Ima jedan svijet gdje riječi su djela

Ali, nismo u tom svijetu.

Nemoguće je pobjeći od mučnog dojma nakon Dinamovih utakmica, čak i kada se radi o dramatičnim preokretima s pozitivnom završetkom, što i nije najčešća slika u Maksimiru. Vidin pogodak razveselio je nakratko tribine, iste tribine koje su sekundu prije bile spremne pokopati, gromoglasnim zvižducima ispratiti modre nogometaše u svlačionicu, i definitivno je spasio Dinamovu sezonu, no nije previše promijenio dojam.

Ne valja znanje trenera. Ne valja trud igrača. Ne valja uprava. Ne valja igra, ne valjaju protivnici, ne valja Šuker, ne valja Štimac, ne valjaju karte za kunu, ne valja Plavko, a čak je i tlak zraka za 1.4 hPa previsok.

Valjaju, valjda, samo oni koji to sve stalno potenciraju - navijači i mediji.

Dinamo se, istina, provukao pored Ludogoreca. Protivnik je stvorio više šansi u dvije utakmice, Dinamo je imao visoku realizaciju i bez obzira na ruku Marcelinha, imao je naklonost sudaca u obje utakmice. I bez obzira na sreću i na suce, trebala mu je osma minuta sudačke nadoknade kako bi svladao momčad koja je prije nešto više od godinu dana igrala u drugoj ligi.

Dinamov prvenstveni problem u ove dvije utakmice bila je igra u obrani, gdje su nevolje započinjale od loših obrambenih navika "kreativnog trojca" Badelj-Kovačić-Sammir, a nastavile se prilično slabom formom lani odličnog dvojca Tonel-Vida, da bi slabosti do kraja bile raskrinkane lošom igrom na bočnim pozicijama, posebno Luisa Ibáneza u uzvratnoj utakmici.

Kada tome pribrojimo spor ulazak u formu Beqiraja, aklimatizaciju Čopa koji je još daleko od statusa pojačanja, i korektnu, ali ne još onako kvalitetnu igru veznog trojca kakva Dinamu treba da bi bio dobar, ne čudi što je vrlo dobri Ludogorec bio na milimetar do prolaska dalje. Neobično visoka realizacija Ante Rukavine bila je, uz Vidin pogodak, na kraju dovoljna Dinamu, no prostora za napredak ostalo je dosta.

Međutim, uz sve pridjeve poput bezidejni, sterilni, anemični, nervozni, nemotivirani i nervozni, budimo malo i realni.

Dinamo nije igrao protiv suparnika koji se zove "2. pretkolo", a kvaliteta analize Ludogoreca u hrvatskim medijima sugerira upravo to. Meteorski uspon bugarskog kluba gurnuo ga je u Europu s majušnim koeficijentom, pa je Ludogorec bio nenositelj tamo gdje je bugarski prvak uobičajeno nositelj. Levski, primjerice, ima bolji koeficijent od idućeg suparnika Šerifa, i sasvim je izgledno da je Ludogorec bolji i teži protivnik od moldavske ekipe.

A ne treba nikoga posebno podsjećati da je Dinamo od tog Šerifa ispao.

Pomislio bi netko da nakon pet godina upoznavanja s europskim standardima, protivnicima sa svih dijelova kontinenta i s Dinamovim igrama u tim utakmicama malo tko može ostati iznenađen što je susret Ludogorca i Dinama bio izjednačen. Pomislio bi netko da nakon pet godina ovakvih utakmica i ovakve igre, više neće biti razloga za čuđenje i snebivanje "kako je Dinamo tako loš". Pomislio bi netko da će nakon pet godina kritiziranja brojnih trenera "koji ne zadovoljavaju Dinamove kriterije i koji su najgori u povijesti" doći trenutak kada nećemo pohitati najjednostavnijem rješenju i nakon dvije utakmice trenera okriviti što momčad ne izgleda kao svemirski brod.

Pomislio bi taj netko da ćemo biti sposobni kalibrirati očekivanja, da ćemo se naučiti strpljivosti, da ćemo početi cijeniti suparnike i postaviti Dinamo - i druge hrvatske predstavnike - u realni okvir. Da jedna utakmica ne može i nikada ne smije značiti "kataklizmu", i da ćemo kritiziranjem i pljuvanjem po svemu vrlo brzo ostati bez ikakvih vrijednosti. Ostat će samo pljuvačke.

Situacija u hrvatskom klupskom nogometu, na svim razinama, trebala bi nas motivirati da cijenimo i poštujemo svaki uspjeh hrvatskih klubova u Europi, a to je i prolazak Dinama u 3. pretkolo Lige prvaka. Modri su bez premca lokomotiva hrvatskog nogometa u Europi, i zaslužuju bolji tretman i pozitivniju atmosferu bez obzira na druge, nenogometne stvari, priče i probleme.

Zašto je nemaju? Zato jer riječi nisu djela.

"Ja te volim Dinamooooo"

Zbog silne ljubavi, "navijači" putuju gdje god stignu kako bi napravili nered, kako bi limenkama pive gađali kamermane ili Božicu Barišić, damu koja je kriva samo zato jer je to stalo do Dinama.

Zbog silne ljubavi, "navijači" bacaju baklje na travnjak kako bi izbacili voljeni klub iz Europe, a 90 minuta utakmice protiv Ludogoreca provode isključivo navijajući protiv Zdravka Mamića, ili sami za sebe, a ne za Dinamo. Zbog silne ljubavi, svojim djelovanjem kontra Zdravka Mamića pomogli su stvoriti katastrofalno negativnu atmosferu oko kluba. Zbog silne ljubavi, vrijeđaju maloljetnice, vrijeđaju starce, vrijeđaju zaposlenike kluba među kojima je mnogo onih koji samo rade posao od kojeg žive, i mnogo onih kojima je iskreno stalo do Dinama. Zbog silne ljubavi, umjesto grafita u čast Dinama, po gradu Zagrebu niču samo grafiti mržnje prema jednom čovjeku. Koji kakav god bio, ne može biti veći ni važniji od Dinama.

"Dinamo je moj život, moj smisao života"

Zbog toga što mu je Dinamo "smisao života", izvršni predsjednik na dan "najvažnije utakmice u 10 godina" priča o seksu u troje i kataklizmi koja će uslijediti ako Dinamo ne prođe dalje.

Zbog toga što mu je Dinamo "smisao života", Mamić je u 7-8 godina više puta osramotio klub svojim ponašanjem nego što će idućih 20 čelnika kluba učiniti zajedno, barem se nadamo. Zbog toga što mu je Dinamo "smisao života", Mamić je uspostavio kraljevstvo u kojem se sluša samo njegova riječ, u kojem nema demokracije ni transparentnosti. Zbog toga što mu je Dinamo "smisao života", Mamić je na razne direktne i indirektne načine bio posrednik u transferima igrača Dinama na način da je "agencija njegovog sina", iako više nije ni to, bila zastupnik nekih Dinamovih igrača.

Zbog toga što mu je Dinamo "smisao života", Mamić je učinio sve kako bi javnim nastupima priskrbio Dinamu negativan imidž u javnosti.

"Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti."

Zbog Zdravka Mamića i njegovih ispada javnost može reći kako je GNK Dinamo licemjeran kada traži zaštitu države od ljudi koji se nazivaju navijačima Dinama, no država nema pravo na tako površnu i nepostojeću reakciju.

Mržnja, huliganizam, tučnjave, prekidi, rasizam, primitivizam, degutantne, sramotne i uvredljive pjesme i napisi na račun maloljetnica ili starijih osoba - kada će država reći da je dosta? Kada će država zaista omogućiti normalan rad zaposlenicima Dinama, igračima Dinama, kada će država reći da "ubij tovara" ili "ubij Purgera" nije prihvatljiv način izražavanja ljubavi prema svom klubu? Mogu BBB ismijavati teoriju da zbog njih ne dolaze obitelji s djecom na utakmicu, no - tko će povesti klinca na ovakvu mučnu atmosferu kao što je trenutno na Dinamu? I zar netko zaista misli da to nije (jedan od) razloga zašto ti očevi s klincima idu na Medveščak, a ne idu na Dinamo?

"Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju. On navodi osobe ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju ili izjavu. Ima pravo i da ne otkrije izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost."

Da se ovoga još netko drži u hrvatskim medijima, onda bi sinoć nastalo prilično čuđenje kada je na teren istrčao Fatos Beqiraj, igrač Hoffenheima. Ili ipak nije?

Koliko puta ste pročitali formulaciju "iz izvora bliskih maksimirskom klubu"? 100? 1000? Postoji li još uopće praksa navođenja izvora, ili smo jednostavno došli do faze gdje se vijesti mogu izmišljati, sutradan demantirati, putem malo narušiti psihu igrača ili stabilnost svlačionice?

Koliko bi u hrvatskim medijima kredita imao onaj nesretni neznalica Josep Guardiola, koji je s velikom Barcelonom izgubio svoju prvu prvenstvenu utakmicu protiv tek promaknute Numancije? Nećemo ni spominjati Alexa Fergusona, tog limitiranog provincijalca koji punih pet godina s Manchester Unitedom nije bio sposoban osvojiti prvenstvo.

Zašto se izmišljaju tekstovi? Zašto se izmišljaju izjave? Zašto se na dan najvažnijih utakmica izvlače skandali? Zašto se nakon najslađih pobjeda poput ove protiv Bugara traži neka mala nevolja, neki skandalčić, neka mala izjava koja bi pokvarila atmosferu? Zašto se za rukav povlače bivši treneri i iz njih izvlači kakav negativan komentar na igru? Zašto se naslovi vade iz konteksta ili potpuno nemaju veze s tekstom? Zašto se forsiraju privatne slike određenih nogometaša, a s druge strane, zašto se forsiraju i hvale igrači koji igrom nisu zaslužili takav tretman?

Zašto se "dubinska taktička analiza" na kraju svodi na "Dinamo igra sporo i bezidejno, a kriv je trener"? Zašto se za intervjue traže igrači koji sjede na klupi i iz njih izvlači komentar statusa?

Dinamo bi danas mogao uživati u prolasku dalje. U činjenici da je nakon brojnih utakmica gdje je on bio na pogrešnoj strani sreće i sudačkih odluka - a takvih je bilo dosta - ovoga puta bio s one druge strane. Ovoga puta je Dinamo bio ta momčad koja se nije prerano veselila ili prerano odustala. Ovoga puta je Dinamo bio ta momčad koja je kaznila greške protivnika i prošla dalje iako nije bila bolja. Ovoga puta protivnik može govoriti o europskom neiskustvu i "žgancima koje mora pojesti", o sucima koji ne štite bugarski nogomet, plakati nad promašajima i golovima primljenima u smiraju utakmice. Ovoga puta Dinamo je bio taj koji je imao ritam i snagu za završnicu, Dinamo je bio taj koji nije olako ostao s igračem manje, Dinamo je bio taj koji je pokazao strpljivost i pamet u igri s igračem više. Modri su ubacivali i ubacivali, a to je bio pravi način protiv zgusnute formacije, i iako nije uspijevalo sve do 7. ili 8. minute sudačke nadoknade - na kraju je uspjelo.

Dinamo bi danas mogao uživati u tome što je za Ludogorec ono što su za Dinamo bili Werder, Auxerre, Spartak ili PAOK.

Sada bi se analizirale pogreške, i pripremao vatreni doček Šerifu koji se Dinamu prošli puta provukao kroz prste. Skautirao bi se protivnik, ozbiljno i dubinski, podgrijala bi se pozitivna atmosfera, dala bi se podrška igračima jer im to treba.

Vidjelo se na momcima da im je zaista stalo, da im je pogodak Vide skinuo tonu težak kamen s leđa. Vidjelo se na njihovim licima da im je Dinamo u srcu, i vidjelo se da ta momčad želi razveseljavati publiku.

Ali s tribina im treba podrška. Ako je svako krivo dodavanje povod za zvižduke, ako je svaka izgubljena lopta povod za vrijeđanje, klinci poput Matea Kovačića neće imati poticajno okruženje za razvoj. A Kovačić je, kao i drugi Dinamovi nogometaši, pokazao da ne samo da želi, već i da može i zna razveseliti publiku.

Samo kada bi im navijači dali šansu.

Kada bi svi držali do svoje riječi, možda bismo i imali takav svijet.

A to je svijet gdje živjet' bih htio.