Nisu problem Karlovac i Šibenik

Jedan zanimljivi američki autor, Malcolm Gladwell, napisao je, između ostaloga, i uspješnicu "Točka preokreta" s podnaslovom "Kako male stvari mogu dovesti do velike promjene".

Je li neigranje Karlovca na Kantridi ta "točka preokreta" za hrvatski nogomet, ali i hrvatski sport? Možda, bilo bi sjajno da jest.

Priča o karlovačkim nogometašima dovoljno je tužna, neočekivana i pomalo dramatična da zaintrigira i one koji nogomet prate površno. Nemaju za stanarinu? Za gorivo? Pet kuna u novčaniku? Zar oni isti nogometaši koji voze bijesne automobile i hodaju s manekenkama?

Ne, to je samo sjajna površina ispod koje je tmurna zbilja.

Karlovačka, šibenska ili varaždinska realnost ujedno su i realnost hrvatskog klupskog nogometa koji na aparatima nije od jučer, ali se danas više ne može održavati ni na taj umjetan način.

Kada će netko priznati - strategija hrvatskog nogometa ne postoji!? Strategija hrvatske košarke, hrvatskog rukometa, hrvatske odbojke - ne postoji! Strategija hrvatskog sporta - ne postoji!

Zar nije više nego očito da ovaj model ne funkcionira? Uostalom, koji model? Model Ante Kostelića i Joška Vlašića? Ili modeli Vlatka Markovića, Danka Radića i Zorana Gopca? Koji je to model hrvatskog sporta? Ovaj gdje pravi, svjetski uspjesi nastaju isključivo u nekim individualnim aranžmanima, nevjerojatnoj volji, trudu i viziji pojedinaca ili ovaj gdje neviđeno bahati, politički podobni, a znanjem i obrazovanjem nedostojni moćnici vode saveze najboljih hrvatskih sportova kao privatne prćije u kojima se skrivaju iza uspjeha reprezentacija za koje su najmanje oni zaslužni, a svisoka gledaju na muke i probleme klupskog stada u kojem počiva budućnost svakog od tih sportova.

Gdje će nastati novi Kukoči, Rađe, Ćosići, Petrovići kada su propali, pred propadanjem ili bi trebali propasti Split, Zadar i Cibona?

Zar će Dinamo i Hajduk igrati Ligu 2, tridesetokružno?

Tko će naslijediti Balića, Metličića i Džombu ako je hrvatski rukomet u potpunosti podređen jednom klubu, dok neki prvoligaši mjesecima duguju par tisuća kuna troškova za suce?

Hrvatski odbojkaški savez dobio je i zgodan nastavak imenu - "u stečaju". Najveći, najuspješniji, najtrofejniji hrvatski klubovi, od Mladosti preko Cibone ili Zadra do Splita u milijunskim su dugovima, koji su nastali lošim rukovođenjem cijeli niz godina, a za što nitko ne odgovara. Ne znam kako jedan, pet ili pedeset milijuna duga nastane preko noći, ali stvara se dojam kao da se baš to dogodilo.

A pored tih velikih klubova, svoje male muke još više muče oni manji, i sada su, konačno, zahvaljujući igračima Karlovca, takvi dobili priliku reći - znate što, mi ne da ne vozimo BMW-e, nego nemamo za kruh. Živimo zahvaljujući roditeljima, partnerima i prijateljima. Redovito treniramo i igramo, a ne dobivamo za to plaću - i nije nikoga briga. Netko se obvezao isplatiti nam određen novac i na to stavio svoj potpis - i nije nikoga briga. Političarima su puna usta brige o radnicima, no za ove sportske radnike - nikoga nije briga. Netko dopušta dušebrižnicima da prozivaju te igrače, a nitko ne proziva mjesecima čelnike klubova koji ne plaćaju svoje sportaše, a očekuju od njih ne samo svakodnevni angažman već uvijek i bolje rezultate, nastupe, igre.

Sportaši, oni daleko od svjetala Lige prvaka ili europskih prvenstava, rade težak, rizičan, mukotrpan posao. Dok se po naslovnicama vrti desetak hrvatskih sportskih zvijezda, u 6 ujutro se diljem Hrvatske dižu atletičari, gimnastičari, košarkaši, nogometaši, veslači, odbojkaši, karatisti, plivači, paraolimpijci kako bi odradili jedan od dva treninga prije posla/fakulteta/škole.

Oni nisu na naslovnicama, ne dok poput Blanke ili Janice ne pokore cijeli svijet.

Njima nitko ne garantira uspjeh. Nitko im ne garantira da ih u najgorem trenutku neće zadesiti teška ozljeda. Uz teretane, bazene, atletske staze, travnjake i parkete, često će biti i gosti liječnika. Moraju paziti na prehranu. Odriču se često društva i mladosti. Odriču se i normalnog školovanja, svjesni da im sportska karijera može biti i kraća nego što su mislili i puno manje unosna nego što su mislili. I da ih onda s 30-ak godina čeka težak povratak "normalnom životu".

Nije poanta od sportaša raditi žrtve - njihov je izbor baviti se nekim sportom, i njihov je izbor koliko će svog vremena, truda, rada i talenta, zdravlja i novca, u taj sport i sebe uložiti. Država ne može i nema pravo honorirati nekoga samo zato jer se on puno trudi.

No, država mora stvoriti mehanizme da sportaše makar zaštiti, da im barem omogući šansu za uspjeh. Država mora imati strategiju za razvoj sporta. Država mora znati što želi postići u sportu i kako to misli postići u sportu.

Sportaši su vrlo dragi političarima kada se treba slikati i pojaviti na nekoj velikoj sportskoj svečanosti, na nekakvom finalu, na nekoj Ligi prvaka. Ne viđamo ih baš na ogledima Karlovca i Šibenika, niti pokazuju veliku brigu za njih.

No, koliko se brinu za sport? Toliko da je sport tek sporedna kategorija u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta; kada netko i govori o tom Ministarstvu, tema su gotovo isključivo znanost i obrazovanje, sport kao da ne postoji. Hrvatska je cijeli sport uredila tim Zakonom o sportu iz 2006., i to je to. Par pravilnika, jer uvijek je najvažnije pobrinuti se za hrpu papirologije, par uredbi, par čestitki godišnje i nagrada Franjo Bučar - eto, država je svoje odradila.

Očito nije. Vidimo to po infrastrukturi. Po stanju u savezima i ligama. Po nevjerojatnim dugovima u gotovo svim većim sportskim kolektivima, za koje nitko ne odgovara ni na koji način. Vidimo, nažalost, to sve više i po rezultatima. Vidimo to po odnosu prema najvećim i najuspješnijim sportašima.

U Hrvatskoj će do daljnjega glavna tema konstantno biti gospodarstvo i ekonomija, no jedna država ne može voditi brigu isključivo o tomu. Zato postoje ministarsta financija, ministarstva gospodarstva, turizma, uprave, regionalnog razvoja - sva ona koja bi se trebala pobrinuti za gospodarsku sliku Hrvatske. No, postoje i ljudi koji su plaćeni od strane nas građana da vode hrvatsku kulturu, hrvatsku znanost, hrvatsku obitelj, i hrvatski sport.

Nisam pljuvač i kritičar po prirodi, zanimaju me rješenja. Kada sam lani pisao o situaciji u HNL-u, koja je dakako već tada bila alarmantna, nisam konstatirao kako je Marković kriv za sve i potom uživao u svojoj kritici već sam ponudio neka rješenja, neke savjete, neke ideje. Naravno da je lako reći HNS, HRS i HKS su loše vođeni, kao i cijeli sport, pa eto, napravite bolje.

Za početak, bitno je odrediti se prema sportu i što on u ovom društvu predstavlja. Ništa? Ok, ako je sport društvu nevažan, onda neka u potpunosti počiva na tržišnim osnovama što znači i pozdrav sportu kakvog do sada poznajemo. Jer na tržištu neće opstati gotovo ništa. Jesmo li spremni na to? Želimo li to?

Ako nešto ipak predstavlja, odlučimo se i kvantificirajmo - koliko nam znači? Želimo li prvenstveno zdravu naciju i hoćemo li prvenstveno ulagati u obrazovanje profesora tjelesnog odgoja i osnovnoškolsku i srednjoškolsku infrastrukturu, u atletske staze kojih imamo sramotno malo i bazene kojih imamo još manje? Ako je tako, onda ulažimo u tom smjeru, planski, smišljeno, profesionalno.

Ako nam znači i na način da želimo imati dobre nogometne, košarkaške, rukometne i druge reprezentacije - onda ćemo morati ugaziti u blato i riješiti ovo što imamo danas.

Kriteriji za izbor čelnika više ne mogu biti politička podobnost već znanje, rezultati, obrazovanost, sposobnost, inteligencija, uspjesi, karizma, vizija.

Dobar program. Podrška većine sportaša, klubova, struke i javnosti.

To nije ni približno tako teško implementirati kako se ponekad u Hrvatskoj čini.

Potrebno je odrediti strategiju na nacionalnim i lokalnim razinama. Što će se gdje forsirati? Ne možemo imati svugdje sve jer smo premala zemlja za to; ali nije li logično da u Metkoviću ulažemo u rukomet? Da u Zadru ulažemo u košarku? Da u Rijeci ulažemo u rukomet? U Koprivnici u ženski rukomet? U Dubrovniku u vaterpolo? U Gospiću u žensku košarku?

Zar se ne mogu odrediti korektnija i ispravnija pravila državnim poduzećima na koji način ulagati u sport (dakle, komu davati državni novac jer treba li realno HEP reklamu?)? Zar to ne može biti ravnomjernije geografski, zar to ne može biti pravednije sportski, zar to ne može biti transparentnije ljudski?

Država se mora pobrinuti da svi savezi posluju ne samo transparentno i naravno po zakonu (smiješno je da to uopće treba posebno spominjati) već da rade planski i sustavno. Što to znači? To znači da se ne može lutati u sustavima natjecanja, da se ne mogu stvarati regionalne lige bez plana i programa zadirući itekako ozbiljno u konkurentnost domaćih natjecanja (što ne znači da je svaka regionalna ideja nužno loša), da se ne mogu mijenjati pravilnici kako kome padne na pamet, da se ne mogu prilagođavati uvjeti licenciranja ovisno o tomu tko koga poznaje. Nema tog!

Ne može Igor Štimac progurati nekakvu privatnu ideju o Ligi 16 samo zato jer ona nekome odgovara, bez ikakve ozbiljne studije. Tada smo napisali 20-ak argumentiranih analiza prepunih činjenicama zbog kojih Liga 16 nema budućnosti te je pogubna odluka za hrvatski nogomet. U HNS-u su se toga dosjetili dvije godine kasnije, a još se i danas igra u tom besmislenom sustavu. Čekajte malo, ako su novinari nekog portala, makar i tako sjajnog kao što je Sportnet, pametniji od onih koji vode nogomet, onda znači da tu nešto ne štima. Da oni ne mogu dalje voditi nogomet. Je li to zato jer oni nisu dovoljno sposobni i pametni ili zato jer razmišljaju isključivo o privatnom ili lokalnom interesu, pa ne mogu razmišljati o nacionalnom - to nije ni važno.

Čini se da bi Hrvatskoj prije svega dobro došlo Ministarstvo zdravog razuma i poštenja, gdje bi pametni i pošteni ljudi ocjenjivali svaku moguću odluku državnih tvrtki, ministarstava i raznoraznih udruga i saveza koje pripadaju građanima i koje građani na ovaj ili onaj način financiraju. Možda bi se netko u tom Ministarstvu zdravog razuma i poštenja pitao - gdje ide novac koji nogometna reprezentacija zaradi od plasmana na veliko natjecanje? Zar su kameni temeljci toliko skupi? Možda bi netko u tom Ministarstvu smio pitati - koliko zaista koštaju stolice na obnovljenom Maksimiru?

Ne može predsjednik Udruge prvoligaša, Branko Laljak, odgovorno tvrditi da će novi nositelj TV prava prenositi barem jednu utakmicu na televiziji s nacionalnom koncesijom, a onda ne odgovarati kada se to ne dogodi. Ne može se ni takva odluka donositi na način "ovi su dali malo više para, dat ćemo njima", a onda promatrati kako je praćenje Prve lige nazadovalo, a ne napredovalo. Ovakvih primjera vođenja hrvatskih saveza je milijun. Ne "mali milijun", već zaista - milijun.

U odgovornost koja će u nekoj lijepoj budućnosti sporta morati biti prisutna na svim granama morat će se uklopiti i mediji.

Nakon 20 godina samostalnosti, vrijeme je da zaboravimo slavnu prošlost i prihvatimo današnju realnost. Vrijeme je za reći ljudima kako Hrvatska više nije u Jugoslaviji, više nije na takvom velikom tržištu i više ne može imati tako konkurentne lige, pa posljedično ni tako snažna, zanimljiva i kvalitetna domaća natjecanja.

Naš fokus mora se okrenuti prema pozitivnim, dobrim domaćim pričama, prema konstruktivnoj kritici, a odmaknuti od sadašnjeg senzacionalizma u kojem se najviše gazi najuspješnije. Smiješno je, zaista je smiješno, i potpuno deplasirano, promašeno i nekorektno, ismijavati Dinamo, trenera i igrače, za poraz kod Reala iz Madrida. Reala iz Madrida! I onda su mediji puni samo APOEL-a, a tko spominje Arsenal na Old Traffordu? United protiv Cityja? Romu protiv Uniteda? Pa iste večeri je Genk stradao kod Valencije sa 7:0.A Real je puno, puno jači od Šišmiša.

Gdje smo mi onda od shvaćanja realnosti domaćeg nogometa koji se igra ovdje svake subote. Smiješno je kada kamenje bacamo po Slavenu Biliću i osmoj reprezentaciji svijeta, smijući se Fifinoj ljestvici koja nas tamo stavlja. Tužno je kada i rukometaše proklinjemo jer su samo peti, i Kopljara jer nije Saračević. Cro Cop je ležeći policajac, a naši plivači se "utapaju u velikim bazenima". Čim nije vrh vrhova, onda je veliko razočaranje. To nije prava poruka ni pravi put, jer ako vrijeđamo i ono što valja, kako ćemo ikad prigrliti prosječnost koja nas čeka? Jer, budimo realni, u nogometu ili košarci nećemo nikada imati bolju ligu od "prosječne". A kao što EBEL u Zagrebu potvrđuje, i prosječno može biti i zabavno i zanimljivo i atraktivno i gledano.

Sve su to, i Jurčić i Bilić i Kopljar i 3-4-1-2, maleni problemi hrvatskog sporta, iako možda nekima odgovara da takvi budu u prvom planu.

Veliki i stvarni problemi o kojima treba razmišljati jesu papir na kojem piše Cibonin ili Zadrov milijunski dug. Ili papir na kojem piše "Strategija razvoja hrvatskog sporta". Ako ga niste vidjeli, izgleda isto kao zapisnik s igračima Karlovca.

Velika bijela praznina.

Vrijeme je za reality-check. Malena smo zemlja, drugi imaju gradove s više stanovnika. Cijela prva liga za TV prava dobije novca koliko Luki Modriću Tottenham da za pola godine. A taj europski prosječni Tottenham u jednoj utakmici ima više gledatelja nego cijela Prva liga u tri kola. Razmislimo o toj perspektivi. Ne možemo očekivati da Blanke rastu na drvetu, da svaka rukometna generacija bude najbolja na svijetu, da Dinamo zadržava najbolje igrače pet godina ili igra al pari s Realom, i tako dalje.

To ne znači da smo osuđeni na prosječnost i neuspjehe do daljnega, samo zato jer smo mali.

No, ako želimo do kraja iskoristiti sportske potencijale koja ova zemlja dokazano ima - i zbog čega političari nemaju pravo zanemarivati sport jer on je među rijetkim stvarima u kojima smo proteklih 20 godina svjetski uspješni, baš zahvaljujući tom talentu - onda moramo štošta promijeniti i u pristupu i u radu i u planiranju.

Netko je u Karlovcu i Šibeniku obećao što nije mogao ispuniti. Netko mjesecima nije plaćao svoje radnike. Netko, štoviše, sada njima prijeti jer su se usudili reći "dosta"! I netko mora odgovarati za to. Netko za Karlovac. Netko za Šibenik. Netko za Ligu 16. Netko za cjelokupno stanje hrvatskog klupskog nogometa. Pa svi ti ljudi imaju ime i prezime, nečiji potpis je na štetnim ugovorima, nečiji potpis je na zapisnicima skupština gdje su se donosile loše odluke. Zna se imenom i prezimenom tko je obećao kamp koji nikad nije sagrađen.

Tko će provjeriti kako je Robert Špehar prodao vlastitog sina, a ujedno i najveću nadu Osijeka unazad nekoliko godina, za relativno malen novac (u odnosu na ono što je on sam najavljivao), a onda koji mjesec poslije odustao jer nije mogao "provesti svoju viziju"? Hoće li inspekcije doći i pogledati što se zbivalo? Ne tvrdim da nešto jest, ali spomenuto "Ministarstvo zdravog razuma i poštenja" sigurno bi se zapitalo. I tako kod još stotinu i stotinu situacija u hrvatskom sportu koje su toliko česte da ih ne stignemo ni sve obraditi.

Prvi korak - očistiti sport od onih koji su u njemu radi vlastitog probitka. Prepustiti sport sposobnima, a uzeti ga podobnima. Prepustiti obrazovanima, a uzeti bahatima i primitivnima. Prepustiti skromnima, a uzeti ga sveznajućim šerifima. Onima koji mogu planirati dugoročno, koji imaju strpljenja, koji prepoznaju kvalitetne i ispravne projekte.

A ostale korake odradit će onda takvi ljudi.

Utopija? Na papiru da, ali svojedobno se i hrvatska država nekome činila kao utopija. Potrebno je "samo" doći do točke preokreta.

Raspad Prve lige, započet štrajkom Karlovčana, lako bi mogao biti upravo ta točka.