Čekao je tu poziciju, sada joj se mora u potpunosti posvetiti

Poduzetnik (hoteli, kladionice, diskoteke), trener, TV komentator, predsjednik Udruge prvoligaša, dopredsjednik HNS-a, sportski direktor, menadžer... Štimac je svoj CV tako obogatio da smo već zaboravili da je, prije svega toga, bio vrhunski nogometaš, član najveće hrvatske generacije, jedan od igračkih i svakako karakternih vođa ekipe koja se proslavila osvajanjem bronce na SP-u u Francuskoj 1998. Kapetanske trake koje je nosio u Hajduku i Derby Countyju potvrda su liderskih crta nekadašnjeg beskompromisnog braniča.

Štimčeva raznovrsnost može biti i pozitivan i negativan znak. S jedne strane, pokazuje njegovu inteligenciju, proaktivnost, odlučnost, hrabrost, samouvjerenost, pa i želju da aktivno sudjeluje u hrvatskom nogometu. No, s druge strane, njegov stav da želi biti i predsjednik HNS-a i izbornik pokazuje da nema definirane ciljeve, da nema jasnu viziju čime se želi baviti i za što je najkompetentniji, već da želi biti u prvom planu, biti na poziciji moći bez obzira bila ona predsjednička ili izbornička.

K tomu, dok je životopis napunio brojnim funkcijama, nije ga napunio velikim uspjesima. Ako se držimo samo nogometa - Štimčeva trenerska karijera (Hajduk, Cibalia, Zagreb) nije obilježena ni radom u kontinuitetu ni velikim uspjesima, iako se mora priznati da je u sva tri kluba napravio ono što je postavljeno kao cilj - naslov prvaka s Hajdukom (dok je Dinamo dangubio u Ligi za ostanak), te ostanak u ligi s Vinkovčanima i Pjesnicima (ali samo zato jer nije bilo trećeg licenciranog kluba za Prvu HNL među drugoligašima).

Njegova vizija kao prvog čovjeka ligaškog nogometa doživjela je krah, jer osim što većinu ciljeva iz svojeg programa nije ostvario, onaj najvažniji, kojeg je ostvario, pokazao se potpunim promašajem. Negativne posljedice Lige 16 još ćemo neko vrijeme osjećati u domaćem nogometu...

Kada se svemu tomu gdje se Štimac petljao pridruže sva prepucavanja sa Zdravkom Mamićem, s Vlatkom Markovićem, svi agresivni nastupi, blisko okruženje predvođeno Renom Sinovčićem, tučnjave, kladionički milje itd., ne čudi što potpora njegovom imenovanju na mjesto izbornika nije velika. Osim, jasno, u Izvršnom odboru HNS-a. Ako je suditi po Sportnetovoj anketi, 70-ak posto javnosti ne podržava Štimca kao izbornika.

I tu dolazimo do malog paradoksa s kojim će se suočiti Igor Štimac na početku svog mandata - istodobno ima najugodniju i najtežu situaciju od svih novih izbornika nakon Miroslava Blaževića.

S jedne strane, Slaven Bilić mu je u nasljeđe ostavio najsređeniju momčad do sada. Jozić, Barić, Kranjčar i Bilić preuzimali su A selekciju u puno kompleksnijem trenutku, u težim situacijama kada je trebalo mijenjati i sastav i sustav, provesti smjenu generacija, vratiti hrvatsku na pravu stazu. Štimac je dobio posloženu momčad čiji su najbolji igrači u najboljim godinama, u kojoj ima dosta mladog potencijala, koja dugo igra zajedno, koja ima dobru atmosferu u svlačionici, koja kotira odlično na Fifinim i Uefinim ljestvicama te je stoga u dobroj poziciji na raznim ždrijebovima. Iako je izvučena kvalifikacijska skupina za SP vjerojatno najteža (ili barem najizjednačenija) do sada, Hrvatska je na dan Štimčevog imenovanja jasan favorit za odlazak u Brazil.

Štimcu će to, međutim, biti i uteg oko vrata. Jozić, Barić i Cico otišli su pod pritiskom javnosti nakon nezadovoljavajućih igara i rezultata na velikim natjecanjima. Bilić je otišao planski, nakon generalno prihvaćenog razmišljanja da je Hrvatska odigrala dobar i kvalitetan turnir. Drugim riječima, očekivanja od novih izbornika prije Štimca nisu bila prevelika, osim da konsolidiraju i poprave situaciju. Očekivanja od Štimca bit će veća, Hrvatima će više u sjećanju ostati Hrvatska protiv Italije, Španjolske i Irske, a manje Hrvatska protiv Gruzije ili Grčke. Hrvati će očekivati jako dobru Hrvatsku, i neće imati puno strpljenja za izbornika kojeg su ionako mnogi dočekali na nož.

No, to mu neće biti jedini problem. Svojim djelovanjem proteklih godina nudi dosta materijala budućim kritičarima. Primjerice, iz ugodne pozicije TV komentatora lako je soliti pamet. Štimac je bio vrlo dobar sukomentator za hrvatske standarde, oko toga će se složiti čak i neki koji nisu veliki ljubitelji njegovog lika i djela. No, Štimac je putem previše puta sebi dozvolio "poderati" izbornike, od Bilića do Löwa, ili trenere u Ligi prvaka, i danas-sutra ti će argumenti biti iskorišteni protiv njega. Štimac bi kao nekadašnji igrač trebao bolje znati da teorija i praksa nisu isto, ili ga čeka veliko iznenađenje kada kroz koji mjesec Hrvatska neće igrati tako brzo, okomito, lagano, s puno igrača u završnici, s dobrim i visokim presingom, s boljom igrom bez lopte i ostalim floskulama koje je lako koristiti pred malim ekranima.

Kao što je to saznao njegov kolega sukomentator, Velimir Zajec, na klupi Dinama.

Štimac sigurno nema trenersko iskustvo i znanje Blaževića, Jozića, Barića ili Kranjčara, ali nije imao ni Bilić. No, Bilić je imao neupitnu volju i želju za učenjem, Bilić se uistinu cijeli angažirao u ovom poslu, Bilić je učio, gledao, promatrao, analizirao i Bilićeva reprezentacija je šest godina nakon njegovog ustoličenja u svim relevantnim krugovima ocijenjena kao jedna od taktički i fizički najbolje pripremljenih na cijelom Euru.

Hoće li Štimac imati jednaku predanost poslu? Ili će se i pored izborničkog posla baviti "svime i svačime" kao u pjesmi Mare i Kate?

To je jedno od ključnih pitanja za uspjeh Štimca kao izbornika.

On ima nekoliko preduvjeta za uspjeh, i nije nemoguće da je poslije Bilića Štimac među rijetkim ličnostima (je li i jedina?) hrvatskog nogometa koja ima karizmu za uspostavljanje reda i respekta u svlačionici punoj milijunaša i sve većih nogometnih zvijezda.

Štimac ima glas i stas, stav i karakter, čvrstinu i odlučnost, ime i nogometnu karijeru koju će igrači, barem u startu, poštivati. Iako mu to može biti i problem dugoročno, Štimac ima "ulaz" kod igrača i kao kućni prijatelj s kapetanom i liderom ove selekcije, Darijom Srnom, koji će mu sigurno biti oslonac na početku izborničke karijere.

Da bi se dokopao toliko željene izborničke fotelje, Štimac je sklopio "ugovor s vragom". Zdravko Mamić odnio je još jednu veliku pobjedu, jer on dobiva u oba slučaja - ako Štimac uspije s reprezentacijom, Mamić ga je, eto, postavio; ako Štimac ne uspije, smijenit će ga i postaviti nekoga drugog, diskreditirajući pritom jedinog pojedinca u hrvatskom nogometu koji mu se proteklih godina usudio ozbiljno suprotstaviti. A u svakom slučaju, ustoličenjem Šukera, Vrbanovića i Štimca, učvrstio je dodatno svoju poziciju u HNS-u, ako je to uopće bilo moguće.

Stoga, za Štimca je ovo njegovo nogometno "biti ili ne biti" jer neće preživjeti neodlazak u Brazil, a u tom slučaju, neće imati priliku kopirati Bilićev put i kroz izborničke uspjehe zainteresirati europske klubove za svoje usluge. A u domaćem nogometu bit će označen kao neuspješan trener i neuspješan funkcioner.

Do sada se gurao u sve, ali sada je stigao na poziciju kojoj se mora u potpunosti posvetiti ako želi uspjeti. Na kojoj će drugi kritizirati njega, a ne on druge, i s koje se ne može nikuda sakriti. Stigao je na najkritiziraniji posao u zemlji.

Može li se s time nositi?

Vodi li ga ego, želja da bude u prvom planu, ili ga vodi strast prema nogometu, trenerskoj struci, uspjesima na zelenom travnjaku?