Ovo je Sportnet

Prošle sam godine u ovo doba napisao tekst Dragi djede s popisom želja za sportsku 2011. Pokazalo se da sam ili bio jako zločest ili sam opako precijenio mogućnosti Djeda Božićnjaka, jer mi je od svih želja ispunio tek onu da Ivica Kostelić osvoji Svjetski skijaški kup.

To je ujedno i najsvjetlija točka hrvatskog sporta u 2011., najnoviji i možda i najveći trijumf najsportskije hrvatske obitelji i prije svih, mladića neslomljivog karaktera, izuzetne volje i talenta. Jer samo takav može, u konkurenciji skijaških mašinerija poput austrijske ili švicarske, osvojiti Veliki kristalni globus dolazeći iz zemlje poput Hrvatske.

No, osim Ivice?

Pohod Kauboja na svjetsko zlato? Ni blizu. Iskorak Marina Čilića? Još dalje. Povratak košarkaša u europsku elitu? Duhovito. Europske kuglice na Dinamovom boru? Renesansa odbojke? Berba medalja na SP-u u plivanju? Zlatni vaterpolisti? Dva zlata na SP-u u atletici? Čak su mi i San Antonio Spursi odmah izletjeli iz doigravanja.

Konačni sumrak tog popisa želja je iduća ideja: "Iznenadni odlasci Vlatka Markovića, Zdravka Mamića i onih koji ih podržavaju iz HNS-a". Da sam poželio "hapšenje vrha sudačke organizacije i dovođenje u pitanje svih do sada odigranih prvenstava i razne istrage USKOK-a i sveukupno propadanje domaćeg klupskog nogometa na najniže moguće grane", e ta bi mi želja bila ispunjena. Šteta što mi nije pala na pamet.

Možda, dakle, želje nisu najbolja ideja. Možda je bolje kraj 2011. iskoristiti za osvrt na proteklu i pogled u narednu godinu kroz prizmu Sportneta, za zahvalu svim suradnicima koji su pomogli u kreiranju sadržaja i obećanje svim čitateljima da ćemo u 2012. dati sve od sebe da budemo i bolji. Hoćemo li to zaista i biti, reći ćete nam upravo vi.

U moru s više od 20.000 vijesti koliko smo na Sportnetu objavili protekle godine, ako niste svakodnevno bili ovdje, lako su vam mogli pobjeći sjajni tekstovi brojnih autora. I iako sam svjestan da će u ovom odabiru biti i nekih nehotično zaboravljenih, podijelit ću s vama neke od osobnih favorita.

Svaki tekst našeg briljantnog Bojana Koprivice materijal je kakvog, slobodan sam to reći, nema nitko u Hrvatskoj. Bojanove riječi mogu od baseballa učiniti zanimljiv sport, mogu vas podsjetiti kako su neke priče veće od sporta, objasniti vam kako nogomet može biti igra na život i smrt, baš kao i spuštanje po Streifu. I ako je netko na Sportnetu bio pozvan opisati cijeli Ivičin put do svjetskog vrha, onda je to upravo Bojan Koprivica.

U portretiranju sportaša uvijek želimo dati više nego što nudi uobičajeni "wikipedia profil", i želimo uložiti vrijeme u stvaranje dobre priče iako možda u kratkom roku jednaku korist (klik) možemo imati od nekog atraktivnog naslova s "jednim i pol odlomkom" teksta ili kratkim video isječkom. Za nas, Scholes, Sabonis, Dirk, Ronaldo i drugi – zaslužuju bolje.

Tako je, primjerice, Josip Tolić pisao o Interovom Javieru Zanettiju, Mario Glasnović o Paulu Scholesu, Toni Franulić o sjajnom Dirku Nowitzkom, a naša mlada Zvonka Keliš o domaćoj legendi Mirzi Džombi.

Mario Majdić Natrlin za vas je tijekom godine pripremio niz sjajnih priča iz NFL-a i NBA lige, poput one o Dallasovom pohodu na naslov ili one o velikom Arvydasu Sabonisu. Brojne priče iz NFL-a donio vam je i Tomislav Viduka, dok je Mirza Seferagić za vas virio u prošlost i prašinu skidao s portreta najvećih NBA i NHL igrača poput Marija Lemieuxa.

2011. ćemo pamtiti, nažalost, i po sportskim tragedijama - Lovro Štrbinić portretirao je nesretno preminulog Marca Simoncellija, Damir Žbulj se pozabavio neobjašnjivim samoubojstvom Garyja Speeda, a naš hokejski team u sastavu Ane Legradi, Krešimira Ferlaka i Mirze Seferagića obradio je najtužniju sportsku vijest godine, pad zrakoplova s hokejašima Lokomotiva.

Znate da na objektivnost stavljamo veliki naglasak u uredničkoj politici, ali priznajem da su mi među najdražim tekstovima oni gdje naši autori ostavljaju srce na papiru.

Od svih sjajnih Juriša, najviše mi je od svih tekstova Bernarda Jurišića u sjećanju ostao jedan mali komentar nakon košarkaškog poraza od Makedonaca gdje se kroz britak humor lako između redaka osjeća tuga zbog situcije u hrvatskoj košarci čovjeka koji tu košarku svim silama i snagama pokušava kroz svoje tekstove održati na medijskom životu. I prigovorite mi na subjektivnosti, ali u Hrvatskoj nema boljeg košarkaškog novinara od Bernarda Jurišića.

U neponovljivom i samo njemu svojstvenom stilu, Hrvoje Vuković briljantno je opisao koliko je dobar igrač bio Ronaldo, onaj pravi Ronaldo.

Da nije sjajan programer, Dragan Kovač, popularni Klokan, mogao bi komotno biti sjajan tektstopisac iako on to nikada neće priznati. No, u tekstu o stanju u NK Osijeku vidi se da ne progovara samo ljubav prema lokalnom klubu već prije svega – argumenti.

Još jedan mladić koji najbolje piše kada piše srcem jest Ante Jukić, kojem godinama već nije jasno zašto hrvatski sport ne ide više u smjeru amaterizma kada drugačije nije održiv. Ante tako odgovara političarima i sportašima da sport neće propasti ako se amaterizira u jednoj mjeri.

Brojni ljudi rade na najavama i izvještajima europskih nogometnih liga i kupova, a uz tu "standardnu" ponudu trudimo se uvijek dati i nešto dodatno – tako je Ante Zovko predstavio situaciju u Primeri pored Barcelone i Reala, Ivana Spahija prezentirala je najbolje europske strijelce, Borna Rupnik opisao je Borussijin put do naslova, a Josip Piršljin podsjetio vas je koliko dobro Juninho izvodi slobodne udarce.

Dakako da nismo bili ograničeni na nogomet - Ivor Krapac naglasio je kako Federer još nije rekao zadnju riječ, a Matej Milanović odao je priznanje novim svjetskim prvacima u ragbiju, Novozelanđanima. Vedran Babić upozorio je kako današnji tenisači i tenisačice sve više degradiraju ulogu sakupljača loptica, a Tea Lokas je u sjajnom tekstu o sportašima i njihovom životu nakon karijere pokazala razliku između Marija Ančića i Mikea Tysona.

Najbolja Sportnetova novinarka – ako gledamo onaj pravi, novinarski rad na terenu - Ivana Strahija za vas je uvijek imala svježe izjave i zanimljive intervjue, i najtočnije informacije o aktualnim zbivanjima.

Iako 2011. nije obilovala velikim sportskim zbivanjima, izvještavali smo iz raznih zemalja, pa čak i s raznih kontinenata – naša sjajna Maja Giljanović u "paketu" je odradila i SP u atletici i SP u vodenim sportovima u dalekoj Kini i još daljoj Južnoj Koreji.

Davor Sajko ne samo da je otišao na teren, već je bio aktivni sudionik sjajnog Welcome projekta Daniela Lacka, o čemu je gotovo svakodnevno izvještavao na svom blogu.

Kada sam već kod blogova, vjerujem da je mnogima u lijepom sjećanju ostao Švedski stol, u kojem smo vam Dario Dodić i moja malenkost pokušali približiti svakodnevicu izvještavanja sa SP-a u rukometu. Ne smijem zaboraviti ni Sportnetovog Japanca Yasuyukija Nagatsuku koji je oduševljavao svojim poznavanjem hrvatskog jezika kroz putopise iz Litve ili Grčke.

A pazite, ovo je samo jedan mali izbor. Bez ijednog Juriša, bez ijednih Packi, bez ijednog Engleskog pacijenta Marina Vukovića, po mom skromnom mišljenju, najbolje tematske sportske kolumne u Hrvatskoj. I šire.

A da sav taj autorski potencijal bude dobro iskorišten, brine se odlična skupina urednika. Od Bernarda Jurišića, moralne vertikale ovog Sportneta, preko Borne Rupnika – na svakodnevnoj razini najaktivnijeg čovjeka na portalu, do Ivane Strahije koja je mnogim našim mladim novinarima sjajan mentor. Svoju posljednju sezonu kao teniski urednik izgurao je Ivor Krapac čiju će palicu preuzeti Vedran Babić, a za ravnopravnost spolova brinu se uz Ivanu još tri sjajne urednice – Antonija Pavlić, Martina Oštrić i Maja Giljanović.

Ne mogu ovdje ne spomenuti doprinose ostalih starosjedioca poput Mihaele Bradovski, Ivane Jurice, Branka Barića, Gorana Markuša, Edvarda Burića, Ratka Martinovića i Ante Kojundžića, te novih sjajnih Sportnetovaca, Miše Gulića, Dine Brumeca, Marka Domljanovića, Ante Dubravca, Vedrana Filipovića, Maja Gašparca, Simona Maljevca, Branimira Markote i Bojana Meštrovića.

I da zaokružimo ovu sliku, Sportnet bi bio jedno tmurno mjesto bez slika da nema naših fotografa, abecednim redom, Duje Bonačića, Sandra Donde, Martine Japundžić, Bruna Karadže, Kristijana Komarice, Dejana Popeka i Alde Šurana, uz već spomenute Sajka i Nagatsuku.

Bez svih u ovom tekstu spomenutih pojedinaca, Sportnet ne bi bio ono što jest. Ne bi mogao imati dubinu zbog koje smo ponosni, širinu ponude zbog koje nas čitate.

Da nismo neovisni i da nismo moralno odgovorni, ne bismo mogli raditi kako radimo i gurati politiku kakvu guramo.

Ne znam da li ste primijetili, ali na Sportnetu nema psovki i vrijeđanja Zdravka Mamića. Ono što mnogi mediji tvrde da bi trebalo napraviti (kao i psiholozi), mi već radimo – Mamića ignoriramo u svemu što nije direktno povezano s njim i njegovom ulogom u hrvatskom sportu. To je samo primjer situacije gdje našu uredničku politiku ne definira "što će se najviše čitati" već "što vrijedi promovirati u hrvatskom sportu".

I dalje ne nudimo naslove s upitnicima, koliko god je to moguće. I dalje ne izvlačimo naslove iz konteksta. I dalje ne plasiramo kao istinite vijesti one koje to nisu, koje nisu provjerene i potvrđene.

Netko nas zbog toga ne čita. Srećom po takve, ima puno medija koji im nude to što žele. Malo senzacije, uskličnika, upitnika, atraktivnih fotografija, sisa, guzica, izjava koje su izvučene iz konteksta ili izmišljene, ali koga briga.

Netko će kazati "spori ste". Nekad će biti u pravu. Nekad smo spori jer ne želimo objavljivati nepotvrđene vijesti jer vjerujemo da će doći trenutak kada će klubovi i Savezi i sportaši funkcionirati po profesionalnim principima gdje nećete za nekakvu "ekskluzivu" dugovati kakav "sponzorirani članak" nekom sportašu, čelniku kluba, agentu.

Kao da mi ne znamo kako se to radi. Kao da nama ne nude tako raditi.

Mi, jednostavno, to ne želimo. Ne prodajemo svoj kredibilitet za te bijedne ekskluzive.

Netko će dodati "ne otkrivate afere". Istina. Priznajemo, nemamo ni otprilike iskustva u istraživačkom novinarstvu iz tema crne kronike. Nemamo nikoga u USKOK-u, niti će tko od Sportnetovih novinara tamo stajati. Možda je to pogrešno, ali ovdje smo svi jer prije svega volimo sport, cijenimo sportske dosege i to je ono što želimo veličati i obrađivati. Dakako da osuđujemo nepravilnosti, dakako da smo i do sada upozoravali na sve štetno u hrvatskom sportu, ali jednostavno nemamo znanja i iskustva – i želje – baviti se istraživanjem gdje je Mamić kupio stolice za stadion. Postoje ljudi koji su plaćeni da to rade.

Stoga, osnovna ideja se ni u 2012. neće mijenjati – mi ćemo raditi "sportnetovski". Iskreno i objektivno, minimalno senzacionalistički, maksimalno realno, minimalno žuto, maksimalno crveno-bijelo-plavo.

Bit ćemo za vas u Poljskoj, po potrebi i Ukrajini, izvještavat ćemo i iz Londona, po prvi puta kao akreditirana redakcija na Ljetnim olimpijskim igrama.

I bit ćemo bolji. Vizualno, programski, sadržajno. Prostor za poboljšanja je velik, želimo vam donijeti još više tematskih tekstova, dobrih autorskih komentara, ali želimo napraviti i značajan iskorak po pitanju kvalitete svakog teksta. I pravopisno i faktografski i prije svega stilski.

Još ćemo bolje definirati sadržajnu politiku. Unaprijed ćemo Fanatik kako bi donio više zabavnog sadržaja i pronaći ćemo načine da se još više povežemo s čitateljima kroz društvene mreže.

To je popis obećanja, a ne želja.

Sa željama mi ionako nije išlo.