Bilićeva ostavština je i vedra budućnost

Zlatko Kranjčar otišao je na SP birajući igrače u najboljim godinama, u zenitu snage, a pored tih radije je odabrao iskusne nego mlade. Bila je to reprezentacija za rezultat, ne za budućnost. Cico je vjerovao onima koji su iznijeli kvalifikacije, nije se usudio – što je, objektivno, u tom trenutku bilo i shvatljivo i razumno – u prvi plan gurnuti Dinamove poletarce Modrića i Eduarda, koji još nisu imali reprezentativnog iskustva i o čijem se potencijalu tek naslućivalo kroz predstave u Dinamu. Što nipošto nije bila garancija reprezentativne klase.

Od mlađih, Cico je gurao tek sina Niku kojem je prigodu dao od početka kvalifikacija, a čak je i kod izbora tog relativno nevažnog petog napadača (ispred su bili Pršo, Olić, Klasnić i Balanan) radije zvao iskusnijeg (Bošnjak) nego potentnijeg igrača (Eduardo).

Kranjčaru su rezultati prije SP-a davali za pravo, odlično je vodio momčad kroz kvalifikacije i uspješno je napravio prvi korak prema pomlađivanju nakon Otta Barića.

No, ne posebno uspješno Svjetsko prvenstvo podsjetilo nas je da onakva hrvatska reprezentacija nema veliku budućnost. Kranjčar je otišao nakon SP-a na kojem je Hrvatska imala tek dvojicu igrača (Kranjčar i Modrić) mlađih od 24 godine i nakon kojeg možda i desetak igrača nije imalo reprezentativnu budućnost (zbog godina ili zbog kvalitete).

Hrvatska je na Euru 2012. igrala bolje, osvojila dvostruko više bodova i sveukupno ostavila bolji dojam, a Bilić je vodio šestoricu igrača mlađih od 24 godine (s Lovrenom bi bila sedmorica), a u kadru od 23 igrača tek možda 3-4 (Šimunić, Buljat, eventualno Dujmović ili Pranjić ako se idući izbornik odluči pomladiti te pozicije) nemaju neposrednu reprezentativnu budućnost.

Kranjčar je svom nasljedniku ostavio za budućnost tek Srnu, Kranjčara i Modrića (koji su postali nosioci igre u Bilićevom mandatu, što pokazuje koliko je važno rano ih uklopiti i dati im prigodu u reprezentaciji), uz tada već reprezentativne veterane Pletikosu, Butinu, Olića, Klasnića, Niku i Roberta Kovača i Šimunića.

Bilić svom nasljedniku ostavlja praktički posloženu reprezentaciju. Bio to Igor Štimac ili netko drugi, teško će na početku idućih kvalifikacija imati potrebe (ili prostora) za većim promjenama kao Bilić 2006., jer Slaven je pravovremeno uključivao mlađe igrače koji su danas sastavni dio reprezentacije, koji imaju već dovoljno iskustva da se na njih može računati u teškim kvalifikacijskim susretima.

Pored Pletikose, Hrvatska ima još dvojicu vratara kojima se može vjerovati, od kojih Kelava ima tek 24 godine i u Dinamu pruža igre koje sugeriraju da Hrvatska ima golmana za idućih 10 godina.

Hrvatska nije bogata obrambenim igračima, ali Bilić je i tu posijao dovoljno potencijala, uključivši na vrijeme Lovrena, pridruživši im Vrsaljka, vjerovavši Striniću kada drugi nisu, što će uz još uvijek dovoljno mladog Ćorluku biti okosnica hrvatske obrane u narednom razdoblju. Pitanje je za idućeg izbornika koliko će vjerovati Schildenfeldu, no Schifo je kod Bilića pokazao da je igrač na kojeg se možete osloniti i koji može na reprezentativnoj razini odigrati vrlo korektno. Tu je, dakako, i kapetan Srna koji ne posustaje, koji je bolji u obrambenoj liniji i koji će sigurno biti jedan od nositelja i u narednom ciklusu.

Luka Modrić će do daljnjega biti prvi igrač Hrvatske. Aktualni Euro otklonio je sve dvojbe o njegovoj klasi, Modrić je igrač za najveće klubove. Ne treba zaboraviti da je u dvije utakmice Hrvatska kvalitetom ipak bila podređena momčad i da to najviše osjete vezni igrači, i zato nije fer uspoređivati neke brojke dodavanja Modrića i Pirla ili Xavija. Isto kao što je deplasirano govoriti o brojkama postignutih golova ili asistencija kada razgovaramo o igraču koji nije ni strijelac niti asistent. Modrić je režiser, igrač koji stvara igru, višak, koji stvara situacije za šanse (u hokeju bi Modrić imao puno više asistencija). Uostalom, asistencija uvijek ovisi i o tomu dodajete li Messiju ili, primjerice, Rakitiću, zar ne?

Uostalom, riječi pune respekta iz usta protivničkih trenera i igrača dovoljno govore, pa nisu sigurno Xavi i Pirlo hvalili Luku zato jer su tako čitali u hrvatskim medijima. Modrić zaista zna što učiniti s loptom, ima izvrsno primanje i prvi korak, ne griješi, vidi, osjeća prostor i igra vrlo odgovorno i pametno defenzivno. Nema udarac i neće nikada zabijati 10 golova u sezoni, ali nije mu to potrebno da bude svjetska klasa i igrač koji stvara razliku i u velikom klubu. Vrijeme je da si takvog i nađe, interesenata ne manjka.

Ali, pored Luke, Hrvatska ima i Perišića i Rakitića i Badelja (i Iličevića) pred kojima tek stoje najbolje godine, ima Kranjčara i Vukojevića koji jesu u najboljim godinama. To je možda prostor gdje će idući izbornik imati priliku za koje osvježenje, svi se nadamo daljnjem razvoju zaista posebnog potencijala Matea Kovačića koji je za Bilića ipak bio premlad.

Na kraju, napad u dvojcu Jelavić-Mandžukić ima igrače koji ulaze u napon svoje snage i koje, po svemu sudeći, čekaju najbolje klupske sezone u karijerama. Eduardo polako postaje joker s klupe, Olić možda završava reprezentativnu karijeru, ali Bilić je dosta šansi davao i Kaliniću koji je te dobre prigode dobro koristio. Tako da i tu ima i budućnosti, još više sadašnjosti.

Neki će reći da je zbog dobrog nastupa Hrvatske na Euru prebrzo zaboravljen svaki loš trenutak reprezentacije u protekle četiri godine. Bilo ih je, definitivno, na prvom mjestu nevjerojatno sterilni i loši nastupi u Gruziji i Grčkoj.

Sigurno da dio odgovornosti za to snosi i Slaven Bilić.

Međutim, drago mi je zbog Bilića što je otišao kao frajer jer je to bio od trenutka kada je zasjeo u izborničku fotelju.

Usudio se promijeniti dramatično sastav i otpisati neke zaslužne veterane. Usudio se promijeniti sustav i uvesti Hrvatsku u novo doba s četvoricom igrača u liniji, a sve to neposredno prije jako teškog ispita u Rusiji kojeg su mu dodatno otežali Srna, Olić i Balaban odlaskom u Fontanu. Usudio se odmah pokazati da takve stvari neće tolerirati, bez obzira kako se igrači zvali i koliko za momčad bili važni.

Polučio je rezultate oko kojih ćemo se uvijek sporiti, ali koji su generalno i realno, za jednu Hrvatsku sa situacijom u nogometu kakvu imamo, u najmanju ruku vrlo dobri. Hrvatska reprezentacija vani se cijeni više nego kod kuće, o Biliću da i ne govorimo. Što mi zamjeramo – da se nekad igrači dovoljno ne trude – strani mediji, često objektivniji jer nisu emotivno vezani, ocjenjuju kao "nevjerojatnu strast s kojom igraju Hrvati". I pitaju se odakle to, kako to Bilić radi, zašto je atmosfera u hrvatskoj reprezentaciji tako dobra.

Bilić je, sigurno, neke stvari krivo izveo, neke stvari krivo odlučio, neke stvari krivo izrekao, ali Biliću se i puno podmetalo. I puno toga je bila neistina, ili u najmanju ruku – iskrivljena istina.

I zbog toga je dobro što je ovaj nastup Hrvatske bio dovoljno dobar da Bilić vrati respekt dobrog dijela javnosti jer ga, jednostavno, zaslužuje. Snaga njegove veze s igračima osjetila se i na terenu, puno je radio, dao je cijelog sebe u reprezentaciju. Uvijek je štitio igrače, uvijek je štitio Hrvatsku, njene navijače i zemlju pred stranim medijima, uvijek je tražio respekt za svoju momčad i svoje igrače. Čovjek koji zdravo razmišlja, koji je pozitivac, koji je obrazovan, koji govori elokventno i razumno, koji je autoritet u svlačionici gradio i igračkom karizmom, ali i znanjem i osobnošću, sigurno je u ovih šest godina ostavio dobar, pozitivan trag u hrvatskom (reprezentativnom) nogometu. Takvih nemamo puno, i dobro je što odlazi kao cijenjen trener.

A sigurno je dio njegovih kvaliteta i vizija budućnosti. Nije lako otpisivati zaslužne igrače, i zato jer će vam oni sami otežati posao (nije nikad lako prihvatiti takvu ulogu) i zato jer će vas pritisnuti i mediji i javnost. Bilić je to radio dobro, bolje od prethodnika, ostavivši svom nasljedniku dobro selektiranu i pozicioniranu momčad.

Doveo nas je u svjetski top 10, tamo održao i pripremio podlogu da tamo i ostanemo.