tandem iz trija Mandžukić - Olić - Eduardo. Za preostalo mjesto borit će se Dujmović i Vukojević, no svi nabrojani bit će u avionu za Poljsku ili Ukrajinu.

Uz njh je nedvojben i Ivan Rakitić, a gotovo sigurni su i polivalentni, mladi i kvalitetni Vida i Perišić. Teško da će biti dvojbi i oko vratarskih pozicija, Subašić će biti drugi, a Kelava treći vratar.

Čini se, stoga, da je barem 19 mjesta već zacementirano, iako ne treba zaboraviti da ozljede uvijek igraju ulogu uoči velikih natjecanja. Drugim riječima, bitka za preostala mjesta bit će žestoka, a puno je faktora o kojima će Bilić morati voditi računa prilikom konačnog odabira. Neće mu biti lagano, nezadovoljnih će sigurno biti, baš kao i kritika. Da ne govorimo o sugestijama sa strane, koje su već počele agresivnim nastupom Zdravka Mamića i veličanjem Sammira i Matea Kovačića.

Da čak i ne idemo preširoko, na jedno od "preostala" četiri mjesta sigurno računaju već starosjedioc Danijel Pranjić, i čak četvorica napadača: mlađi Jelavić i Kalinić te iskusniji, s većim stažom u reprezentaciji, Petrić i Klasnić. Od mlađih igrača, u kadru su već bili Badelj, Vrsaljko, Iličević i Jajalo, i već ovih devet nabrojanih igrača jasno pokazuju koliko će izbor biti težak.

Koji Slaven Bilić će raditi popis? Da li onaj iz 2006., koji nije nikomu bio dužan, koji je imao hrabrosti ključeve reprezentacije prepustiti mlađim igračima te se zahvaliti nekima od zaslužnih? Ili Bilić iz proteklih nekoliko godina koji se jako teško lišavao usluga igrača koje je zvao? To ni nije lako raditi, postoji uvijek jedan ljudski faktor o kojem je teško razmišljati nekomu izvan reprezentacije gdje se mnogi vode logikom - tko trenutno igra najbolje, toga sada treba zvati. No, nije lako reći nekome koga ste zvali, koga ste trebali, tko vam je to vratio svojim trudom i igrama - "ti mi više ne trebaš, došao je mlađi i bolji".

Naravno, i to je dio izbornikovog posla, ali dio njegovog posla je i zadržati dobru atmosferu u svlačionici; može li "outsider" osjetiti koliko je za svlačionicu bitna stabilnost, koliko je bitno s više-manje istom skupinom igrača trenirati, vježbati, spavati? Ne može, to mora osjetiti izbornik. I na kraju krajeva, klupski status ni inače nije posebno dobar pokazatelj reprezentativne forme (pogledati pod Kranjčar, Niko), a za velika natjecanja to vrijedi još više - to su posebne pripreme, formu hvataju svi zajedno, a nerijetko bolje igraju oni koji nisu izmoždeni od naporne sezone.

Pogled na Bilićev mandat sugerira da mladim igračima vjeruje puno više nego prethodnici. Dok je Otto Barić ignorirao Niku Kranjčara iako je bio najbolji igrač HNL-a, dok je Zlatko Kranjčar izostavio Eduarda da Silvu i zapostavljao Luku Modrića, Slaven Bilić odmah je tim igračima prepustio glavne uloge. No, Bilić je narednih godina nastavio s tom praksom uvijek dajući prigode kvalitetnim mladićima, premda mu je s vremenom to postajalo sve teže zbog "starih zasluga" nekih igrača.

Guus Hiddink je nakon utakmice u Zagrebu turskim novinarima održao lekciju na temu "Kako se stvara momčad koja redovito ide na velika natjecanja". Dok su oni razmišljali o ovom ciklusu, Hiddink im je objašnjavao da takve "redovite" reprezentacije puno više vremena i truda posvećuju mladim selekcijama, kao i radu s mladima u klubovima. Nizozemac je novinare pozvao da pogledaju koliko je u seniorskoj reprezentaciji igrača koji su prošli mlađe selekcije, i ustinu - za Tursku trenutno igra tek šest igrača koji imaju manje od 26 godina, a da su igrali ozbiljnije uloge u mlađim selekcijama (Köybaşi, Erkin, Töre, Turan, Topal, Şahin).

S druge strane, Hrvatska "U-21" selekcija igrala je 19. svibnja 2010. godine prijateljsku utakmicu sa Slovačkom. Iz prve jedanaestorice te ekipe čak devet igrača danas su članovi A reprezentacije - Kelava, Vida, Vrsaljko, Jajalo, Lovren, Badelj, Kalinić, Rakitić i Perišić. Tek Tomislav Barbarić i Mirko Oremuš nisu se s Ladićevog preselili na Bilićev popis.

Bilo je to prije samo godinu i pol! Drugim riječima, Bilić se uspio plasirati na Euro, istina na teži način od očekivanog, ali je uspio i opet pomladiti seniorsku reprezentaciju. Bilić nije "stvorio" Badelja, Vrsaljka ili Perišića, no idućem izborniku (ako to ne bude on, što mislim da je puno izglednije) olakšao je posao jer ti mladi igrači već će imati reprezentativnog iskustva.

Iz današnje perspektive to se čini jasnim i logičnim, no izbornici - ne samo naši - često su skloniji iskusnijim igračima koji "donose" rezultat. I kod malo izbornika trećinu reprezentacije čine igrači koji su prije nešto više od godinu dana igrali za mladu selekciju.

Uz sve kritike mladim selekcijama zbog neplasmana na velika natjecanja (na koja se, realno, puno teže plasirati nego na seniorska zbog manjeg broja sudionika), HNS ipak neke stvari radi i dobro. Hrvatska reprezentacija gotovo isključivo je sastavljena od igrača koji imaju iskustva u mlađim selekcijama (tek Dujmović i Šimunić nisu igrali za neku od selekcija), a većina igrača ima više od 20 nastupa - Kelava, Pletikosa, Ćorluka, Lovren, Pamić, Srna, Strinić, Vida, Vrsaljko, Badelj, Jajalo, Kranjčar, Modrić, Kalinić, Mandžukić, Olić - što znači da su rano prepoznati.

Možda se danas čini očitim da su svi ti igrači na vrijeme detektirani, ali "pretvaranje" mladih reprezentativaca u seniore Hrvatskoj ide bolje nego većini europskih reprezentacija, što će reći da je skauting vrlo dobar, da je komunikacija između izbornika i klupskih trenera na razini, a i da ti izbornici rade dobar posao.

Naime, rezultati mladih selekcija nisu toliko važni koliko je važno prepoznati i razvijati najtalentiranije pojedince. Hrvatska se 2004. s izbornikom Novoselcem plasirala na EP, no samo su Srna, Kranjčar, Pranjić, Eduardo i Marko Babić ostvarili zapaženije reprezentativne karijere; Ladić se nije uspio plasirati na veliko natjecanje, no Ladić je za Bilića pripremio čak devetoricu igrača.

Kakav je to broj razmislite kroz iduće pitanje - hoćemo li za godinu dana biti sretni ako i petorica od sljedećeg niza igrača postanu kandidati za A selekciju: Lovre Kalinić, Celjak, Jozinović, Pavlović, Kelić, Ademi, Vujičević, Čop, Vukušić, Trebotić, Lendrić, Antolić, Kukoč, Glumac, Šovšić, Brozović, Kovačić, Šitum, Slišković, Čulina, Župarić, Punčec, Škvorc, Tičinović, Paurević, Jakoliš. T. Šarić?

A to su igrači koji su igrali u aktualnim kvalifikacijama reprezentacije do 21 godine pod vodstvom Ive Šuška. Devetorica? Znanstvena fantastika, barem danas tako izgleda.

Kroz mlade selekcije igrač možda neće napredovati puno u osnovnim tehničko-taktičkim elementima koje mu mora podariti klub, ali igranje za reprezentaciju u nižim uzrasnim kategorijama važno je iz drugih razloga - igrači rano počnu shvaćati značenje i specifičnost igranja za reprezentaciju, imaju prigodu osjetiti drugačije protivnike, raditi s najboljim pojedincima generacije, igrati jedan drugačiji nogomet i na puno višoj razini nego što to mogu u juniorskim ligama. Na kraju krajeva, dio njih jednog će dana igrati zajedno u A selekciji, a ovako se imaju prigode upoznati i igrački i kao ljudi.

"Pretvaranje" mladih reprezentativaca u seniore moglo bi se promatrati i kroz klupske prizme.

Rezultati potvrđuju Dinamo kao daleko najuspješniji klub u stvaranju A reprezentativaca jer Dinamovi mladi reprezentativci često postaju i seniorski (Kelava, Ćorluka, Lovren, Vrsaljko, Badelj, Kranjčar, Modrić, Eduardo), a značajan je i broj onih koji su reprezentativnu klasu dosegnuli i pokazali u Maksimiru (Vida, Vukojević, Mandžukić, Schildenfeld, donekle Pranjić i Olić). Dok, primjerice, jedan Varaždin "proizvodi" zaista velik broj mladih reprezentativaca (samo proteklih godina Prahić, Ipša, Šimek, Brezovec, Smrekar, Punčec, Škvorc...), no danas nitko od njih nije ni blizu A reprezentacije.

Hajduk je dakako "tvornica broj 2", no Hajduk puno više potencijala "izgubi" putem između juniora i seniora; dok je apsolutno al pari Dinamu po broju igrača u tim mladim selekcijama, Hajduk se može pohvaliti manjim brojem reprezentativaca iz svoje škole (Pletikosa, Srna, Strinić, Jelavić, Kalinić i donekle Perišić), a još manje igračima koje je prepoznao i pretvorio u reprezentativce (Subašić, J. Buljat).

Hrvatskoj će trebati veći doprinos drugih klubova, jer po svemu sudeći danas se dovoljno kvalitetno radi samo u Dinamu i donekle Hajduku kada govorimo o tom pretvaranju juniora u seniore. Dakako, djelomično je sve to plod jedne propale ideje Lige 16- gdje bi mladi igrači "trebali dobivati više prigoda", a zapravo dobivaju lošu konkurenciju i loše utakmice. Razvodnjena kvaliteta lige onemogućuje jednom Čulini ili Pavloviću da u Rijeci ili Zagrebu igraju u kvalitetnijim momčadima gdje bi se i njihov talent mogao bolje razvijati. Dinamova druga momčad jača je od većine prvoligaša, pa je logično da kroz takav trening Dinamo svoje talente razvija lakše i bolje od Rijeke, Osijeka, Varaždina ili Zagreba. Da ne govorimo o ostalim uvjetima rada...

Uspjeh reprezentacije opet će napuniti HNS-ovu blagajnu, a osim 43. kamena temeljca za HNS-ov kamp bilo bi pametno novac iskoristiti i za razvoj klupskog nogometa.

To mora biti osnovni zadatak HNS-a u narednom razdoblju - za početak, izvesti do kraja "pretvaranje" Lige 16 u Ligu 10, a usput - osvježiti kadar mlađim, obrazovanim i sposobnim profesionalcima koji će imati znanja kreirati, a potom i iznijeti strategiju razvoja koja uključuje i povezuje klupski i reprezentativni nogomet, koja može maksimizirati iskoristivost svih nogometnih potencijala koje imamo.

Svi naši uspješni nogometaši, nastali u Hrvatskoj, u hrvatskim školama i hrvatskim mladim selekcijama, odgajani od hrvatskih trenera, pokazuju da se može uspjeti s tim znanjem, financijama i infrastrukturom koju imamo. No, ako povećamo znanje, ako pojačamo financije, ako unaprijedimo infrastrukturu, i ako se sve to poveže s kvalitetnom strategijom, može se učiniti još više.

Dražen Ladić i Slaven Bilić dali su svoj doprinos. Hrvatska će igrati u Ukrajini i Poljskoj, ali Hrvatska već sada ima i momčad za koju znamo da će i narednih godina biti u igri za ta velika natjecanja i koja nam garantira da nećemo potonuti u neki niži razred nakon što se oproste, primjerice, Pletikosa, Šimunić, Srna, Pranjić, Klasnić, Olić, Petrić. A to nismo mogli reći nakon brončane generacije, to nismo mogli reći nakon Barićevog, Jozićevog ili čak Cicinog mandata. Hrvatska je i u tim razdobljima nekako "preživjela", ali smjene generacija bile su puno oštrije i bolnije.

Bilić neće pogriješiti koga god pozvao na Euro jer će za svakoga postojati argumenti. I igrački i ljudski. Netko će biti u formi, netko će biti iskusan, netko će biti na deficitarnoj poziciji, netko će biti provjeren i dokazan.

No, navijat ću za - budućnost. Navijat ću za Jajala, Vrsaljka, Badelja, Iličevića, Kalinića, čak i za Antu Vukušića i Matea Kovačića bez obzira na Mamićeve medvjeđe usluge tom klincu.

Pitanje je razumije li Dinamov izvršni predsjednik koliki se otpor u javnosti stvara prema svakoj njegovoj ideji, posebno kada zvuči kao pretjerivanje i uvreda nogometnim velikanima poput Bobana ili Prosinečkog koji zajedno s Modrićem i Kranjčarom "nisu ni do koljena Kovačiću".

Dakako da to izgleda kao guranje i dakako da nakon toga Kovačić ima dvostruko teži posao na svakoj utakmici jer osim protivnika na leđima nosi i takve nepotrebne usporedbe. Mamić je čak i meni napravio medvjeđu uslugu, jer je poantu ove kolumne, zamišljene još u srijedu, upropastio svojim propagiranjem Kovačića - sada ću i ja biti samo Mamićev "gurač". Šteta je što će zbog Mamića nastati averzija prema najvećem talentu hrvatskog nogometa za koji bi bilo logično da ga svi zajedno "guramo" i dajemo mu potporu.

Nitko ne spori taj njegov talent, Kovačić zaista protivnike prolazi "kao čunjeve" bez obzira jesu li igrači Ajaxa ili Zagreba, no Kovačić je neizgrađen igrač i tehnički, a posebno taktički i fizički. I jasno da je iz te perspektive slabiji igrač od jednog Kranjčara ili Rakitića, bez obzira što oni nemaju tu lakoću driblinga i "klizanja" po terenu.

Ali, popis od 23 igrača ipak ne mora nužno biti popis od 23 najbolja igrača.

Jer, 21., 22. i 23. igrač ionako najvjerojatnije neće igrati na Euru, barem ne važne minute. I između toga da tu poziciju okupiraju oni koje će klupa žuljati, poput Petrića ili Pranjića, vjerujem da iskustvo Eura - makar i na klupi - može biti od velike koristi onima od kojih očekujemo velike stvari u budućnosti.

Kovačić, pa i ne tako talentirani, ali vrlo efikasni Vukušić, u aktualnoj se mladoj reprezentaciji nameću kao igrači reprezentativne budućnosti, ali i igrači koji već danas u Dinamu i Hajduku igraju važne uloge i koji stvaraju razliku. Prezeleni su da bi to učinili i na Euru, no iskustvo Eura može im pomoći da već u narednim kvalifikacijama ne budu zeleni. Ako ništa drugo, pa neka budu barem "24. i 25." igrač, dio reprezentacije tijekom priprema i prve zamjene za slučajeve eventualnih ozljeda.

Bilić je i do sada igrajući za danas gradio i za sutra. Nadam se da će takvu viziju zadržati i pri izboru sretnika koji će pohoditi Ukrajinu i Poljsku...