Riječima Walta Disneyja, zabavno je činiti nemoguće

Jedan sjajan mandat, jedan slab i jedan prosječan, ali još nedovršen. Slaven Bilić u šest je godina prošao sličan put kao i svi prethodnici izbornici, od junaka do glavnog krivca, od genijalca do neznalice. Iako zdrava logika govori da je kroz godine mogao postati samo bolji, iskusniji trener, nacija danas Biliću vjeruje puno manje nego 2007. kada je kao relativno golobradi stručnjak imao već dva skalpa velikih Engleza.

Odličan nastup u Turskoj spasio je Bilića titule "najgoreg hrvatskog izbornika" i dao mu šansu da, teoretski, postane i najbolji. Samo bi europska titula mogla nadmašiti Ćirinu broncu, ali – to nije nemoguće. Da se igra liga, bilo bi nemoguće. U šest utakmica, svatko na Euru ima šansu.

Grčki poučak iz 2004. već je dosadan primjer, no kup sustavi iz godine u godinu dokazuju da do kraja možete otići i ako niste nužno najkvalitetniji sastav.

No, isto bi tako bilo pogrešno sve pripisati sreći. Grci su 2004. imali i sreće, ali dobiti dva puta domaćina natjecanja, vrlo dobri Portugal, ne možete samo srećom. Znaju to, primjerice, i Liverpool i Chelsea i Porto koji sigurno ne bi osvojili Ligu prvaka da je 20 najboljih klubova igralo klasično dvokružno ligaško natjecanje.

Ali, do naslova nitko nije došao slučajno. Disciplina, koncentracija, taktička pripremljenost i odgovornost, uigranost, srčanost, međusobna vjera suigrača, timski duh, hrabrost, odvažnost, samopouzdanje, inspiracija i nadahnutost najvažnijih igrača koje onda može oslijediti ostatak ekipe… Puno je tu uglavnom "neopipljivih" elemenata koji se mogu prepoznati u svim momčadima koje su nadmašile realna očekivanja.

To je ono što mi želimo od Hrvatske.

Svaka će nacija na Euru vjerovati u svoje šanse za prolazak dalje, i mi nismo drugačiji. Ali, kao što mi realno ne očekujemo prolazak Danske pored Njemačke i Nizozemske, ni Danci ne očekuju prolazak Hrvatske pored Španjolske i Italije. Odnosno, Hrvatska nije favorit za prolazak dalje, iako ćemo mi relativno lako pronaći mane aktualne talijanske reprezentacije, iako ćemo se nadati da su Španjolci zasićeni, iako vjerujemo kako smo od Irske kvalitetniji.

Mi znamo što imamo, i ne mogu ni duge pripreme promijeniti kvalitetu igrača.

Ali, ove pripreme bile su šansa Biliću da pokaže može li učiniti ono što su uspjeli Mourinho, Benitez, Rehhagel ili Di Matteo kada su svojim ekipama usadili spomenute momčadske vrline koje su ih odvele do kraja.

Hoće li to biti "turski" disciplinirana i strpljiva i koncentrirana Hrvatska? Hoće li to biti onako wembleyjevski opuštena Hrvatska (2007.)? Hoće li to biti onako nadahnuta i samopouzdana Hrvatska kao protiv snažne Njemačke na Euru 2008.? Hoće li to biti onako karakterno jaka Hrvatska kao protiv Izraela ili Gruzije kada je okretala domaće zaostatke od 0:1? Razigrana kao u Minsku? Lucidna kao u Izraelu?

Ili će to biti ona sterilna, "grčka" Hrvatska? Preplašena wembleyjevska Hrvatska (2009.)? Sramotna gruzijska Hrvatska? Nedorečena i nesigurna Hrvatska kao protiv Ukrajine u Zagrebu? Presamouvjerena Hrvatska kao protiv Engleske u Zagrebu?

Hrvatska je pod vodstvom Slavena Bilića zaista varirala od briljantne do očajne, boraveći najčešće u svojoj realnoj sredini. Nemoguće je ne priznati da je nogomet varljiv sport, gdje u jednoj utakmici ovisite i o inspiraciji vlastitih, ali i protivničkih igrača, i o sucu i o stativama, i o tomu hoće li neki udarac odsjesti u rašljama ili u 15. redu tribina.

Ali, postoje neke zajedničke karakteristike u svim velikim nastupima, kao i u svim blijedim. Postoje s jedne strane utakmice kada Hrvatska igra nadahnuto jer raspoložena momčad ističe raspoložene pojedince, a postoje i utakmice kada neraspoloženi pojedinci stvaraju neraspoloženu momčad.

Je li Bilić postigao zajedništvo kakvo se traži? Hoće li i on, sada kada zna da odlazi i da je ovo definitivni kraj, biti onaj isti hrabri izbornik iz 2006. koji se nije bojao kritika, kojem momčad nisu slagali mediji, koji se nije prilagođavao protivniku, koji je imao svoje ideje i koji je tu hrabrost prenio i na momčad?

Na terenu će, na kraju dana, Hrvatsku predstavljati 11-14 igrača, kao i Irsku, Italiju ili Španjolsku. I inspiracija tih igrača odlučivat će pobjednika od onog trenutka kada utakmice počne.

No, izbornici su ti koji biraju momčad. A Bilić je rijetko kada bio u tako teškoj situaciji pri biranju prvog sastava, kako zbog ozljeda, tako i zbog brojnih igračkih dilema između pojedinaca koji su obilježili Bilićevu izborničku karijeru, poput Eduarda, Kranjčara i Šimunića, i igrača koji su proteklog proljeća bili bolji, standardniji i kvalitetniji u svojim klubovima (Jelavić, Perišić, Schildenfeld….

Nisu to lake odluke, ne zbog "starih zasluga" već zbog toga što Bilić kao član brončane generacije itekako dobro zna kako klupska i reprezentativna forma nisu jedno te isto. I tko zna gdje bi Hrvatska završila da Ćiro nije vjerovao, primjerice, jednom Asanoviću ili jednom Ladiću.

Ionako tanak kadar istanjio se ozljedama Lovrena i Olića, sada i Iličevića. Nabrojane su sve poteškoće s obranom, znamo da je lijevi bek "rak-rana", znamo da nemamo pravih, prodornih krilnih igrača na kakvim počiva puno današnjih pravih momčadi, osim ako ne eksplodira Perišić. Znamo da nam je glavni centarfor još uvijek nedokazan u reprezentativnom dresu.

Znamo da nas čekaju vrlo čvrsta i disciplinirana Irska, izranjavani lav u obliku Talijana i, zasićena ili ne, još uvijek vjerojatno najtalentiranija reprezentacija svijeta, Šoanjolska. Čekaju nas Buffon, Xavi, Iniesta, Pirlo, Keane, Balotelli, Torres, Chielini, Dunne, Cassano, Ramos, Casillas, De Rossi, Duff, Pique, Fabregas, Silva.. I Trapattoni, Del Bosque i Prandelli.

Dakle, neće biti lako.

Ali neće ni njima.

Imamo ponajboljeg europskog veznjaka u Luki Modriću. Imamo jednog od najiskusnijih reprezentativnih vratara na svijetu u Pletikosi. Imamo stopera koji, barem mi tako vjerujemo, može igrati u većini europskih klubova u Ćorluki. Imamo ponajboljeg europskog strijelca ovog proljeća u Jelaviću, imamo dokazanog pobjednika i srčanog vođu u Srni, imamo za reprezentaciju gotovo uvijek inspiriranog Kranjčara, imamo vatrene borce u Vukojeviću i Vidi, imamo golgeterski njuh Eduarda i "ludost" Mandžukića.

Imat ćemo glasnu potporu navijača u kvadratićima, koliko god ih bilo.

I imat ćemo te kvadratiće. Kvadratiće od kojih su na najvećim natjecanjima gubili Nijemci (dva puta), Talijani, Nizozemci, Danci, Turci, Rumunji, Poljaci. I ako našima treba inspiracije – a ne bi trebalo za ovakvo natjecanje – neka samo pogledaju nekoliko isječaka iz tih utakmica, neka probaju osjetiti kakav je to trenutak u karijeri, i kakav je to doživljaj za navijače i cijelu naciju, kada ta mala kvadratičasta Hrvatska "skine" nekog velikana.

Kada se Jarni križa i zahvaljuje Bogu prije nego što ga sruše suigrači nakon gola Njemačkoj. Kada Šuker salutira publici nakon što zabija legendarni gol Danskoj. Kada Vlaović klima glavom nakon pogotka za 2:0 1998., kada Olić ne može navući dres nakon gola Italiji, kada Šuker mjeri puls protiv Rumunjske, kada Božo Sušec ruši mikrofon poslije pogotka Šukeru u polufinalu SP-a 1998.

I ovi momci imaju prigodu ispisati nogometnu povijest, nitko im to ne može oduzeti.

Slaven Bilić je osoba koja im je trebala omogućiti sve uvjete da to i učine, instalirajući disciplinu, duh, zajedništvo i hrabrost koja krasi pobjednike.

Pored Španjolske, Nizozemske, Njemačke, pored svih tih velikih zvijezda europskog nogometa, čini li vam se nemogućim da Slaven Bilić ode u Lokomotiv nakon što je pobijedio u 68. susretu na klupi Hrvatske? Možda ste u pravu ako tako razmišljate.

Ali kako kaže Walt Disney, "zabavno je učiniti nemoguće". I zato, Bilić i momci – zabavite se!