Euro je Lukin trenutak istine

Europski gledano, vjerujem da je Luka Modrića najpriznatiji hrvatski igrač nakon odlaska brončanih koji su imali niz klasnih igrača s najvećih pozornica i iz najvećih klubova, predvođeni Bobanom, Prosinečkim, Bokšićem i nenadmašnim Šukerom, jedinim Hrvatom koji je ozbiljno kandidirao za nagrade poput Zlatne lopte.

U proteklih desetak godina, relativno važne epizode, duže ili kraće, u važnim klubovima i u važnim natjecanjima odigrali su Šimić, Srna, Olić, Pršo, Eduardo, Bišćan, R. Kovač, Tudor, no uz dužno poštovanje nekim njihovim upečatljivim nastupima, trofejima, golovima, ulogama u jakim momčadima i naslovnicama – Luka Modrić postao je najjače ime.

Iako uglavnom daleko od najveće pozornice – one Lige prvaka – za Modrića zaista zna nogometni svijet. Dokazao se u, ako ne nužno više najboljoj, ali sigurno fizički najzahtjevnijoj ligi svijeta; postao je ozbiljna meta najvećih engleskih, pa i svjetskih klubova; prometnuo se u igrača kojeg se traži, u igrača kojeg klub želi zadržati svim silama, u igrača koji je dovoljno dobar da bude meta "transfer-trakavice" ne hrvatskih, već europskih nogometnih medija. To do Modrića nismo imali.

Ni u najvećim trenucima, kao onda kada je Olić osvajao Old Trafford ili rušio Lyon u Ligi prvaka, ili kada je Pršo zabio četiri komada Deportivu, ili kada je Srna podizao naslov pobjednika Kupa Uefa, nije neki hrvatski nogometaš bio toliko tražen, cijenjen i respektiran u najvišim krugovima. Ako ne priznajete "odokativne" argumente, reći će vam dovoljno iznosi koji se oko njega vrte. Kao i činjenica da je i danas uvjerljivo najplaćeniji hrvatski nogometaš, iako ne igra u najvećem klubu.

Luka Modrić je igrač kojeg ističu protivnički treneri, kojeg cijene veliki igrači, kojeg će mnogi komentatori i stručnjaci tijekom sezone obilježavati kao jednog od najboljih u Premiershipu. Da je Tottenham još mrvicu kvalitetnija momčad, vjerojatno ne bi bio ni daleko od vrha tih izbora.

To je momak koji je isključivo svojim radom i talentom prešao često trnovit put od Zadra preko Dinama, ali i Zrinjskog te zaprešićkog Intera, do Tottenhama, a to mu po talentu, znanju i kvaliteti nikako ne bi smjela biti zadnja stanica. Ne ako je uistinu ambiciozan igrač, ne kada ga žele klubovi poput Manchester Uniteda.

Uz veći klub, uz nastupe u Ligi prvaka i uz eventualan uspjeh reprezentacije, Modrić je igrač zbog kojeg više nećemo krajem godine razočarano gledati u popis France Footballa uz konstataciju "opet nema Hrvata među 30 ili 20 kandidata".

Luka Modrić teško će ikada u takvom izboru pobijediti ne poklope li mu se razni uvjeti, poput toga da Hrvatska osvoji Euro, on postigne pobjednički pogodak u finalu, a potom zabriljira u dresu Manchester Uniteda i odluči poneki derbi.

Drugim riječima, Modrić ne može samo svojom igrom zaslužiti status najboljega na svijetu, jer nije takav tip igrača. Ni takva kvaliteta igrača. Nema vrhunski udarac, postiže malo pogodaka, a možda još i važnije, asistira relativno malo za jednog vrhunskog veznjaka. Ne dominira ni fizičkom pojavom, ni nogometnom atraktivnošću, na kraju krajeva, kao "neki tamo Hrvat" teško može biti "izreklamiran" kao superzvijezda, a izbori najboljih često su pomalo i natjecanja u popularnosti posebno kada govorimo o "širim popisima".

Modrićeve nogometne vrline teško se mogu kvantificirati jer je njegov doprinos najveći u onim "neopipljivim" segmentima nogometne igre – promjena, diktiranje, nametanje ritma; brzo rješavanje lopte uz jako dobar pas i odličan pregled terena; stvaranje viška već u primanju lopte; pozicioniranje; povezivanje; kreacija.

Iako nevelik stasom - Iniesta, Messi, Silva i drugi ionako pokazuju da je nisko težiše zapravo danas poprilična prednost – Modrić je sposoban nametnuti svoj ritam, ritam koji odgovara njegovoj momčadi. Bilo bi suludo reći da je sposoban kontrolirati utakmicu poput jednog Zinedinea Zidanea, ali da je kvalitetan - jest. Da bi dobro došao čak i jednom Manchester Unitedu – bi. Da će se narednih godina zasluženo pojaviti na popisima 20-30 najboljih nogometaša u svijetu – hoće (ako ode u veći klub).

I sad, kada i ljubitelji i kritičari Luke Modrića mogu pristati na konstataciju da se radi o našem najpriznatijem, a onda valjda i najboljem, nogometašu nakon ere brončanih, smijemo pitati – koliko je zaista dobar?

Je li Modrić na tragu Zvonimira Bobana, s razlikom da Modrić nema Šukera i ostatak tako kvalitetnog društva? Ili će ostati "samo" najbolji igrač ove generacije koji se nije uspio, barem ne u reprezentaciji približiti visinama svojih prethodnika?

Pravedno ili ne, tri utakmice koje ga čekaju za desetak dana, puno će nam reći o Luki Modriću, i u dobroj će mjeri definirati njegovu reprezentativnu ostavštinu.

Nepravda je u tomu da se radi o malom broju utakmica protiv izuzetno kvalitetnih suparnika, kao i u činjenici da je Modrić itekako ovisan o ljudima oko sebe – hoće li Jelavić iskoristiti priređenu šansu? Hoće li Dujmović ili Vukojević oduzeti dovoljno lopti? Hoće li krila dobro centrirati nakon što je Modrić stvorio višak? A pravda je u tomu da odgovornost za (ne)uspjeh moraju snositi glavni igrači, kao i tomu da se na muci poznaju junaci. Šuker ne bi bio Šuker da je zabijao samo Estoniji; Šuker je Šuker jer je zabio Dancima (dva), Nijemcima (dva, '96 i '98), Jamajci, Japanu, Rumunjskoj i Nizozemskoj. Jer je zabijao kada ga je Hrvatska trebala, u najtežim i najvažnijim utakmicama.

Nitko nije pretplaćen na velika natjecanja, sigurno ne brojem stanovnika mala Hrvatska. Modrić će ove godine napuniti 27 godina, i realno je reći da uz Poljsku ima još najviše dvije šanse da na vrhuncu svoje igračke moći povede Hrvatsku do velikog rezultata. I to pod uvjetom da se Hrvatska plasira u Brazil i u Francusku, i pod uvjetom da Modrić izbjegne ozljede, i pod uvjetom da ne dođe do većeg pada u kvaliteti njegovih izvedbi. A ništa od toga nije uklesano u kamen.

Jednostavno, u Gdansku i Poznanu Hrvatska treba fantastičnog Modrića; ne vrlo dobrog, ne solidnog, ne pristojnog, ne korektnog, već fantastičnog Modrića. A takve predstave treba i Modrić, kako bi postao velikan hrvatske nogometne reprezentacije.

Jer, danas on to još nije. Štoviše, lako se može argumentirati da je, za sada, veću reprezentativnu karijeru ostvario Niko Kranjčar koji u Premiershipu ne može ni primirisati Modrićevoj poziciji. Kranjčar ima više važnih pogodaka, više važnih asistencija, više nastupa koje pamtimo. I nije bezobrazno reći da je sveukupno gledajući Modrić ostao pomalo dužan u kvadratićima, jer za igrača čiji status u Europi sugerira da je najbolji u ovoj selekciji, nije to dovoljno često i bio, uz dužno poštovanje velikim predstavama poput one na Wembleyju ili u Klagenfurtu protiv Njemačke. Tada je, uostalom, blistala i cijela reprezentacija.

Modrić to mora ispraviti ako jednoga dana želi biti na istom katu neke hrvatske nogometne Kuće slavnih s Bobanom ili Prosinečkim.

I nije stvar samo u nogama.

Luka nije više talentirani mladac da bi očekivanja od njega bila tek vezana za njegovu predstavu na terenu. Danas on mora biti lider ove reprezentacije i bez kapetanske trake, jer momčad uvijek slijedi i ugledava se i na najboljeg igrača, ne samo onog koji nosi traku oko ruke.

Modrić nije vokalan tip, ali lider ne mora nužno tako voditi. Tim Duncan jedan je od najvećih pobjednika koje je košarka vidjela, a nije baš William Wallace u svlačionici. No, vodi primjerom, što je ionako puno važnije od riječi.

Hoće li tako voditi i Luka?

Hoće li suigrači u njemu kao osobi i u njemu kao igraču u narednih mjesec dana prepoznati glad za pobjedama? Neuništivu volju? Pobjednički karakter? Igru bez straha? Samopouzdanje? Vatru? Vjeru? Hrabrost?

Kvalitativno, uz određenu prednost onih na samom vrhu, velikih razlika na Euru objektivno nema. Strinić nije puno ni bolji ni lošiji od švedskog, poljskog ili danskog lijevog beka, niti je Vukojević puno bolji ili lošiji od češkog, irskog ili ruskog zadnjeg veznog.

Razliku stvaraju zvijezde. Kada smo igrali sa Švedskom, bilo je poput dana jasno tko je tu najbolji igrač, od koga sve kreće i o čijoj inspiraciji sve u igri Švedske ovisi. Bez velikog nastupa Ibrahimovića, neće biti ni velikog rezultata Švedske. Podjednako važne igrače ima većina reprezentacija, a tek se Španjolska, Njemačka i možda Nizozemska mogu nadati velikom rezultatu čak i u slučaju da im podbaci neka važna poluga. Englezi neće biti prvaci Europe ako Rooney ne "poludi" i zabije 4-5 golova.

Modrić je hrvatska zvijezda.

I iako se za hrvatski uspjeh mora poklopiti dosta toga, od forme i raspoloženja suigrače do u nogometu uvijek važnog faktora sreće, Luka Modrić mora stajati ispred svih.

Kao prvi kojeg ćemo okititi u slučaju uspjeha.

Ali i kao prvi koji će prihvatiti odgovornost za neuspjeh.