Kriv je Niko Kranjčar

Prije šest godina počeo sam pisati ovu kolumnu, i od tada su četvrtak i(li) petak postali najgori (prije nego napišem tekst) i najbolji (nakon što napišem tekst) dani u tjednu.

Nekada se tema sama nametne kroz neku aktualnu utakmicu ili događaj. Nekada se teme dosjetim na biciklu ili u krevetu, a nekada teme jednostavno nema i nema, pa ili izmišljam toplu vodu ili zavrtim nekog već "prožvakanog" Markovića, Mamića ili Bilića.

Nekada je potrebno dva sata. Nekada dva dana.

Nekada inspiracija dođe sama od sebe, nekada uopće ne dođe, što se uvijek osjeti u tekstu. Nekada mi je za pripremu potrebno više sati nego za pisanje, nekada se radi o temama koje mogu na pamet pisati.

No, sve to nema veliku korelaciju s tim koliko mi je na kraju draga neka kolumna. Naime, meni su uvijek najdraže one koje su "iz duše".

Poput onih o Dennisu Bergkampu i Alessandru Del Pieru, igračima koji možda nisu nikada bili sami svjetski vrh, ali su obilježili nogomet u svojim erama.

Najlakše se "nabrijem" kada uspjehe ostvare oni hrvatski sportaši, klubovi i reprezentacije po kojima su mediji, pa i javnost, memilosrdno "mlatili" u nekom proteklom periodu. Najbolje pišem kada me motivira senzacionalizam, nekorektnost, malicioznost, neznanje drugih hrvatskih medija.

Možda bih im na tomu zapravo trebao biti zahvalan.

U 299 kolumni napisao sam i neke stvari koje sam požalio i koje su bile pogreška. Nekada jer nisam najbolji skaut ("Modrić nikada neće biti bolji od Kranjčara"), nekada jer sam pisao bez pravog uvida u situaciju ("BBB su u Pragu bili uzorni"), nekada jer nisam shvaćao da kao Zagrepčanin neću biti prihvaćen kao objektivan kada pišem o derbijima u Splitu.

Trudio sam se držati tema o kojima najviše znam, klubova i sportova koje najviše pratim - Dinama, nogometne, košarkaške i rukometne reprezentacije, Cibone, Medveščaka, europskog klupskog nogometa i NBA lige - ali sam tu i tamo morao skrenuti s kursa prema HNS-u, ministarstvima, huliganima, uredima, financijama, insfratrukturi, temama koje su se infiltrirale u hrvatski sport htjeli mi to ili ne.

Puno događaja, puno zbivanja, puno tema, puno paragrafa, puno razmišljanja i tipkanja, nekad s boljim, nekad možda ne s tako dobrim rezultatima. I dopustite da vas u 300. tjednu ove kolumne ne opterećujem s nekim aktualnim problemom, već vas provedem kroz neke od meni omiljenih, dragih i po nečemu značajnih tekstova.

Najdraža kolumna (Packe #3): Kriv je Niko Kranjčar
(Objašnjenje: Ovo je prva ozbiljnija kolumna koju sam napisao, i do danas je najčitanija, i do danas niti za jednu nisam dobio više mailova, bilo pohvala, bilo kritika. Shvatio sam da je ovo nešto što volim raditi, a da pritom mogu biti čitan ako iskreno prezentiram svoje mišljenje.)

Citat: Žao mi je što sam pisao o ovome. Niko Kranjčar je kao tema u medijima "mlaćen" sa svih strana, i tako već pet godina, a hrvatska reprezentacija nudi puno više tema od te jedne. Međutim, kako ne istaknuti da smo jedina zemlja na svijetu koja je nekog svog igrača na SP ispratila - zvižducima. I to igrača koji je svojim ponašanjem i odgojem daleko iznad onih koji u njegov dres oblače domaće životinje. To svakako zaslužuje prostor jer dokazuje ono što si stalno govorimo - da smo posebni. Bravo za nas!

Kolumna koju nisam trebao napisati (Packe #12): Nogometni holokaust
(Objašnjenje: Možda u njoj nema nešto sasvim pogrešno, ali iz današnje perspektive shvaćam da je ispala kao jalan ili bezobrazan istup zagrebačkog kolumnista prema Splitu i Hajduku, zbog čega sam rano dospio na crnu listu splitskom dijelu Sportnetove populacije)

Citat: Netko će dvoboj Hajduka i Dinama pokušati zamaskirati u termine "napeto, uzbudljivo, žestoko", no prava istina je samo jedna - u Splitu smo gledali 90 minuta prave antipropagande nogometa. Ako je ono natjeravanje suca, glumatanje, psovanje, naguravanje, laktarenje, udaranje i vikanje veze s nogometom uopće imalo...

Kolumne zbog kojih bih volio biti u žiriju France Footballa:
Packe #23: Cannavaro je pogreška
Packe #223: Najbolji igrač na svijetu je...
(Objašnjenje: Često me frustrira izbor za najboljeg igrača godine jer se prevelika važnost daje momčadskim titulama, koje nisu zanemarive, ali ne mogu biti važniji argument od onoga što su pojedinci pokazali; ipak se radi o pojedinačnoj nagradi)

Citat: Kada je netko i po brojkama i po dojmu i po klasi i po mišljenju cijele nogometne struke i javnosti gotovo jednoglasno najbolji igrač svijeta, kada netko igra na takvoj razini da se o njemu priča u kontekstu najboljih svih vremena, onda bi ovaj izbor trebao biti puno lakši nego što ga neki žele učiniti.

Inter je sa Sneijderom bio najbolja momčad u Europi u 2010. godini. Španjolska je s Xavijem, Iniestom i Villom bila najbolja reprezentacija na svijetu u 2010. godini.

A Leo Messi bio je najbolji igrač svijeta u 2010. Bez konkurencije.

Kolumna zbog koje bih volio sjediti u Fifinim odborima (Packe #36): Recimo da tehnologiji
(Objašnjenje: Dugo me mučilo zašto nogomet tapka u mraku, dok se ostali sportovi otvaraju prema tehnologiji; do dan danas Fifi ovi argumenti nisu dovoljni)

Citat: Summa summarum - uvođenje video tehnologije smanjilo bi sudačke nepravde, o velikim trofejima, odlascima na velika natjecanja, ostanku u ligi - odlučivali bi nogometaši, a ne suci. Odnosno - zbog velikih previda ili pogrešaka sudaca, ne bi se krojila nogometna povijest, a ni sadašnjost. Jer to bi trebali krojiti nogometaši, te njihove pogreške odnosno dobri potezi. Objektivno, teško netko može naći mane ovim argumentima, jer - zašto bi netko bio protiv toga da sudačke pogreške ne odlučuju nogometne oglede?

Kolumna koju su trebali pročitati u HNS-u prije nego su izglasali Ligu 16 (Packe #53): Liga 16 ne štima
(Objašnjenje: Sportnet je napisao desetine ovakvih tekstova, ovo je samo jedan mali primjer argumenata kontra proširene lige)

Citat: "Ne vidim ikoga protiv Lige 16", ispalio je predsjednik Udruge prvoligaša Igor Štimac i - ostao živ. Golema većina javnosti je valjda nitko, većina medija je nitko, samo su Štimac i gurači besmislene i neargumentirane ideje - netko i nešto. Ni prvi, ali ni posljednji puta ćemo ponoviti - Liga 16 bila bi golem korak unatrag za hrvatski klupski nogomet, pogreška koju si HNS ne smije dopustiti...

Kolumna koju je bio najveći gušt napisati (Packe #67): Easy for Stevie
(Objašnjenje: Biti u Londonu dan nakon onih 2:3, čitati u internet caffeu stotine ruskih mailova zahvale "hrvatskoj braći" i tipkati o utakmici kojoj smo svjedočili noć prije: Neprocjenjivo!)

Citat: Da Hrvatska i 10 puta zaredom pobijedi Englesku, u engleskim bi medijima uoči utakmice čitali slične ocjene kao što smo ih čitali sinoć. Primjerice, u jednim novinama našli smo "ključne dvoboje" u kojima je donijeta ovakva presuda - Crouch će lako nadigrati Roberta Kovača, Campbell će u džep strpati Eduarda, dok je dvoboj Gerrarda i Modrića presudjen s "Easy for Stevie". Takvu bahatost niti jedna pobjeda neće promijeniti, ali to više i nije naš problem.

Najljudskija kolumna (Packe #60): Zvijezde koje ne poznajete
(Objašnjenje: Ovaj tekst o Paraolimpijcima dobar je podsjetnik i meni kako nisam učinio dovoljno da njihove uspjehe, rezultate i životne priče približim javnosti.)

Citat: Nadići teškoće koje život stavlja pred osobe s invaliditetom, i onda se još "potući" i pobijediti sportaše diljem svijeta koji su učinili to isto - podvig je vrijedan divljenja i veće pažnje cijelog društva. U vremenu kada naslovnice i prime-time pripadaju osobama koje su tako zaposlene da tri mjeseca mogu provesti u kući zatvoreni s još 10 ili koliko već istih takvih osoba - ovi sportaši pripremaju se za nove podvige. Puno, puno, puno veće od onih "podviga" nekakvih 'stanara'..

Kolumna koju tada niste mogli pročitati u "lifestyle magazinima" (Packe #80): Wimbledonski pobjednik
(Objašnjenje: Goran Ivanišević završio je na svim naslovnicama zbog privatnog života i obračuna s fotoreporterom. Mnogi su tada u svojim osudama bili i licemjerni i zaboravljivi.)

Citat:

Pamtit ćemo njegovu sreću, trk prema ocu u lože, svi koji ovaj tekst čitaju sigurno će pamtiti i gdje su bili toga dana kada je Goran osvojio Wimbledon. Pamtit ćemo spektakularni doček, dres Dražena Petrovića, striptiz na rivi. Pamtit ćemo tenisača koji je, po vlastitim riječima, uvijek igrao protiv pet protivnika: suca, publike, skupljača lopti, terena i samog sebe. Pamtit ćemo tenisača koji je kao klinac razbijao rekete kad "nije pobijedio zid". Premda zid još nitko nije pobijedio.

Zbog svega toga postao je slavan. Slavan je zbog svog znanja na teniskim terenima, ne u nečijim krevetima. I dok su se moralni obzori tračerskih časopisa u sekundi pretvorili u one Glasa Koncila, urednici i fotografi tih istih trebaju biti svjesni jedne Goranove izjave.

"Što god učinim do kraja života, uvijek ću biti wimbledonski pobjednik".

To ne znači da je Ivanišević amnestiran od svakog grijeha. Bez obzira što je počinjeni grijeh nešto što mnogi manje slavni rade, drugi maštaju o tomu, a tek poneki uspijevaju izbjeći. I bez obzira što bi na fotografa koji ti narušava privatnost mnogi od nas slično nasrnuli.

To samo znači da nećemo pamtiti slike Goranovog izlaska iz nečijeg stana, već slike wimbledonskog pobjednika.

Kolumna kao vodič budućim nogometašima (Packe 82): Nije sve u tehnici

(Objašnjenje: Karijere Darija Šimića i Ivice Olića nisu bile obilježene velikim talentom, ali jesu velikim radom i - velikim rezultatima.)

Citat: Ni Šimić nije bogomdani talent za nogomet, ali zato teško netko može biti uzor većeg profesionalca. Biste li danas imali talent Silvija Marića ili karijeru Darija Šimića?

Talent je tek temelj, a mukotrpan rad jedini put do San Sira, Allianz Arene ili Old Trafforda, s tim da mukotrpan rad može nadoknaditi manjak talenta, a nikakav talent ne može nadoknaditi manjak rada...

Kolumna koja je i danas dobar podsjetnik da uoči velikih natjecanja i mediji imaju važnu ulogu (Packe #91): Ocrnit ću Bilića
(Objašnjenje: Čak i kada je bio "osoba godine", Bilić je prije Eura bio suočen s nizom kritika, koje su, kako je Euro pokazao, bile promašene.)

Citat: I mi mediji imamo nekakvu ulogu u kreiranju kvalitetne atmosfere uoči Eura, a bacanje klipova pred Bilića sigurno nije doprinos u tom smjeru. Izbornik nikada nije bježao od argumentiranih kritika niti je njih nedostajalo, iako neki tvrde da su svi ostali novinari samo "poltroni koji zadivljeno gledaju Bilića u nadi da će ih potapšati". Jer mudonja si jedino ako soliš pamet o nečemu što ne poznaješ ili ako u tekstu napišeš "podjebavanje" jer to je cool.

Cool je, zapravo, kritizirati argumentima, hvaliti argumentima, zadržati realnost "u dobru i u zlu". Pljuvački senzacionalizam je samo to što mu ime govori.

Kolumna koju nisu pročitali u HOO-u (Packe #101): Tko je pravi izbor
(Objašnjenje: Rasprava o nositelju hrvatskog barjaka na otvaranju OI u Pekingu vođena je bez pravih kriterija. I danas mi je žao zastavu nije ponio Mario Ančić).

Citat: Konačni odgovor dala mi je Olimpijska povelja. Slijedi citat prvog Temeljnog načela:

Olimpizam je životna filozofija kojom se slave i sjedinjuju u uravnoteženu cjelinu kvalitete tijela, volje i uma. Spajajući šport s kulturom i obrazovanjem, olimpizam želi stvoriti način života koji se temelji na radosti koja proizlazi iz napora, obrazovnoj vrijednosti dobrog primjera i poštivanju univerzalnih temeljnih etičkih načela.

Ako je uloga barjaktara biti upravo primjer i uzor olimpizma jedne nacije, onda je Mario Ančić najbolji izbor za barjaktara hrvatske olimpijske momčadi.

Bila bi to najveća nagrada za momka koji je uspio sjediniti u uravnoteženu cjelinu kvalitete tijela (uspio kao tenisač), uma (diplomirao pravo) i volje (vratio se nakon ozljeda, bolesti i pehova). Ančić je spojio sport s obrazovanjem i tako je postao idealan uzor za vrijednosti koje olimpizam kao filozofija promiče.

Kolumna koja razbija mit (Packe #104): Hrvatska sportska zemlja
(Objašnjenje: Uvijek me zanimalo na temelju čega si tepamo kao "najsportskijoj zemlji na svijetu", i zbog čega uopće imamo potrebu za takvom vrstom dokazivanja.)

Citat: Reći da su Hrvati nevjerojatno nadareni za sport zbog primjera Blanke, Ivaniševića, Draganje ili Janice Kostelić - prilično je egoistično i samodopadno, jer puno zemalja se u istom periodu može pohvaliti sa zvijezdama svjetske razine.

Da li su ti uspjesi u momčadskim sportovima rezultat specifične povijesti, u kojoj su Hrvati uvijek najviše učinili kada su bili zajedno? Ili je, pak, to plod manjka ozbiljnog sustava, ozbiljne infrastrukture i ozbiljnih financija u bazičnim sportovima gdje su nam najveći uspjesi gotovo redovito vezani za individualne slučajeve predanih roditelja? To je već tema za jednu drugu diskusiju.

Najbolja kolumna s greškom (Packe #115): Perla chorvatskeho fotbalu
(Objašnjenje: Nažalost, jednu dobru kolumnu pokvario sam konstatiravši da su BBB u Pragu bili "uzorni". Ponekad nije dobro biti na licu mjesta jer ne saznate ono što biste kod kuće saznali. Mnogi su mi, s razlogom, zamjerili na pogrešci, što je bacilo sjenu na tekst).

Citat: Uz sve te silne "neuspjehe", poraze, neispunjene "božićne snove", Dinamo je lokomotiva hrvatskog nogometa. Gdje bi hrvatski klupski koeficijent bio da nema tog "slabog, pogrešno vođenog i neuspješnog" Dinama? Nigdje, u europskom podrumu.Zar se ne može u nekom trenutku, posebno kad se premaše ciljevi i očekivanja, pa se uđe u Ligu Uefe gdje će sve biti samo bonus, jednostavno uživati u tome? Noć sam proveo s hrpom ljudi koji su bili jednostavno presretni zbog - Dinama. Možemo li onda, bar na dan, reći da je Dinamo - uspio. Da je napravio pravu stvar, da je učinio dobro za hrvatski nogomet, da je (opet) Ivanković od hrpe klinaca i nedokazanih prinova stvorio rezultat koji je hvale vrijedan? Iako je Dinamo europski gledano "patuljak", čak se i vani njegovi uspjesi više cijene nego u Hrvatskoj. Zapamtio sam naziv teksta o Dinamu u Spartinom vodiču za utakmicu - Dinamo Záhreb - Perla chorvatského fotbalu.

Kolumna o najdražem sportašu (Packe #122): Najbolja sportska priča
(Objašnjenje: 121 tjedan sam smišljao kako o svom omiljenom sportašu, koji se baviti u Hrvatskoj ne posebno popularnim sportom, ugurati u jednu "mainstream" kolumnu, dok mi kum Dario nije tog tjedna rekao - "ajde, već ti je vrijeme za Packe o Kurtu Warneru.)

Citat: Da je Manchesterov preokret protiv Bayerna smislio George Lucas, kritičari bi bili oštriji nego zbog najnovijeg Indiane Jonesa. "Ma to je prenevjerojatno da bi bilo istinito". A ovako je jedna od najpamtljivijih nogometnih završnica u povijesti. Hoćete preokret Liverpoola? Hoćete životne priče Dade Prše ili Ivana Klasnića? Dinamovo prokletstvo, Sliškovićeve golove iz kornera? Goranov Wimbledon, Šukerov lob, Jordanov zadnji naslov, Tysonovo divljaštvo?

Milijun je nevjerojatnih scenarija koji su zahvaljujući raznoraznim sportskim junacima postali priče koje vrijedi zapamtiti, zabilježiti, prepričavati. I svatko od vas, siguran sam, ima neku omiljenu sliku u glavi, nekog sportaša, neku momčad, neku da-ne-povjeruješ priču. Moja je - Kurt Warner.

Kolumne koje odavno svjedoče da nisam "Mamićev plaćenik" (Packe #124 i #137): Odgovorni su Mamići i Igrokaz bez granica
(Objašnjenje: Teško je u svakom tekstu o Dinamu ponavljati iste stvari, pa mi je žao što mnogi kritičari tekstove u kojima hvalim nešto dobro u Dinamu (a takvih stvari očigledno ima) shvaćaju kao dodvoravanje Zdravku Mamiću za kojeg sam odavno pisao kako treba napustiti Maksimir.)

Citat: Ovako sebi pripisuju uspjehe, "Dinamo je osvojio dvostruku krunu", "Dinamo je odigrao 24 europske utakmice", a trenerima neuspjehe. U Tottenhamu zbog slabih rezultata nije "pometen" samo menadžer Ramos, već cijela ekipa na čelu sa sportskim direktorom. Vrijeme je da i u Dinamu netko na takav način odgovara, samo je problem da Mamić(i) ne odgovaraju nikomu...

...

Tin Dolički, član IO, Dinamovu je uspješnost argumentirao - podacima o izvozu. Doslovno tako - izvozom. Kao da je Dinamov core-business prodaja salame ili šarafa, a ne uveseljavanje golemog modrog puka. Uz dužno poštovanje financijama Dinama i onima koji se time bave, blagajnu pune građani grada Zagreba, sponzori i prije svega - nogometaši. A Modrića, Ćorluku, Eduarda i ostale nisu razvili Mamić, Barišić i Dolički, već oni koje su otjerali - Kuže i Ivanković. Nije li to još jedan paradoks? Uz dužno poštovanje prema svemu dobro napravljenom, ovo vodstvo nije pokazalo da je to sposobno učiniti, samo je pitanje - može li itko drugi dobiti priliku da to učini?

Kolumna koja mi se tada činila potpuno ispravnom, a danas upitnom (Packe #140): Suci su najmanji problem
(Objašnjenje: Mrzio sam oduvijek izvlačenje na suce, i smetala mi je nezaštićenost sudaca od raznih pritisaka. Nakon svih afera, jasno je da i suci imaju itekako putra na glavi što mi je prije bilo teško prihvatiti.)

Citat: Svi čimbenici hrvatskog nogometa hvale "svoga konja". Peroš se diči preoblikovanjem, Mamić punom blagajnom, Ivanković tvrdi da su "treneri najbolji dio našeg nogometa", igrači sami za sebe govore da su "najbolji u HNL-u ili su ga prerasli", Srebrić i Marković "vode najbolji savez na svijetu", a suci, pak, tvrde da u ovakvim uvjetima sude - odlično. Paradoksalno, s obzirom na to koliko se crne tinte troši upravo na njih, vjerojatno su i najbliže istini. Jer kako funkcioniraju stvari u našem nogometu, oni sude sasvim zadovoljavajuće. Suci, nažalost, nemaju nikakvu zaštitu i tu leži njihov najveći problem.

Kolumna "zloguki prorok" (Packe #149): Pritajena utakmica generacije
(Objašnjenje: Imao sam loš predosjećaj oko domaće utakmice s Ukrajinom kojoj mnogi nisu shvaćali pravu važnost.)

Citat: Lijepo je slaviti na Wembleyju, još ljepše igrati važnu ulogu na velikom natjecanju, a najljepše boriti se za medalje ili rušiti velike protivnike pred očima cijelog svijeta.

Pobijediti Ukrajinu nije tako lijepo.

Ali je važnije. Ako ćete sutra biti na Maksimiru, nemojte to zaboraviti - oslabljena Hrvatska pred sobom ima teškog protivnika, moćan 12. igrač itekako će joj dobro doći. Vi ste taj 12. igrač, nemojte odustati ako krene loše, zapnite još jače. Znate da će isto učiniti Srna, Olić, Modrić i društvo, ostavit će srce na terenu kako bi dobili utakmicu koja neće ući u anale kao jedna od najvažnijih, iako zapravo jest i iako zapravo definira uspješnost Bilićeve ere...

Kolumna "dobronamjerni prorok" (Packe #273): Klasa: Nepopravljivi optimist
(Objašnjenje: I Slaven Bilić i ja smo zaista trebali dobar nastup u Turskoj. Nakon svih slabijih nastupa i neuspjeha, povjerenje u Bilića doseglo je minimum, a s tim i bilo kakav respekt prema tekstovima u kojima sam branio Bilića od onoga što sam smatrao neutemeljenim kritikama.)

Citat: U mom malenom svijetu, na kocki je - i moj ugled. Samo budale ne mijenjaju mišljenje.

Ja ne mogu promijeniti mišljenje da je Bilić u hrvatskom nogometu pozitivna pojava jer je bistar, pametan, inteligentan i darovit trener koji razmišlja zdravo i kvalitetno, koji nosi srce na rukavu za Hrvatsku i kao igrač i kao trener, koji je među rijetkim ljudima u hrvatskom nogometu kojima bih prepustio građenje hrvatske nogometne budućnosti. To mišljenje ne mogu promijeniti jer sam uvjeren da su to činjenice.

No, ako ispadne od Turske, onda i ja - kao i drugi zagovaratelji Slavena Bilića, moramo reći - bili smo u krivu. I kada smo zagovarali treći mandat, i kada smo ga štitili nakon Gruzije, i kada smo inzistirali da i nakon Grčke povede svoju momčad do kraja. Ako ispadne od Turske, to je bila pogreška, i svi koji su govorili drugačije imat će pravo reći - rekli smo vam. I imat će pravo reći, bez obzira što je to nagađanje, s ovim ili onim prošli bismo Turke.

Čak i onima koji cijene ovu kolumnu ponekada smeta zašto pišem "pozitivno" uoči utakmica, a "objektivno" nakon.

Zato jer, za razliku od nekih drugih novinara, komentatora i dežurnih kritičara, ja s guštom pišem tekstove nakon pobjeda, a ne nakon poraza.

Nakon poraza uživaju kritičari. Ne u porazu, već u svojoj pameti.

A nakon pobjeda uživaju optimisti. Ne u svojoj pameti, već u pobjedi.

Kolumna umjesto koje sam mogao pokazati srednji prst (Packe #166): Dežurni kritičari, što sad
(Objašnjenje: Pisanje o Dinamu je identično svake sezone. Hrvatski mediji prvo pišu o space-shuttleu, a Sportnet o realnosti europskih natjecanja. Onda hrvatski mediji traže smjenu trenera, Sportnet traži povjerenje i strpljenje. I onda u nekom trenutku Dinamo, usred svih kritika, pukne nekoga po glavi - Ajax, Spartu, Anderlecht, Timisoaru - i onda ja mogu s guštom pisati, dok ostali "dežurni kritičari" neočekivan uspjeh ili minoriziraju ili dižu u nebesa.)

Citat:

Znam da postoji velika masa ljudi koji vole Dinamo, koji nisu toliko glasni na forumima, koji u miru gledaju svoj Dinamo i sve što se oko njega događa.

Ti ljudi danas su sretni, ne samo zato jer je Dinamo pobijedio, već i zato jer znaju da ipak nisu ludi kada tvrde da je ova momčad sasvim OK. Nije još momčad na koju možete računati u svakoj utakmici, ali je momčad s kojom znate da u većini europskih ogleda imate dobru šansu.

Tim je ljudima dosta toga da se Dinamo povlači po blatu, da se oko Dinama uredno stvara negativna atmosfera, da se o Dinamovim protivnicima piše podcjenjivački, baš kao i uspjesima, dok se neuspjesi gotovo slavljenički analiziraju.

Dosta im je i ponašanja Zdravka Mamića koji je klubu daleko najkorisniji u korizmi, dok šuti i radi, a dosta im je i ponašanja huligana koji klupsko ime blate gdje god dođu.

Na kraju, dosta im je i dežurnih kritičara, koji su uvijek prvi kada na nešto u Dinamu treba pljunuti, ali se vješto skrivaju nakon Amsterdama, Praga ili Temišvara. Stigao je red da jedno vrijeme šute...

Kolumna s najboljim naslovom (Packe #150): NY Times kupuje sportnet|HR
(Objašnjenje: Nisam veliki ljubitelj kritiziranja drugih medija i kolega, ali nažalost, nerijetko su se ukazivale takve prigode. I morali smo tada iskoristiti prigode kako bi se diferencirali, kada ih već ne možemo pratiti u senzacionalizmu i trivijalnostima.)

Citat: Naslov je, jasno, potpuno izmišljen, no – koga briga? Nije ni Mandžukić u Werderu, niti će se Eduardo vratiti u Maksimir, pa oni koji takve vijesti plasiraju i dalje svakodnevno lansiraju “bombe” bez pokrića, sve u svrhu čitanosti, profita, statistike – redom glavnih ciljeva ozbiljnog novinarstva i novinarske etike. Ili sam nešto pobrkao?

...

Čitanost je lako “nabrijavati”, to nije neka velika znanost. I na Sportnetu možemo koristiti “dobro obaviještene izvore” koji su nam prenijeli da u “Maksimiru intenzivno pregovaraju o dolasku Nike Kovača”, pa onda možemo od Kovača dobiti izjavu da to nema veze s istinom, a usput zaraditi 10 ili 20 tisuća prikazivanja.

No, time se ne želimo baviti. Kao što se ne želimo ni kititi tuđim perjem, pa tuđe ekskluzive prenositi bez potpisivanja izvora, kao što mnogi rade nama. Kratkoročno je to teži put - dok drugi zarađuju od izmišljanja neostvarivih transfera, mi prenosimo istinu, a nagađanja prezentiramo upravo onakvima kakva jesu, ne pridavajući im veliku pozornost. Jedino područje gdje smo ”nekolegijalni” je upravo ovo – kada kritiziramo vlastitu struku. No, je li kolegijalno zarađivati na senzacijama koje nemaju veze s istinom? Je li etično rušiti trenere s rezultatom jer su ”dosadni na presicama”, poput Solde, ili forsirati “svoje” igrače kroz ocjene i komentare, ili huškati razdor između Splita i Zagreba? Je li to moralno odgovorno? Od početka smo odabrali put da ćemo upozoravati na anomalije u hrvatskom sportu, a sportsko novinarstvo dio je tog sporta. Pozivam i ostale koji su u novinarstvo ušli radi onoga što ono jest – istinito, precizno, objektivno, odgovorno i korektno prenošenje informacija javnosti – da zaborave na trenutak brojke, čitanost, profit, senzacionalizam i okrenu se vraćanju kredibiliteta (sportskom) novinarstvu.

Krajnje je vrijeme, jer već smo ga uvelike izgubili.

Kolumna bez teme, ali iz srca (Packe #167): Zašto ja volim sport? A vi?
(Objašnjenje: Nisam znao o čemu pisati taj tjedan. Pa sam pisao o tomu zašto volim sport.)

Citat: Zbog tate, zbog Ajaxa, zbog Dražena i Tonija. Zbog Forsberga, Jordana, Atkinsa i Prosinečkog. Zbog pobjeda i poraza protiv 7.c. u nogometu, protiv Bocke u badmintonu, protiv ”bekavaca” u košarci, protiv Dodića u ping-pongu. Zbog Gorana definitivno, Wimbledon je bio samo šlag na tortu. Zbog Kurta Warnera, Tima Duncana i Nike Kranjčara, najdražih mi aktualnih sportaša. Zbog Kutije šibica po zimi i svjetskih prvenstava ljeti. Zbog uzbuđenja koje donose velike utakmice, zbog neopisivog veselja koje donose golovi poput Cvitanovićevog Newcastleu, Šukerovog Irskoj/Njemačkoj 96/umetnite još 10 njegovih velikih golova, Rapaićevog i Olićevog Italiji, Pršinog Sloveniji, Bokšićevog Ukrajini, Kluivertovog Milanu ili Iniestinog Chelseaju.

Najdraža tema o kojoj sam trebao napisati i bolju kolumnu (Packe #176): Nema isprike za opravdanja
(Objašnjenje: Ako me nešto smeta kod hrvatskih sportaša i trenera, to je uvijek traženje opravdanja i isprika. Dugo sam se pripremao za ovu temu, pa mi je žao što tekst nije ispao i bolji. Uostalom, najbolji citat iz kolumne nije moj, već prijatelja Vedrana.)

Citat: "Zašto uvijek kad ne pobijedimo imamo neke glupe izgovore, a nitko ne veli - danas su jednostavno bili bolji...Draganji se 'nije poklopilo', što god to znači, Jovanovićki su sve drogirane, Šivoliju su pokrali suci... Kada sam danas čuo Popovića i Nicevića kako smo loše ušli protiv Argentine i kak nas nije išla trica - skoro sam pop... Pa razvalili su nas jer su bolji! Kad izgubimo od Francuske (opet!!!) svi su krivi osim fakat dobre Francuske. Kad dobijemo jedan razlike onda smo mi psihički moćni, a kad izgubimo jedan razlike onda je sudac mogao svirati drugačije. Zašto Francuzi ne mogu imati psihološku moć? To nije sportski."

Najkonstruktivnija kolumna (Packe #196): Plan za nogometni spas
(Objašnjenje: Lako je u proteklom razdoblju bilo kritizirati rad HNS-a. Malo teže dati konstruktivne prijedloge kako probleme riješiti. Ovo je bio moj pokušaj.)

Citat: Puno je zahtjevnije dati prijedlog(e) kako nešto poboljšati. Pa ako već neće nitko u HNS-u ili Udruzi prvoligaša, ja ću rado započeti s listom prijedloga - kladim se da bi 10 mladih, visokoobrazovanih ljudi koji vole hrvatski nogomet (dopuštam, takve nije lako pronaći) smislilo još 10 puta više takvih i kada bi onda 50 posto istih zaživjelo - HNL bi imala šansu postati dobar proizvod.

Kolumna čiji će glavni argument uvijek pobijediti (Packe #202): Kobe ili MJ?
(Objašnjenje: Kobe Bryant završit će karijeru kao jedan od najvećih košarkaša ikada. Ali ne i kao najveći, bez obzira što još učini do kraja karijere.)

Citat: Kod Michaela Jordana, dvojbe nikada nije bilo - on je u svakom trenutku, u svakoj utakmici, u svakom finalu bio najbolji igrač na parketu, u ligi, na svijetu. Kod Kobea nije tako uvijek. I to je razlika između Michaela Jordana i svih drugih igrača u povijesti.

Ispravna i nepopularna kolumna (Packe #204): Samo da ne ostane na populizmu
(Objašnjenje: Velimir Zajec aklamacijom je prihvaćen kao novi trener Dinama, iako je njegov dolazak sa sobom donio puno upitnika. Upozorio sam na neke od njih u trenutku kada to nije bilo popularno.)

Citat:

Sve su ovo neke od Zajecovih izjava od dolaska na Dinamovu klupu, otprilike sukus onoga što prosječni Dinamov navijač želi čuti. To je ono što taj Dinamov navijač i sam zagovara, to je ono što mediji cijelo vrijeme forsiraju i zamjeraju prethodnim trenerima.

Ali ništa od toga nije utemeljeno na nogometnoj stvarnosti ili realnosti. Jasno da svaka momčad želi ulaziti u završnicu s puno igrača, da želi igrati okomito, a ne paralelno, da želi biti agresivna i zabijati puno golova, igrati iz prve ili druge. No, igrati tako je već druga priča koja uvelike ovisi o kvaliteti igrača na raspolaganju, a onda i o protivniku. Trener Dinama mora biti sposoban razmišljati o nogometu na puno stručniji način od onoga kako razmišlja prosječni navijač dok gleda utakmicu.

Kolumna kojom sam zaokružio svoj put po pitanju Lina Červara (Packe #208): Na kraju, ipak, kapa do poda
(Objašnjenje: Lino Červar oduvijek mi je bio najteža tema za obraditi jer se nisam mogao dogovoriti sam sa sobom kakvo mišljenje zauzeti između svih uspjeha i onoga što sam smatrao pogreškama. Pri kraju njegove ere bolje sam ga upoznao i razumio, i definitivno puno više cijenio.)

Citat: Na kraju, ako vas još nisam uvjerio da je Červar veliki trener, mogu samo reći da biste u 10 minuta razgovora s njim o rukometu shvatili da on zna o njemu puno više nego što ikada kaže pred kamerama. Tada priča o Hrvatskoj, o karakteru, o momcima, o atmosferi, ali kada se ugase svjetla i kada počnete razgovarati o 3-2-1 obrani ili napadu s igračem manje, ostanete paf. Stvarno? Červar? Zna sve o rukometu?

Da.

Kolumne o dalekovidnici (Packe #218 i #259): Ljudi moji, pa je li to moguće? i MAX raspad sustava
(Objašnjenje: Koliko je sportnet|HR u 12 godina napredovao, toliko je sportski program HTV-a nazadovao. A mi ne ubiremo pretplatu od svih građana RH.)

Citati: Gledatelji će se priviknuti da HTV više nije mjesto za Premiership ili Serie A, pa i jednog dana za Ligu prvaka ili Formulu 1. I to je u redu, oni koji žele, platit će te prijenose negdje drugdje. Ali za 80 kuna zaslužujemo kvalitetan program, kvalitetan sadržaj i kvalitetne voditelje, a ne neozbiljno planiranje, nejasnu viziju i - fušanje.

...

Nema smisla patiti za prošlim vremenima jer vrijeme čini svoje. No, ima smisla patiti za skoro stotinu kuna koje odlaze iz naših džepova na Prisavlje jer na Prisavlju se ne radi dobro. Kako je moguće da novak u prijenosu HNL-a "iz prve" ima toliko bolji plan i program od HRT-a? Odgovor dakako svi znamo – na Prisavlju su mislili kako mogu idućih 100 godina prenositi jedan susret po kolu, pozvati Matea Beusana u studio i nazvati to emisijom, imati po jednu kameru na drugim stadionima gdje onda netko "postigne pogodak koji je iznenadio i našeg kamermana", kao da smo u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Sažetke na internetu pogledajte 24 sata kasnije, grafiku ćemo mijenjati svakih 4-5 godina "tek toliko", a HD ćemo uvesti kada drugdje standard bude nešto sasvim peto.

Primjer kolumne s kakvom se najčešće nećete složiti (Packe #257): Osmi u nogometu i prvi u kritici
(Objašnjenje: Ja tvrdoglavo tvrdim kako Hrvatska igra i postiže rezultate u skladu s realnim mogućnostima, puno vas jednako tvrdoglavo tvrdi suprotno. Bit će nam zabavno i narednih godina, zar ne?)

Citat: Pitam se koliko je među onima koji će pljucnuti na Bilića i reprezentaciju zbog igre u pobjedi nad Gruzijom zaista gledalo, primjerice, susret Brazila i Venezuele. Jer, igra Brazila je taktički, trkački i uopće kvalitativno u toj utakmici apsolutno bila ispod hrvatske razine protiv Gruzije. Hrvatska je igrala s puno više smisla, ideje, strpljivosti, pameti i mudrosti nego najveća nogometna nacija svijeta. Obrana Venezuele je nešto što u Europi ne bi moglo proći, svaki okomiti pas mogao je biti šansa za Brazil. Ali ta velika, najveća nogometna nacija, s Neymarom, Patom i Robinhom u napadu, nije znala pobijediti takvu slabu Venezuelu.

Kolumna s najefektnijom rečenicom (Packe #261): Festival razmaženosti
(Objašnjenje: Dinamu se protiv Helsinkija fućkalo iako je sigurno držao rezultat koji ga vodi u 4. pretkolo Lige prvaka, gdje još nije uspio doći prethodnih sezona. Malo je reći da mi je to pokvarilo doživljaj prve utakmice Dinama na tribinama Maksimira, umjesto u press loži, nakon desetak godina.)

Citat: Dinamo je za kunu dobio dosta gledatelja koji ne vrijede ni toliko.

Kolumne o najboljim hrvatskim sportašima koje sam mogao pratiti u proteklih šest godina (Packe #33 i #287): Osmijeh za sva vremena i Broj 1
(Objašnjenje: O skijanju nije lako pisati, posebno ako se njime ne bavite kao što ja nikada nisam. Ali o velim sportskim šampionima poput Ivice i Janice već je nešto lakše.)

Citati: Ali više od suza pamtit ćemo osmijeh. Osmijeh dok je primala medalje, osmijeh dok je pozdravljala okupljena mnoštva na Trgu bana Jelačića. Osmijeh u ciljnim ravninama, nakon što je još jednom iza sebe ostavila - sve. Osmijeh dok smo slušali hrvatsku himnu koju Anja Paerson zna bolje od švedske. I više od svega - osmijeh na startu, osmijeh dok se skijala prema novoj pobjedi.

...

Jer, teško je i zamisliti frustraciju 19-godišnjaka koji bi trebao osvojiti skijaški svijet, samo da bi potrgao koljeno na način da više nije siguran hoće li moći profesionalni skijati. Teško je i zamisliti frustraciju 32-godišnjaka koji po deseti puta u karijeri mora ići na operaciju baš u trenutku kada je u vodstvu u Svjetskom kupu te je u dobroj prilici obraniti Veliki kristalni globus te se profilirati kao jedan od rijetkih kojima je to uspjelo. Nakon svih priprema, utrka, putovanja, uspjeha – zbog tog koljena morate propustiti nekoliko odlučujućih utrka. To mora biti prokleto teško, svjedok čega su i suze momka koji je već toliko toga prošao.

I još je teže zamisliti volju koja je potrebna da 10 puta idete na rehabilitaciju, prolazite kroz taj isti naporan, dosadan, bolan process. To je volja rijetkih šampiona. Mala zemlja poput Hrvatske takvih nema puno, i u samostalnoj Hrvatskoj nije nastao veći sportski šampion u muškom pojedinačnom sportu od Ivice Kostelića.

Ako ste uspješno došli do kraja (bok mama!), hvala. A hvala i za svaki klik u proteklih šest godina, hvala za svaki komentar - pozitivan i negativan, hvala za svaki mail, za svaki like i share.

Pisat ću i dalje jedino kako znam, iskreno, a vi i dalje budite moji "korektori", inspiracija, kritičari... I čitatelji.