Broj 1

Zlobnici bi mi vjerojatno poručili, ako su ljubitelji Alan Forda, kako sam tekst umjesto "Broj 1" mogao nasloviti i s "Jeremija".

Činjenica je da su uz Ivicu Kostelića podjednako dobre asocijacije "klinika u Baselu" i "doktori" poput "staza u Wengenu" i "skijaši". Nemali je broj i onih površnih pratitelja skijanja koji će na spomen prezimena Kostelić otfrknuti nosom uz konstataciju "stalno se na nešto žale, stalno im nešto nije po volji, stalno ih nešto boli, uvijek nezadovoljni ili tretmanom ili postavkom staze ili skijama ili nečime što je rekao Joško Vlašić".

Nažalost, skijanje je zabavan sport za one koji se njime bave, no prilično je nezahvalan za one koji o njemu pišu. Kao i u atletici ili plivanju, sportovi gdje se natjecatelji bore protiv štoperice, a ne direktno jedan protiv drugoga, ne nude puno prostora za "taktičke analize". Može se vidjeti kada se na stazi netko muči, može se vidjeti kada netko lijepo klizi i uđe u ritam, ali na kraju, i sami natjecatelji znaju se ugodno – ili neugodno – iznenaditi kada pogledaju semafor.

Zato je teško adekvatno pratiti uspjehe Ivice Kostelića, ili recimo Blanke Vlašić, jer nakon što napišete njihov rezultat, rezultate njihovih konkurenata, pridodate pokoju informaciju o "10. pobjedi sezone ili 23. u karijeri ili 4. na toj stazi ili tom mitingu", ostaje vam još samo stavljanje uspjeha u neki povijesni kontekst. Uz dodatak, "evo još jednog dokaza da imamo najboljeg skijaša ili najbolju skakačicu u vis na svijetu".

I uz najbolju volju novinara i samih sportaša, teško je smisliti originalna pitanja, a još teže originalne odgovore na već prožvakane teme. Kako je bila postavljena staza? Jesu li vam odgovarali uvjeti? Kako skije? Kako koljeno? Je li bilo previše zaleđeno? Bla-bla-bla.

K tomu, Kostelići su vrlo iskrena obitelj. Janica se znala koristiti s "no comment", i znala je kratkim odgovorima rješavati situacije gdje bi iskrenost bila "politički opasna", no Ivica i posebno Ante Kostelić izravniji su tipovi kojima je dug jezik znao priskrbiti pokojeg oponenta.

To je prava šteta, jer mislim da i svjetski sport vapi za iskrenim, otvorenim sportašima koji će reći kako nešto ne štima – kao što Nadal kaže da ne funkcionira raspodjela novca i raspored turnira – i dobro je što Kostelići kažu da nije sve u Svjetskom kupu bajno i krasno. Što upozoravaju na nepravde, što upozoravaju na moć austrijskog lobija, što upozoravaju kada se postavljaju prelagane staze.

Zašto to ne bi imali pravo naglasiti? Zašto ne bi imali pravo reći – postavite zahtjevnije staze koje će bolje dati odgovor na pitanje tko je bolji slalomaš? Zašto se ne bi smjeli pridružiti onima koji upozoravaju na preopasne spusteve?

Ivici bi vjerojatno bilo lakše u životu što se tiče "odnosa s javnošću" da ne čita, da se ne zanima za povijest, da ne svira gitaru i ne sluša rock, da ne roni i ne provodi ljeta u nekim morskim avanturama. Možda bi imao bolji imidž da se može uklopiti u "nogometnu zbilju" cajki, noćnih provoda, manekenki i nabrijanih automobila. Ovako samo upadne u PR nevolje poput one s njemačkim vojnikom 1941., što ne bi nikada izjavio da nije dobar poznavatelj drugog svjetskog rata.

Relativno dosadan sport (za praćenje), u kombinaciji s tom iskrenošću koja uvijek nekoga može "ogrebati" i "neodgovarajućim lifestyleom" – to su razlozi zašto Ivica Kostelić već danas kod nekih nema status istinske legende hrvatskog sporta. A trebao bi imati.

Tri olimpijska srebra. 24 pobjede u Svjetskom kupu. Još 28 podija. Zlato i bronca sa svjetskih prvenstava. Četiri Mala kristalna globusa. Nezaboravna pobjeda u Aspenu sa startnim brojem 64. Nebrojene domaće nagrade za najboljeg sportaša, od izbora SN preko "Franje Bučara" do HOO-a.

I, naravno, Veliki kristalni globus. Hrvat, pobjednik muškog Svjetskog kupa u skijanju. Nije baš kao da jamajčanski bob osvoji olimpijsko zlato, ali nije ni daleko.

Rezultati su, međutim, samo jedan dio priče o zaista velikom sportašu koji bi po svemu morao biti jedan od glavnih uzora moderne hrvatske države, ne samo u sportu.

U državi gdje imamo toliko primjera "uspjeha" koji je ostvaren ili na silu ili srećom ili "preko veze" ili "iskorištavanjem okolnosti" ili, jednostavno, potpuno neobjašnjivo, u Kosteliću imamo primjer osobe koja je svjetski vrijedan uspjeh ostvarila isključivo svojim radom. Jednostavna i kratka riječ, ali u slučaju Kostelićevih nema bolje i točnije.

Odricanje za ovakav uspjeh moralo je biti, i bilo je, strahovito. Buđenja u rane zore, putovanja u teškim uvjetima, i treniranje u ritmu koji bi posramio i tog nesretno njemačkoj vojnika. Kakva je to morala biti vjera u Antinu viziju, kako njegova, tako i njegove djece? Koliko uporan, tvrdoglav, hrabar i odlučan, pa i lud, moraš biti kako bi ne samo slijepo vjerovao da jedna hrvatska obitelj može parirati austrijskoj ili švicarskoj skijaškoj mašineriji, nego da bi to zaista i ostvario?

Sve ovo bilo bi teško, preteško za veliku većinu sportaša, i prije nego bismo se dotaknuli ozljeda.

Nažalost, ozljede su sastavni dio sporta. Bespredmetno je i besmisleno pričati kakvu bi karijeru ostvario Ivica Kostelić da ga od samog početka nisu napale teške ozljede. Nema nikakve dvojbe da je nakon teških operacija križnih ligamenata već na startu seniorske karijere Kosteliću posao bio maksimalno otežan. Koljeno mu nikada nije, i nikad neće moći biti, jednako kvalitetno kao da tih ozljeda nije bilo.

Možda su takve ozljede plod specifičnog načina treniranja. Možda su plod genetike. Možda plod nesreće, možda plod pogreške u skijanju, možda plod skija, staza, vremenskih uvjeta, "odluke s visina". Možda je sve nabrojano bilo faktor u nekima od Ivičinih ozljeda.

Ali nema smisla razmišljati o tomu kako bi njegova karijera izgledala bez početnih ozljeda. Bi li nadmašio nevjerojatnu sestru? Ni to nije nemoguće s obzirom na Janičin rani završetak karijere. A opet, možda bez ozljeda nikada ne bi pronašao u sebi te dodatne motive, dodatnu odlučnost koja ga je tjerala da u krevetu sanja olimpijsku medalju onda kada mu mnogi nisu imali srca reći "mladiću, okani se takvih razmišljanja". Ivica je dosanjao čak tri, a duboko sam uvjeren da će za dvije godine dosanjati i zlatnu, samo ako bude tog zdravlja.

S ozljedama i borbom protiv istih vjerojatno je izgubio neke pobjede, neke globuse, neke medalje.

No, tom ustrajnošću da prevlada sve prepreke – kao da mu u startu nije dovoljna prepreka činjenica da se kao Hrvat natječe u sportu rezerviranom za neke druge nacije – zadobio je još više respekta. Istina, Ivica bi radije još pokoji Veliki globus umjesto neopipljivog respekta kojeg ne možete staviti u vitrinu niti će vam pisati na stranici na Wikipediji, ali i ta borba s ligamentima i hrskavicama definirala ga je kao sportaša.

Pamtit ćemo ga kako pobjeđuje štopericu i Bodea Millera ili Benjamina Raicha, ali pamtit ćemo i slike iz tih bolničkih kreveta.

Jer, teško je i zamisliti frustraciju 19-godišnjaka koji bi trebao osvojiti skijaški svijet, samo da bi potrgao koljeno na način da više nije siguran hoće li moći profesionalni skijati. Teško je i zamisliti frustraciju 32-godišnjaka koji po deseti puta u karijeri mora ići na operaciju baš u trenutku kada je u vodstvu u Svjetskom kupu te je u dobroj prilici obraniti Veliki kristalni globus te se profilirati kao jedan od rijetkih kojima je to uspjelo. Nakon svih priprema, utrka, putovanja, uspjeha – zbog tog koljena morate propustiti nekoliko odlučujućih utrka. To mora biti prokleto teško, svjedok čega su i suze momka koji je već toliko toga prošao.

I još je teže zamisliti volju koja je potrebna da 10 puta idete na rehabilitaciju, prolazite kroz taj isti naporan, dosadan, bolan process.

To je volja rijetkih šampiona. Mala zemlja poput Hrvatske takvih nema puno, i u samostalnoj Hrvatskoj nije nastao veći sportski šampion u muškom pojedinačnom sportu od Ivice Kostelića.

Možda u njemu ima malo naivnosti Alan Forda. Možda je osjetljiv na nepravdu poput Boba Rocka. Možda je sa svojim teamom sposoban iz malog budžeta izvesti čuda, poput Grunfa. Možda ponekad zanovijeta poput Jeremije.

Ali u Alan Fordu samo je jedno ime koje možemo vezati za Ivicu Kostelića.

Broj 1.