Bit će vremena i za kritike i za pohvale. Ajmo sad u Poljsku!

Obrana nesigurna, vezni red neinventivan, bokovi ukočeni, napad bez pravih lopti. Loše je izgledala hrvatska nogometna reprezentacija protiv Norveške u Oslu i ako ćemo prema viđenome u tih 90 minuta cijeniti naše šanse, one definitivno nisu dobre.

Bogu hvala, znamo bolje od toga.

Izgleda mi prilično besmisleno upuštati se u analizu posljednje utakmice uoči odlaska ne Europsko prvenstvo, jer što god napišeš o utakmici protiv Norveške vrlo će brzo postati bezvrijedno i zaboravljeno "mrtvo slovo na papiru". Ne zato što imamo potrebu ili namjeru skrivati činjenicu da Hrvatska nije igrala dobro, nego iz jednog i jedinog razloga - što ni igra, ni rezultat, nemaju apsolutno nikakve veze s onim kako će Hrvatska izgledati u Poljskoj.

I pri tome uopće ne impliciram da će izgledati bolje. Želim samo reći da će izgledati - drukčije.

Jer osim "sitnice" da ćemo na Europskom prvenstvu biti jači za najboljeg obrambenog (Ćorluka) i najboljeg uopće (Modrić), uvijek postoji i ona druga "sitnica" koju i uz najbolju volju u Oslu ni jedan igrač nije mogao izbiti iz glave. Tamo se neće "povlačiti" noge, tamo se neće štedjeti snaga, tamo se neće kalkulirati u dvobojima.

Bilo je tako očito da su Norvežani s nekoliko oštrih startova u ranoj fazi utakmice "prestrašili" Hrvate. Nije to bio strah od Norvežana, bio je to strah od ozljede, koja bi svakoga od hrvatskih reprezentativaca koštala onoga što godinama sanja. Nakon što su Tettey, Elyounoussi, Demidov i ostali "Norvežani" posložili po travnjaku Srnu, Mandžukića, Rakitića i natjerali našu liječničku službu na intervencije, bilo je jasno da od Hrvatske na Ullevaal stadionu nećemo puno vidjeti.

Što je Slaven Bilić u tom trenutku trebao napraviti? Potjerati igrače "u boj", u "ratovanje" s Norvežanima? Riskirati neku ozbiljniju ozjedu kako bi javnosti dokazao kako se na pripremama dobro radilo? Da, sigurno bi dobio pljesak da je Hrvatska odigrala dobru utakmicu i platila je ozljedom neke od važnih karika. Kako ne.

Umjesto naricanja i filozofiranja kako "s ovakvom igrom nemamo nikakvih šansi na Euru" (wow, koji stručnjak trebaš biti za ovo "vidjeti") i unaprijednog uništavanja atmosfere prije negoli je ijedan Hrvat još krenuo u Poljsku, pametnije je konstatirati kako smo u Oslu saznali da je Stipe Pletikosa opet onaj kakvog pamtimo i trebamo. Da je Eduardo da Silva opet onakav kakvog pamtimo i trebamo. Da je Darijo Srna iz jednog pravog sprinta Dudua "pogodio u obrvu". Da smo i onako nezainteresirani i mekani primili gol tek u sučevoj nadoknadi.

O tome treba li u napadu igrati Jelavić, Olić ili Mandžukić, treba li lijevog beka igrati Strinić ili Pranjić, a desnoga Srna ili Vida, treba li uz Modrića biti Vukojević ili Dujmović, a na krilima Perišić, Kranjčar ili Rakitić, treba li na stoperu biti Šimunić ili Schildenfeld i o tisuću drugih taktičkih stvari ionako svatko od nas ima svoje "neprikosnoveno" mišljenje.

Pa dozvolimo onda i Slavenu Biliću da ima svoje i pustimo ga da vidimo kako će to ispasti. U Poznanu i Gdansku, a ne u Puli i Oslu.

Jer ni jedna nas "generalka" hrvatske nogometne reprezentacije dosad nije "poučila" kakvi ćemo biti na natjecanju koje slijedi, osim možda kad smo uoči Francuske 1998. "potopili" Australiju 7:0, pa zatim dojurili do svjetske bronce.

Na SP 2002. i EP 2004. otišli smo puni "elektriciteta" zbog dobre igre i gostujućih pobjeda protiv Mađarske i Danske, pa ni u Japanu, ni Portugalu nismo prošli grupu. 2006. smo izgubili i od Poljske i od Španjolske uoči Njemačke, pa smo opet bili ravnopravni Brazilcima na otvaranju Svjetskog prvenstva. 2008. smo imali slično neuvjerljivu generalku u Mađarskoj poput ove u Norveškoj - a u Austriji smo igrali najbolji nogomet i u četvrtfinalu nes(p)retno ispali od Turaka.

Naravno da se postavlja pitanje smislenosti ovih "generalki" na kojima sve reprezentacije, ne samo hrvatska, primarno pokušavaju izbjeći ozljede i razigrati poneku pričuvnu snagu. Kao mi, nedavno, protiv Estonije. Ali što napraviti, ne igrati uopće prije velikog natjecanja? Nije ni to rješenje. Zato na ove utakmice treba gledati s puno "tolerancije".

Za kritike, kao i za pohvale, bit će dovoljno vremena.

Ajmo sad u Poljsku! Čistih glava i puna srca!