Teško je kopirati Medveščak

Netko bi na kraju mogao ovaj tekst krivo protumačiti, pa bih odmah razjasnio dvojbe - kapa dolje Medveščaku. I to ne s figom u džepu; zaista je dobro za grad Zagreb što ima barem jedan sportski kolektiv koji puni dvoranu, koji razveseljava navijače, koji posluje na tržišnim principima, koji u medijima nije zbog sukoba s navijačima već zbog činjenice da će u sedam utakmica Arenu pohoditi 100.000 navijača.

Od prvog susreta s ovakvim Medveščakom, bilo je jasno da se krenulo ozbiljno i sve ovo što se danas događa plod je jasne vizije, dobre strategije i kvalitetnog rada u klubu. Kada je prvu konferenciju za novinare, uoči debitantske sezone u EBEL-u, Medveščak organizirao na puno višoj razini nego što to rade hrvatski klubovi i reprezentacije, moglo se vidjeti da "ovi misle ozbiljno". I da se zakuhao ozbiljan, a ne prolazan projekt.

Iznenađenje je bila prva rasprodana dvorana. Iznenađenje je bila i druga i treća, a potom i cijela prva sezona s takvom euforijom oko jednog hokejskog kluba. Iznenađenje je nekima onda bila i druga sezona, gdje je euforija možda malo splasnula, no popularnost i potražnja za kartama gotovo da i nisu. Iznenađenje je nekome bio i prvi Ice Fever, "NHL-ovski" doživljaj jedne prosječne hokejske lige usred Zagreba. Čak i Austrijancima to je bilo "vau".

Danas više iznenađenja nema. Danas bi iznenađenje bilo da Medveščak ne rasproda sedam utakmica u zagrebačkoj Areni. Danas bi iznenađenje bilo da organizacija prodaje karata za taj projekt nije na super visokoj razini, sa snažnom marketinškom strategijom koja nije usmjerena samo na Zagrepčane već na ljude iz svih dijelova Hrvatske. I iznenađenje bi bilo da Arenu ne pohode klinci zaljubljeni u "Medvjede", a koj stanuju kilometrima daleko od glavnog grada.

Dakle, Medveščak zaista dobro radi. Medveščak sjajno komunicira s medijima, ne samo svoje marketinško-prodajne akcije, već i probleme, krize, mini-afere, neuspjehe. Imali su Medvjedi i loših rezultatskih perioda, imali su problema unutar svlačionice, imali su problema s trenerima; Robert Kristan vozio je pod utjecajem alkohola usred doigravanja, a ljubimac publike John Hećimović pod neobičnim je okolnostima morao napustiti klub. No, Medveščakov PR sve je takve situacije obradio "po udbženiku", pa je Lix i dalje miljenik publike, Hećimović i Medveščak rastali su se "u prijateljskim odnosima", baš kao i dosadašnji treneri i ostali igrači. A iza kulisa nije baš uvijek sve tako divno i krasno, kao i u svakoj organizaciji na svijetu.

I prodajno-marketinški team radi svoj posao, a osim po punoj dvorani to se može vidjeti i po broju televizijskih i svih drugih reklama punih Medvjeda, po broju oglašivača na dresu i u dvorani. Medveščak je privlačniji sportski brend hrvatskim kompanijama nego svi ostali sportski klubovi zajedno. Ne doslovno, ali tako zaista izgleda.

A da ne zaboravimo, i sportski sektor radi svoj posao. S obzirom da se iskustvom ne mogu ni izbliza mjeriti s austrijskim, pa i slovenskim klubovima, čelnici Medveščaka morali su jako brzo učiti, a rezultati ove godine potvrđuju da su to učinili - nakon usporenog starta, uzrokovanog i brojnim ozljedama, Medveščak se "zapalio" i ušao u nevjerojatnu formu, nanizavši rezultate koji navijačima daju nadu da Medvjedi ove godine imaju pravo sanjati najviše ciljeve. I to je pokazatelj da se dobro biralo ovoga ljeta, da su pronađeni igrači koji mogu donijeti brži, atraktivniji i jednostavno kvalitetniji hokej nego što smo gledali protekle dvije sezone.

Medveščak je imao i ideju i recept, Medveščak je uložio novac i u momčad, ali i u marketing, prodaju i PR, Medveščak je po mnogo toga bio "pionir" i Medveščak po mnogo toga može biti, i treba biti, uzor hrvatskim klubovima. Jer Medveščak je dokaz da se može i bez doprinosa grada i države puniti dvorana iz kola u kolo.

No, kada kažemo da Medveščak može biti uzor, znači li to da bi drugi trebali ili mogli kopirati Medvjede?

To je već malo teže.

Naime, uz sve dobro što je Medveščak radio, Cibona, Dinamo, RK Zagreb, Mladost ili netko peti ne bi uspio na jednak način da samo kopira Medvjede. Ne, jer Medveščaku ide puno toga u prilog na što drugi zagrebački, ali i hrvatski klubovi općenito, ne mogu računati.

Medveščak je, za početak, krenuo od nule. I dok je u slaganju momčadi to bio problem, u odnosima s javnošću, s medijima, s navijačima i klijentima, to je bio plus. Dok su svi ostali već zaglibili u debeli minus, iz više razloga - dosadašnja rukovodstva učinila su više štete nego koristi, u odnosu s navijačima bilo je nezaboravljenih incidenata i problema, nepopravljiv je često i odnos s medijima. Medveščakova PR agencija potrudila se isti efekt polučiti i u Ciboni, no nije napravljen gotovo nikakav pomak - iste metode, potpuno različit rezultat. Dakle, nije (samo) do PR-a.

Medveščak nema opozicije i Medveščak nema tko blatiti. Medveščak nema ozbiljne konkurencije u Hrvatskoj, pa nema drugih predsjednika klubova i igrača, ni navijača, s kojima bi se Medveščakovi čelnici, igrači i navijači prepucavali i međusobno vrijeđali. I time rušili imidž vlastite lige i sporta, kao što to uporno rade ljudi u hrvatskom nogometu, nimalo ne shvaćajući koliku štetu rade sami sebi.

Medveščak nema ni opozicije u medijima, barem ne još, pa nije smak svijeta kada Medvjedi izgube tri utakmice zaredom ni kada najpopularniji igrač ode bez čistih objašnjenja ni kada najbolji igrač vozi pod utjecajem alkohola uoči ključnih utakmica sezone. Pred Medveščak se ne postavljaju gotovo nikakvi ciljevi, niti je cijeloj naciji bitno koliko je plaćen Truhno i kako je njegov dolazak financiran.

Medveščak se ne ismijava i ne podcjenjuje klasifikacijama tipa "tužna je istina da je Medveščak treći europski razred", kao što se radi nekima drugima. Iako je, realno, puno veća razlika između Boston Bruinsa i Medveščaka nego između Dinama i Reala iz Madrida. Mislite da je onih 6:2 puno? Onda ne želite vidjeti rezultat utakmice Medveščak - Washington, pa ni Medveščak - SKA (vodeća momčad KHL-a). Dakako da je hokej po broju golova drugačiji sport, no brzina i kvaliteta NHL-a u odnosu na EBEL zaista je neusporediva.

Niti je ikoga briga što se u hrvatsku reprezentaciju priziva igrače koji nisu rođeni u Hrvatskoj.

Dvostrukih standarda ima "brdo".

Netko može reći da je hokejska neobrazovanost publike jedan od razloga zašto tisuće ljudi uživa u "trećerazrednom" hokeju, no ta priča je na klimavim nogama. Poznajem mnogo ljudi koji puno prate i gledaju NHL, uključujući mene, a koji s velikim guštom gledaju i Medveščak.

Realno, od 5.000 ljudi na Medveščaku, sumnjam da ih i stotinu ima potrebu i želju gledati utakmicu Villacha i Jesenica.

Znači, na Medveščak se dolazi radi Medveščaka. Da, radi hokeja koji je zabavna, vrlo atraktivna, dinamična, borbena igra. Ali i radi dobre publike, ugodne atmosfere, cijelog projekta oko kojeg se širi zdrava atmosfera i pozitivne vibracije. Prije svega, dolazi se radi Medveščaka, neovisno o protivniku ili kolu natjecanja ili situaciji na ljestvici.

Bez obzira koliko uložili u marketing, prodaju ili PR, nogometni, košarkaški, rukometni ili vaterpolski klubovi ne mogu kopirati Medveščak samo koristeći iste metode.

Ti klubovi imaju puno teži zadatak jer moraju cijeli svoj sport očistiti od negativnosti.

Te negativnosti su Mamić, Radić, Gobac, Marković. Loši stadioni. Namještanje utakmica. Menadžeri. Financijske dubioze. Prostakluk. Nestrpljivost. Ponižavanje trenerske struke. Primitivizam. Nerazjašnjeni računi iz prošlosti - kako je tko došao do neke pozicije u našem sportu. Dugovi. Trošenje gradskog i državnog novca bez plana, programa i transparentnosti. Katastrofalni poslovni potezi za koje nitko ne odgovara. Novinari koji "imaju te sportove u malom prstu" pa su za njih treneri "male bebe". Navijači koji razbijaju, demoliraju, lansiraju rakete, pale baklje, dogovaraju se za međusobne tučnjave.

U takvom "zamazanom" sportu nije se lako izboriti za mjesto pod suncem i status kakav u javnost uživa Medveščak.

Primjera radi, jedna Cedevita također se ističe kao pozitivan primjer, i ona to jest. Tamo je također ušao privatni kapital, tamo se također radi planski, s idejom i smislom, i tamo je krivulja rezultata konstantno usmjerena prema gore.

No, Cedevita usprkos svemu dobrome, ne može postići Medveščak-efekt. Iako bi košarka po svoj logici morala biti popularniji sport, iako je Cedevita u europskim okvirima bolji klub (jer Cedevita može otići jednom Maccabiju i biti konkurentna, što Medveščak ne može kod najboljih europskih klubova), iako također ulaže u marketing i prodaju te se trudi organizirati razne projekte za svoje navijače. I to ima ploda, ali ne tako dramatičnog kao što je slučaj s Medveščakom.

Može netko reći da je to zato jer Medveščak postoji već dugo i ima tradiciju, dok je Cedevita relativno novi projekt, no znamo svi da to nije razlog. Medveščak ima i svoju vjernu publiku, no Medveščak je više nego u ičemu uspio u tome što je privukao mnoge koji čak nisu u startu bili ljubitelji sporta, kamoli hokeja na ledu, a sada znaju i kada je icing i što je zaleđe i kada se vadi vratar. Medveščak ima na tribinama hrpu klinaca koji nisu bili ni rođeni krajem osamdesetih, i hrpu djevojaka i mladića koji su se za Medvjede zapalili u ove tri godine, a ne kao osnovnoškolci.

Medveščak je odličan primjer i uzor, ali kao model za kopiranje može poslužiti tek onda kada sportovi na čelu sa svojim Savezima počiste smeće, odrede kvalitetne strategije i počnu funkcionirati na pozitivan i zdrav način, te kada mediji onda pomognu tim sportovima pišući afirmativno, pozitivno i realno.

Medveščak je, možda i više nego klubovima, primjer svima nama - publici i medijima - da uz našu potporu mogu postojati uspješni sportski projekti usprkos ograničenim financijskim i infrastrukturnim resursima. Da uz našu potporu možemo imati NHL u Zagrebu, čak i ako nemamo Crosbyja i Ovečkina. A zašto onda ne bismo imali i NBA ili Premiership?