Bogovi će tek pasti na tjeme

Klubovi prve dvije španjolske lige dužni su oko 3.5 milijarde eura. Usporedbe radi, inozemni dug hrvatske države (ne sav vanjski dug) iznosi tek dvostruko više, blizu sedam milijardi eura.

Drugim riječima, španjolski klubovi, a nisu jedini, su stvarno, stvarno, stvarno... stvarno dužni.

Ova pojava nije od jučer. Kao što nisu od jučer razlike u načinu poslovanja, primjerice, njemačkih i španjolskih klubova.

Javna je tajna kako su u Španjolskoj banke, lokalne i državne vlasti oduvijek bile od pomoći klubovima na različite načine, naravno iz političkih interesa. Banke su bez problema izdavale kredite za kupnju najvećih svjetskih zvijezda, posebno madridskom Realu, ne brinući se previše za naplatu potraživanja u strahu od reakcije ogromnog kontigenta navijača.

Stvar je mogla funkcionirati dok cijela španjolska država nije ušla u krizu iz koje je moraju vaditi zemlje poput Njemačke. Kada je u javnost plasirana ideja španjolske vlade da klubovima oprosti sav porezni dug (a samo on u prve dvije lige iznosi 752 milijuna eura), Nijemci su bili naprosto oduševljeni idejom. Isti Nijemci čije su banke financirale one španjolske banke koje su davale loše kredite španjolskim klubovima za njihove investicije. Isti Nijemci koji su svake godine morali dokazati DFB-u kako su dovoljno likvidni i solventni za natjecanje u Bundesligi.

Tako se Bild pitao "do kada će njemački porezni obveznik sufinancirati plaće Lionela Messija i Cristiana Ronalda", dok je predsjednik Bayerna Uli Hoeness bio još malo rječitiji:

"Ovo je nezamislivo. Mi im plaćamo stotine milijuna kako bi ih izvadili iz govana, a onda njihovi klubovi ne plaćaju svoje porezne obveze."

Pritisak EU, naravno, nije dopustio Španjolcima da na taj način pomognu klubovima u nevolji, pa su pronašli kakvo-takvo rješenje za osiguranje povrata duga - od sezone 2014./2015., klubovi će biti prisiljeni stavljati sa strane 35 posto prihoda od "audio-vizualnih prava", a po potrebi će biti primorani i prodavati igrače kako bi zadovoljili kontrole komisije u kojoj će biti i predstavnici vlasti i Saveza i klubova.

"Španjolski je nogomet trenutno fantastičan, ali od drveća ne vidimo stvarno stanje šume - puno klubova živi jako opasno", naglasio je Jose Maria Gay, profesor ekonomije na Sveučilištu u Barceloni.

Iako Španjolci, kod kojih je šest klubova Primere (Rayo, Racing, Betis, Zaragoza, Granada, Mallorca) u različitim fazama stečajnih procesa, trenutno imaju i najveće probleme, kako zbog ogromnih dugova, tako i zbog kolapsa gospodarstva koje ni kroz TV prava ni kroz marketing ne može ni izbliza generirati prihode kvalitetom podjednake engleske Premier lige, pa čak ni slabije Serie A, problem apsolutno nije ograničen na Pirenejski poluotok.

Primjera radi, sva četiri polufinalista Lige prvaka imaju ogroman dug, čak i Bayern (338 milijuna eura) koji posluje po rigoroznim pravilima DFB-a. Real je u minusu 590 milijuna eura, Barcelona 578, a Chelsea čak 792 milijuna, iako ima uvjerljivo najmanje prihode od spomenuta četiri kluba.

Većina vodećih klubova u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji nalazi se u velikim ili golemim dugovima koji se pokrivaju ili iz džepova bogatih vlasnika ili kroz nova zaduživanja. U tim su zemljama najveće brojke u apsolutnim iznosima, ali na puno manjoj skali, no jednako opasno za budućnost tih klubova, slične se stvari odvijaju i u manjim nogometnim zemljama, kao što dobro znamo na primjeru Hrvatske.

Uefa nije na vrijeme detektirala taj problem, jer prosječni nogometni navijač već 15-ak godina vrišti kako "novac kvari nogomet", ali je barem potaknuta gospodarskom krizom krajem 2000-tih i sve većim "crvenim" brojkama osmislila i krenula u provođenje svog financijskog "fair-play" plana kojemu je cilj:

1. Uvesti više discipline i racionalnosti u financije klubova.
2. Smanjiti pritisak na plaće i visine iznosa transfera.
3. Potaknuti klubove da se natječu u skladu sa svojim primanjima.
4. Potaknuti dugoročne investicije u infrastrukturu i mlađe kategorije.
5. Osigurati da klubovi na vrijeme plaćaju svoje obveze.

U praksi, Uefa će pokušati u idućih nekoliko godina natjerati klubove da dođu do točke gdje troše onoliko koliko zarade od "nogometno-povezanih" prihoda, dakle prodanih ulaznica, TV prava, oglašavanja, marketinga, prodaje igrača i nagrada za uspjehe. Novac potrošen na infastrukturu i razvoj mladih igrača neće se računati "protiv" klubova.

Pravila će u potpunosti biti primijenjena od 2015. umjesto prvotno predviđene 2012., jer se pokazalo da klubovima treba nekoliko godina kako bi prihvatili taj "revolucionaran" sustav u kojem svatko troši onoliko koliko i zaradi.

Zašto je bilo potrebno toliko vremena, zašto su bili potrebni takvi dugovi, zašto je bila potrebna takva kriza da bi silni "foteljaši" diljem nogometnog svijeta zaključili nešto što zna dječarac koji je dobio 50 kuna džeparca ili bakica koja je dobila 1.567 kuna mirovine, to mi nikad neće biti jasno, kao što mi nikad neće biti jasno da su naše Cibone, Zadri, Mladosti, Osijeci, Varaždini i ostali trošili izvan svake pameti i ekonomskog rezona. Kako su si oni to dopustili, kako ih nitko nije kontrolirao, zašto je to uopće bilo moguće?

U kakvim su klubovi dugovima, kako uopće funkcioniraju i koliko im je ovaj potpuno logičan model dalek, svjedoči i činjenica da se Uefa pomirila da će tek 2018. tražiti od klubova da im godišnji manjak ne bude veći od 8.8 milijuna funti. I, naravno, pronađena je mogućnost da bogati vlasnik iskrca 60 milijuna dolara kao jednokratnu ratu za isplatu dugova. Tako da je teorija "rashodi=prihodi" još uvijek relativno daleka budućnost.

No, bilance, računi dobiti i gubitka, milijuni, milijarde, funte i dolari, nogometnom je navijaču svejedno. Što nas zaista čeka u budućnosti?

Iako je Uefin plan pozitivna ideja, tek nam ostaje za vidjeti kako će se on provoditi, kako će ga neki zaobilaziti, i najvažnije, kako će on utjecati na nogomet u cjelini.

Jer, nemojmo se zavaravati, ovaj Uefin plan neće pomoći malima da se približe velikima kao što to radi salary cap u SAD-u; štoviše, on im taj posao može otežati. Kada Manchester United, Barcelona ili Bayern pokriju svoje dugove - a učinit će to zbog velikih prihoda - oni će ujedno uvijek moći i više trošiti od "malih". Do danas nisu samo veliki trošili iznad mogućnosti - i manji su im se na isti način pokušali približiti. Ako nas u budućnosti čeka situacija gdje će rashodi uistinu biti jednaki prihodima, onda se klubovi koji nemaju ogroman novi stadion, ili ne igraju u ligi s velikim TV pravima, ili općenito nisu "brend" poput Uniteda ili Reala, mogu pozdraviti sa svojim šansama da ugroze te klubove.

Jesu li Abramovič ili neki šeik nužno negativna pojava za nogomet? Uefa će, naime, ovakvim pravilima otežati mogućnosti za nastajanje novih Chelseaja i Manchester Cityja. Neki će reći "sjajno", jer su to "umjetni" klubovi, ali ne treba zaboraviti da su svi klubovi u startu postali "veliki" zato jer su imali nekakvu "umjetnu" prednost, politiku, lokalnu vlast, veliki stadion, veliki grad ili nešto deveto. Danas Chelsea ima velik broj navijača, danas Chelsea igra finale Lige prvaka, danas je Chelsea ozbiljan i respektabilan europski klub i zašto bi za nogomet bilo loše da je proširen krug klubova za koje to možemo reći? Ili sutra za Manchester City? Ili prekosutra za Malagu?

Nije sve tako jednostrano i jednostavno.

Bosmanovo pravilo trebalo je biti dobra vijest za nogomet u cjelini, ali je pitanje je li tako ispalo. Umjesto za transfere, klubovi su morali davati ogromne plaće igračima bez ugovora ("dovodiš me besplatno, plati me više"), a potom su ostali igrači u klubu tražili "izjednačavanje". Tako je velik novac prebačen iz blagajni klubova na bankovne račune igrača koji su danas, slobodno to možemo reći, preplaćeni. Za to, naravno, nisu krivi igrači već klubovi...

K tomu, Bosmanovo pravilo dalo je puno veće ovlasti i mogućnosti igračima koji su počeli ucjenjivati klubove i ponašati se kao umišljene primadone. Da vidimo, igrači kao preplaćene dive koji ljube dolarski znak, a ne grb svoga kluba - ne zvuči li vam to kao jedan od problema današnjeg nogometa? A stigao je, između ostaloga, i s tim Bosmanovim pravilom koje je trebalo biti dobro za nogomet.

Da ne govorimo kako je "Bosman" odmah osakatio jednu veliku momčad, amsterdamski Ajax sredine devedesetih, i u kratkom roku pokazao nogometnoj Europi kako strpljenje i ulaganje u razvoj mladih igrača više nije pametna strategija. Rezultat? Osim Barcelone, postoji li ozbiljna europska momčad kojoj mlađe garniture predstavljaju bilo što osim nekog "pro-forma" segmenta kojeg moraju imati?

Pitanje je u kojoj će mjeri nova pravila unaprijediti nogomet, hoće li nogomet moći zadržati aktualnu marketinšku vrijednost, kako će utjecati na sponzore i investitore.

Arsene Wenger i Arsenal već su otišli u smjeru koji Uefa priželjkuje. Usprkos mogućnostima za to, nisu se zaduživali, igrače čije plaće nisu bile realne nisu zadržali, igrače čije cijene nisu bile realne nisu dovodili. Hoće li takvi klubovi dočekati "pravdu"? Hoće li Uefa pronaći način da provede svoj plan, zatvori sve potencijalne rupe u pravilima i onemogući klubovima poput Reala, Barcelone ili Chelseaja da se "šepure" s naslovima prvaka i europskim naslovima dok paralelno gomilaju goleme gubitke dovodeći Fabregase ili Ashleyje Cole upravo iz takvog pažljivog i racionalnog Arsenala?

Prizemljenje Barcelone i Reala fino je sjelo mnogima, iako je sasvim jasno da će El Clasico i iduće godine biti najglednija utakmica u svijetu, i iako je svima jasno da će i iduće sezone Barcelona i Real biti prvi favoriti Lige prvaka.

No, njih, kao i sve ostale "rupe bez dna" poput Intera, Juventusa i Milana, Cityja, Uniteda i Chelsea, Atletica, Valencije i ostale, čekaju bespoštedne bitke i izvan terena u kojima se neće moći oslanjati na pomoć Lionela Messija ili Cristiana Ronalda već na računovođe, ekonomiste, svoje lidere.

Nogomet je, vjerujem, doživio svoj vrhunac što se tiče ekstravagatnih transfera i iznosa plaća najboljih svjetskih nogometaša. U zemlji s 25 posto nezaposlenih koja je blizu grčkog scenarija, ni silni navijači Reala više neće dopustiti da klub s dugom od 600 milijuna eura za nekog igrača plaća 100 milijuna.

Kruha i igara, da.

Ali prvo kruha.