Problem je i u glavi, ali najveći je u Francuzima

U rukometu smo, kao i u većini drugih sportova, vrlo egocentrični. Kada Hrvatska gura dobro, tepamo joj kako igra najljepši rukomet na svijetu. Nerijetko je to i istina, ali to vas u rukometu ne pretplaćuje na prvo mjesto. Istodobno, zanemarujemo što rade drugi, jer "ako će naši tako, ne može im nitko staviti soli na rep".

Kada, pak, Hrvatska gubi, protivnik nema gotovo ništa s tim. Kriv je trener, kriv je svaki igrač koji u toj utakmici nije igrao dobro, kriv je golman, kriva je psihološka priprema, kriva je taktička priprema, krivo je tempiranje forme, krivi su suci.

Francuska je, ionako, "nikad lošija". Za staro željezo. Da je medijska kritika sveprisutna, dokazuje i činjenica da su francuski mediji pokopali ovu super uspješnu momčad nakon Eura u Srbiji. A taj Euro je samo dokazao da je rukomet konkurentan sport, da koliko god dobri bili, ako niste na sto posto, drugi će jedva dočekati prigodu. Dočekala ju je u Novom Sadu, između ostalih i Hrvatska. Francuzi su u tom jednom porazu pronašli dovoljno motiva , a ne straha, za londonski sraz, Hrvatska je pak u svojim porazima od Francuske uglavnom izvukla samo strah.

Igrači su i sami zaključili da je ovo neuspjeh, da su došli po zlato i da ih ostale medalje ne zanimaju. Barem je to poruka kapetana momčadi, Igora Vorija, koji je utvrdio da se "Hrvatska usrala" i da je to razlog poraza.

Oni, naravno, imaju pravo na takvo razmišljanje. Prvi dio je u redu, sportski je ganjati najveće uspjehe, posebno jer Hrvatska očigledno ima jedan od najboljih sastava na svijetu obzirom da je konstantno u tom vrhu, u polufinalima i finalima. No, ova Hrvatska sigurno nije svojim rezultatima zaslužila razmišljanje "samo nas zlato zanima" jer da biste se samo time zadovoljavali prvo ga morate osvojiti.

Hrvatska ga je posljednji puta osvojila u Ateni.

Francuzi su, pak, aktualni olimpijski pobjednici, dvostruki svjetski prvaci i na najboljem putu da ponove to olimpijsko zlato. Francuzi, a ne Hrvati, mogu govoriti o nekoj drugoj medalji kao neuspjehu jer oni su rezultatima na velikim natjecanjima zaslužili status najbolje svjetske momčadi, a ne pobjedama od 10 razlike nad Danskom u skupini.

Neshvatljiv je manjak respekta prema Onestinoj momčadi koji se očituje u tezi "ovakva momčad Hrvatske morala je osvojiti zlato". Hrvatska je dva mjeseca krvarila na pripremama? A što mislite da Francuzi rade prije velikih natjecanja? Hlade onu stvar? Zato su svi građeni poput trokrilnih ormara, zato igraju najbolje uigranu obranu na svijetu, zato pucaju od snage u najjačim dvobojima? I ne, ne igraju prljavo, nego igraju obranu bolje od bilo koga drugoga.

Gdje je to Hrvatska bolja od Francuske? Francuzi imaju dokazano boljeg vratara, koji se gotovo svaki puta pokazuje kao prevaga. I tu jednu važnu utakmicu koju je Hrvatska dobila u nedavnoj povijesti, onu u Novom Sadu, Francuzi nisu mogli dobiti bez učinka Omeyera. Jer, u rukometu to tako ide.

Kao što Hrvatska u Londonu nije uspjela uloviti ono što je nastalo u prvih 20 minuta kada je Omeyer obranio sve, a Alilović ništa.

Ima li Hrvatska bolju vanjsku liniju od Francuske? Lacković-Narcisse? Fernandez-Kopljar/Buntić? Karabatić-Duvnjak/Balić? Barachet/Accambray-Vuković/Bičanić? Gdje biste stavili ruku u vatru da je Hrvatska bolja? To nije uvreda Hrvatskoj niti je znak da Hrvatska nema svjetskih klasa u vanjskoj liniji – ali ovi Francuzi osvojili su SVE. Nisu valjda slučajno.

Hrvatska ima Gojuna, Francuska Dinarta. Hrvatska ima Igora Vorija, pojedinačno boljeg pivota od francuskih, ali Onesta ima Gillea i Sorhainda, pa kada ih zbrojite, i tu je teško govoriti o prednosti. Jedinu stvarnu prednost Hrvatska ima na krilima, ali zaista blagu, i to ako si dopustimo malo subjektivnosti.

I ovo je pitanje prvenstveno za naše rukometaše, a ne toliko za medije i javnost: Na temelju čega, na temelju kojih svojih reprezentativnih i klupskih uspjeha naspram onih francuskih igrača, i na temelju kojih međusobnih uspjeha u srazovima s Francuskom, smatrate da je neosvajanje zlata neuspjeh, da medalja nije ono po što ste došli?

Nije toliko iznaneđenje da će po olimpijskoj bronci pljunuti kauč-rukometaši, ali je zaista razočaranje da "medalja ne zanima" kapetana hrvatske rukometne reprezentacije, jer barem bi oni trebali znati da je još dosta reprezentacija pišalo krv na pripremama, daleko od obitelji, da još dosta reprezentacija ima puno rukometne kvalitete, od Danske preko Španjolske do Islanda, koje su osvajale velike medalje, a koje mogu samo sanjati o ovoj londonskoj i koje bi odmah prihvatile hrvatsku poziciju. Hrvatska možda ima pravo reći da je bolja od njih i da joj to nije uspjeh, ali isto tako ne može reći da je bolja od Francuske i da je taj poraz neuspjeh. Nije, taman to rekli i sami rukometaši. To je samo znak da su i sami previše poletjeli nakon odličnih, zaista fenomenalnih partija u prvom dijelu natjecanja.

Svaka analiza hrvatskog poraza mora početi od ove osnovne istine – Francuska je bolja momčad.

Ali tu, jasno, ne treba završiti. Potrebno se opet vratiti pred ploču, 100 puta pogledati utakmicu i postaviti 1000 "zašto".

Zašto je Hrvatska igrala ustrašeno od prve minute? Francuzi su djelovali iskreno impresionirani hrvatskim izvedbama do sada, ali to ih nije prepalo već su se koncentrirali na provođenje svog plana kako zaustaviti takvu Hrvatsku. Kako to nije mogla i Hrvatska? Kako je Čupić, apsolutno perfektan na ovim OI, prvu pravu šansu s krila zapucao tako da mu je samopouzdanje moralo odmah pasti na nulu, baš kao što si je Omeyer mogao pomisliti – ovi me se stvarno boje. Omeyer je fantastičan golman, ali Kauboji su mu u startu maksimalno pomogli pogađajući ga u čistim šansama u prsa, u glavu, šutirajući alibi udarce bez prave eksplozije, bez pravog trzaja, finte, hrabrosti, odlučnosti. Tek da se uputi nekakav udarac, a onda požali "eto, Omeyer je sve obranio".

Zašto je Hrvatska djelovala izgubljeno na terenu? Baš kao u finalu SP-a 2009., vidjeli smo niz postava koje nismo vidjeli na cijelom prvenstvu. U najtežoj utakmici, Hrvatska je svaki treći napad izgledala drugačije, s ponekad neshvatljivim kombinacijama bez srednjeg vanjskog (iako imamo dvojicu vrhunskih). S nebesa je pao Bičanić i dobio više prigoda od do sada sjajnog Lackovića. Može se razumjeti da je Goluža tražio raspoložene igrače, no mijenjajući postavu gotovo svaki napad unosio je dodatni nemir i nesigurnost u igrače, kao da im Francuzi nisu bili dovoljni. Hrvatski plan B imao je kodno ime "kaos".

Zašto se Hrvatska nije uspjela obranom vratiti u utakmicu kada već napad nije išlo? Zašto je daleko najbolji blok cijelog turnira upisao jednu jedinu blokadu, a primio čak 11 golova s devet metara?

Zašto je Ivano Balić igrao premalo, jer je ovo bila očigledno utakmica u kojoj je Ivano bio maksimalno napaljen, spreman pomoći svojoj momčadi u najtežem dvoboju i očigledno sposoban barem malo nagristi francusku obranu? I on je imao teških i loših utakmica s Francuskom, ali prilično sam siguran da je pozvaniji rješavati "francuski problem" od, primjerice, Damira Bičanića.

Kako je moguće da je najbolji tranzijski napad istrčao jednu jedinu kontru protiv Francuske? Kako je moguće da je najbolja tranzicijska obrana dopustila sedam kontri Francuskoj (pet pogodaka)? Da je samo taj dio igre funkcionirao kako treba, barem ovaj obrambeni ako su već Francuzi zaslužni za nepostojanje naše kontre – utakmica je mogla otići u drugom smjeru.

Zašto i zbog čega su ponajbolji pojedinci Hrvatske u Londonu odigrali kriminalno lošu utakmicu? Što je ušlo u Domagoja Duvnjaka da u kritično važnom trenutku puca 0/7? I sam zna da ga ni pet asistencija ne može amnestirati, on je igrački vođa ekipe, a među najzaslužnijima je što je Hrvatska razbranila Omeyera i rano ostala bez samopouzdanja.

Kako je Mirko Alilović odlučio biti indisponiran baš u ovoj utakmici? Rupa u koju je Hrvatska upala na početku utakmice kada je Mirko upisao 1/10, a Omeyer bio iznad 50 posto obrana bila je prevelika da bi je poslije pokrio prilično dobri Venio Losert. Jest, te brojke su i do obrane, i do odlučnosti i kvalitete šutera, no ipak su uvelike i do vratara. Pisali smo već, ako Hrvatska u ključnoj utakmici neće imati 14-15 obrana vratara, teško će pobijediti u toj utakmici. Hrvatska ih je imala 10, Francuzi 19.

Zašto su promašena dva sedmerca? Zašto je Čupić tako bojažljivo krenuo u utakmicu? Zašto je Vori promašio još jedan zicer s crte? Zašto je Buntić bio tako očajno loš? Zašto je Kopljar opalio dvije lopte kao da u njemu nema života? Zašto nije bilo željene gustoće u obrani, zašto su baš u ovoj utakmici Kauboji odlučili da neće onako ginuti u obrani jedan za drugoga kao do sada? Zašto je Hrvatska lagano zabijala na -4 ili -5, ali se "smrznula" kada je imala niz prigoda učiniti utakmicu zaista izjednačenom?

Kada to čovjek tako sagleda, kada vidi 1/16 šut Čupića, Duvnjaka, Buntića i Kopljara, kada vidi 1/10 Alilovića, mora se zapitati – kako je uopće Hrvatska izgubila samo tri razlike protiv odlične Francuske? Kako je Hrvatska bila u igri do posljednjih pet minuta?

Odgovor? Zato jer je Hrvatska odlična momčad. I jer su Kauboji odlični rukometaši. I jer je Goluža dobar trener i jer smo odradili izvrsne pripreme i jer smo u Londonu bili druga najbolja momčad.

Hrvatska je natjerala Francusku u više izgubljenih lopti, Hrvatska je upisala više asistencija, Hrvatska je izborila šest napada više od Francuske. Losert je branio jako dobro, Horvat i Štrlek bili su precizniji od francuskih krila, Lacković je pronašao pokoju pukotinu u francuskoj obrani, obrana je dobro zatvorila dotok lopti do francuskih pivota.

Ne dopustimo da nam poraz od bolje momčadi iskrivi teškom mukom izboreni dojam prije ovog susreta. Nisu Danska, Španjolska, Mađarska ili Srbija bezvezni protivnici, i nisu te pobjede bezvrijedne, dapače. Što o Hrvatskoj govori da danas mislimo da je "samo pet razlike protiv Španjolske znak pada forme", a ta ista Španjolska je prilično nesretno i nezasluženo izgubila od Francuske u zadnjoj sekundi iz odbijanca? Nije li to ipak znak da je puno toga u Londonu bilo na iznimno visokoj razini, i timski i pojedinačno?

Sve su to pobjede koje smještaju Hrvatsku u svjetski vrh i daju joj prigodu osvojiti novu olimpijsku medalju za Hrvatsku. To su pobjede koje dokazuju da je Duvnjak ponajbolji srednji vanjski na svijetu, jer naravno da jedna utakmica ništa ne mijenja, kao što očajno atensko finale nije promijenilo Balićev status najboljeg rukometaša svijeta u to vrijeme. To su pobjede koje dokazuju da je Čupić ponajbolje desno krilo svijeta, da je Alilović kvalitetan vratar koji ima potencijala doći u sami svjetski vrh (vratari obično tamo dolaze nakon tridesete), da je stručni stožer napravio veliki posao u tranzicijskoj obrani i napadu, da je Lacković izvanredan lijevi vanjski. I tako dalje, i tako dalje. Ne može to prebrisati jedna utakmica, posebno ne ona u kojoj izgubite od Karabatića, Fernandeza, Omeyera i Oneste.

Činjenica da Hrvatska ima jednog protivnika kojeg ne može svladati i koji joj je trn u oku svakako je bolna, jer Kauboji igraju odličan rukomet, a ne uspijevaju osvajati zlatne medalje. Naravno, naravno da je teško progutati ovakav nastup u polufinalu OI, i igračima i navijačima, jer želite izgubiti da ste dali ne samo sve od sebe, nego najbolje od sebe, a Hrvatska to nije učinila. Ni igrači ni trener. Imajmo uvijek na umu da je njima najteže, i da to nitko ni približno nije htio učiniti kao što su oni htjeli.

Ali, to ne znači da treba biti nezahvalan na činjenici da je Hrvatska bolja od Danske, Islanda, Španjolske i mnogih drugih rukometnih nacija, koje također rade, treniraju, imaju kvalitetne igrače u najboljim svjetskim klubovima, imaju vrhunske trenere, uvjete, visoke ambicije i visoka očekivanja.

Ne možete, jednostavno ne možete biti bolji od Wilbekove Danske ili Riverine Španjolske ili Gudmondssonovog Islanda – provjerite CV-e tih trenera, pogledajte sastave tih momčadi – ako niste vrhunski, ako niste odlični, ako ste "luzeri" kao igrači i neznalice kao treneri.

U prirodi je pravih sportaša i pobjednika biti frustriran ako iznova dolazite do prepreke koju ne možete preskočiti. Prirodno je i da vam to uđe u glavu, pa i da igrate sa strahom protiv tog suparnika iako imate argumente za pobjedu.

Ali u takvim situacijama nastaje razlika između pobjednika i gubitnika. Kaže se, "nije sramota pasti, sramota je ne dići se". Francuska se podigla nakon debakla u Srbiji.

Hrvatska se mora podignuti za ogled s Mađarskom, jer olimpijska medalja je uspjeh, što god igrači o tomu mislili nakon poraza od Francuske. Previše puta je u tim utakmicama ova rukometna generacija izgubila od suparnika kojeg je već jednom na natjecanju dobila (Danska se u tome specijalizirala), samo zato jer Hrvatska "psihički nije bila prava". Sada mora biti, jer nitko im neće oprostiti ako ne svladaju Mađarsku koju su već jednom razbili.

A s tom broncom oko vrata, onda neka dalje Kauboji razmišljaju kako zbaciti Francusku sa svjetskog trona, kako se psihološki bolje pripremiti, i kako od Ivana Balića uzeti dio fajterskog duha koji pojedincima nedostaje u ovakvim utakmicama.

A do tada treba priznati – nije sramota izgubiti od boljega. Francuzi su dokazali da to jesu, što god bilo tko mislio o tomu.