Obrana presudna za uspjeh

Hrvatska još nije sudionik Olimpijskih igara u Londonu, ali ako u Beogradu i ne osigura direktan plasman (što može prvim mjestom, odnosno drugim ako Francuzi budu prvi), ne bismo smjeli previše strahovati za London. Hrvatska je lani u Švedskoj osigurala nastup na olimpijskom kvalifikacijskom turniru, pa će u toj istoj Švedskoj protiv domaćina, Japana i Čilea tražiti olimpijsku vizu. I ne brinite, na OI idu prva dva. K tomu, ako u Srbiji direktan plasman osiguraju Španjolska, Švedska ili Danska, Hrvatska će biti i domaćin tog turnira, a u skupinu će joj biti pridodana Poljska.

Drugim riječima, Hrvatska nema veliki rezultatski pritisak u kontekstu OI, no nakon petog mjesta na SP-u u Švedskoj, potpora Slavku Goluži nije na najvišoj razini. I iako je teško zamisliti scenarij u kojem bi Hrvatska u Srbiji odigrala tako loše da HRS odluči promijeniti Golužu prije Londona, mladom izborniku iz niza razloga treba dobar rezultat, ali i dobra igra u Srbiji.

Lino Červar otežao je posao svakom idućem izborniku uporno držeći Hrvatsku u samom svjetskom vrhu. I kada nije uspio dogurati do polufinala, u Njemačkoj 2007., Červar je Hrvatskoj barem priskrbio titulu "momčadi koja igra najljepši rukomet".

Upravo je zbog toga peto mjesto u Švedskoj bilo drugačije od petog mjesta u Njemačkoj - lani je s Golužom Hrvatska bila vrlo dobra, ali ne i odlična. U dvobojima s najjačim protivnicima, s Danskom i posebno Švedskom, Hrvatska je "trokirala", nije imala odgovor na protivnika ni u obrani ni u napadu. I nije ostalo nimalo dvojbe da bolje ne bi bilo ni protiv nedodirljivih Francuza.

Dakle, od optimizma koju je ponudila pomlađena i obnovljena Červarova Hrvatska u Austriji 2010. godine kada je dogurala do finala i čak možda pružila bolji otpor Francuskoj nego kod kuće 2009. u iskusnijem sastavu, Hrvatska u Švedskoj nije napravila očekivani novi korak naprijed već jedan mali unazad.

Uoči Olimpijskih igara, Hrvatskoj imperativno treba dokaz da opet spada u samu elitu.

Igrački preduvjeti su tu.

Na stranu uobičajeni Balićevi zdravstveni problemi, i aktualna ozljeda Drage Vukovića, Hrvatska je u boljoj zdravstvenoj situaciji od većine sudionika EP-a u Srbiji i za promjenu na jedno veliko natjecanje odlazi bez značajnijih izostanaka ako ne računamo one za koje se izbornik sam odlučio. A iako je tužan način na koji se Hrvatska odrekla najboljeg igrača s prošlog natjecanja, Vedrana Zrnića, daleko od toga da Golužin popis nema smisla.

Malen broj promjena u sastavu dokaz su kontinuiteta i slične vizije aktualnog i bivšeg izbornika, a činjenica da je okosnica sastava ista kao na nekoliko proteklih natjecanja, da već dugo igra zajedno i da se poznaje u "dušu" kako kroz reprezentaciju tako u jednoj mjeri i kroz igranje za RK Zagreb, Hrvatskoj daje veliku prednost u odnosu na mnoge reprezentacije.

Iako zbog učestalosti velikih natjecanja u rukometu i igrači drugih reprezentacija provedu dosta vremena zajedno, Hrvatska se sigurno može pohvaliti većim brojem zajedničkih treninga i utakmica koje su odradili Balić, Vori, Štrlek, Duvnjak, Kopljar, Horvat, Čupić, Lacković, Buntić i društvo u odnosu na većinu, a možda i sve druge reprezentacije.

Nadalje, iako Hrvatska osim Vorija i Balića, i to samo zdravog, spremnog i motiviranog Balića, nema vanserijske igrače iz svjetskog topa 10, Hrvatska je na svim pozicijama u najmanju ruku vrlo dobro pokrivena. Teško da netko ima bolju "rezervu" na srednjem vanjskom od Duvnjaka, rijetko tko ima četiri klasna krila poput Čupića, Horvata, Štrleka i Ninčevića. Vanjski pucači nisu sami svjetski vrh, ali Lacković i Buntić imaju "topove" u rukama, Vuković daje raznovrsnost, Kopljar još jednu lijevu ruku, a od Bičanića se također očekuje doprinos u prodornosti i udarcu s vanjskih pozicija.

Na papiru, samo Francuzi i vjerojatno Danci u Srbiju dolaze s kompletnijim, dužim, jačim kadrom. To je, dakako, samo papir, ali opravdava san koji kaže "zlato", cilj koji kaže "medalja" i Golužinu izjavu kako "Hrvatska može u boj sa svakim".

No, ovakva "papirnata" analiza u principu sugerira koliko je neka momčad potentna - napadački.

Kao i uvijek do sada na velikim natjecanjima, hrvatski uspjeh više će ovisiti o obrani.

Goluža je uoči Švedske gotovo cijele pripreme podredio obrani, obrani i obrani, na tomu je gradio sav uspjeh, a na kraju ga je izdala upravo njega obrana, na čelu s vratarima.

vratari su danas upitnik broj jedan - ako će Alilović, Losert i Šego biti na razini švedskih Alilovića, Šege i Pešića, Hrvatskoj se crno piše kako god igrali i u napadu i u obrani. Dosta stvari u Švedskoj nije štimalo, no kako god okrenuli priču, s vratarima kojima zaista nije išlo niti u jednoj važnoj utakmici Hrvatska je teško mogla bolje od tog petog mjesta.

Sada je opet tu Venio Losert, vratar koji u javnosti nije nikada uživao popularnost, primjerice, jednog Vlade Šole, no jedini hrvatski vratar koji je na velikim natjecanjima svih ovih godina imao postotke obrana na razini blizu onih najboljih. Šola, Matošević, Jerković, Alilović i drugi znali su upisivati velike i važne, dodao bih i atraktivne obrane, ali u kontinuitetu je najbolji postotak uvijek bio - Losertov. Njegov povratak, kao i iskustvo, dobra su podloga za očekivanje kako golmani ovoga puta neće biti problem.

No, koliko god vratari bili slabi, u Švedskoj realno nije funkcionirala ni obrana. Goluža je promijenio određene principe, pa i sustav u odnosu na Červarovo razdoblje, i ako je SP u Švedskoj bilo cijena bolje obrane u Srbiji i posebno Londonu, onda je to bila cijena koju je svaki navijač spreman platiti. No, da bi povjerovali u tu priču, u Srbiji ćemo morati vidjeti puno bolju, bržu, agilniju, agresivniju, žešću, čvršću, tvrđu i posebno pokretljiviju obranu nego što smo vidjeli u Švedskoj.

Gojun i Kopljar moraju opravdati povjerenje kao ključni ljudi takve obrane. Hrvatska više ne može dobivati utakmice kao što je u Portugalu dobivala s izvrsnim halfovima (nema nakon dugo vremena Tončija Valčića, nema više na toj poziciji odličnih Kaleba, Metličića, Vukića) i snažnim centarhalfovima poput Špoljarića i Dominkovića. Danas je Hrvatska obrana nešto viša, s većim potencijalom za blokade, no definitivno je izgubila na čvrstoći i neprobojnosti.

Napadačko znanje, talent, pa čak ni sustav nisu upitni. Vjerujem da nije upitna ni želja, da nije upitno srce - jer rukometnoj reprezentaciji to već devet godina ne nedostaje, tko god igrao i tko god bio izbornik i gdje god bilo natjecanje.

No, Srbija će nam dati odgovor ima li Hrvatska danas fizičkih mogućnosti, atleticizma, moći, snage i brzine suprotstaviti se novoj generaciji rukometaša među kojima je Nikola Karabatić "novi Ivano Balić", rukometaš za kojeg nema odgovora. Kabaratić je, naravno, izuzetno talentiran rukometaš, no toliko odskače jer je prejak za brzance i prebrz za snagatore. Balić je izgubio titulu najboljeg rukometaša svijeta onog trenutka kada je izgubio tu desetinku sekunde koju je stvarao pred čuvarom u prvom koraku. Njegova genijalnost ni danas nije upitna, ali najbolji na svijetu uvijek osim znanjem odskaču i vanserijskim fizičkim mogućnostima.

U Srbiji, stoga, Hrvatska traži odgovore na mnoga pitanja uoči Londona, a ti odgovori uvelike će odrediti i plasman Hrvatske na ovom Prvenstvu.

Četiri pitanja su ključna. Hoćemo li dobiti više od vratara? Može li Hrvatska odgovoriti fizičkim zahtjevima rukometa kakvog igraju čvrsti Francuzi, ali i brzi Danci? Koliko je Goluža naučio u Švedskoj i jesu li tada u pravu bili njegovi kritičari ili oni koji su mu davali podršku da kroz dva natjecanja izgradi momčad za OI?

I najvažnije - može li ova Hrvatska igrati puno bolju obranu nego što je bio slučaj u Švedskoj?

Ako može, nimalo ne dvojim da će napad s Balićem, Duvnjakom, Vorijem i društvom imati dovoljno ideje, imaginacije i kvalitete za Norvešku, Sloveniju i Island, ali i sve koji će uslijediti nakon njih.

Sve do eventualnog susreta s nesretnim Francuzima. Gdje bi, u idealnom scenariju, svjetskim, europskim i olimpijskim pobjednicima poslali ozbiljnu poruku da do Londona moraju postati bolji. Jer ih je Hrvatska dostigla.

No, bez prave obrane san neće ostati samo trijumf nad Francuskom već i medalja.

Zasucite rukave i zakrvarite koljenana tom dijelu terena. Tako počinje uspon na Olimp.