Neozbiljan debi ne mora puno značiti, ali...

Novi izbornik za svoju je viziju Hrvatske odabrao "španjolski model", no zajedničko sa Španjolskom ostalo mu je samo jedno - i Španjolci su izgubili od Švicarske. Ako ćemo prema tomu povlačiti paralele, Štimčeva Hrvatska nije daleko ni od Njemačke, koja je uoči Eura doživjela sličan poraz od ove iste ekipe.

Podsjetnik je to da je Hitzfeldova Švicarska snažna i dobra momčad, iako je ostala bez plasmana na ovogodišnji Euro. Jedan od najboljih trenera proteklih 20-ak godina skupio je zanimljivu momčad, s talentima različitih podneblja, i sastavio ih u kompaktnu cjelinu koja se odlično transformira iz obrane u napad i uvelike igra onako kao što bi novi hrvatski izbornik volio vidjeti od svoje momčadi, barem po ozbiljnosti, organizaciji igre, jasnoj ideji što se želi postići i na koji način.

Hrvatska nije samo izgubila kod kuće od Švicarske uz četiri primljena gola. Švicarska je nadigrala Hrvatsku. Švicarska je imala više prigoda, udaraca, opasnih situacija i lakše je Švicarska mogla doći do još veće pobjede nego Hrvatska ugodnijeg poraza.

Igor Štimac, dakako, ima nelak posao jer kroz malen broj treninga mora igračima objasniti svoje zamisli i ideje, a to nije lako učiniti s momčadi koja je punih šest godina slušala viziju jednog trenera.

Nakon viđenog protiv Švicarske, ostaje nada da je Štimac, svjestan manjka vremena, ciljano žrtvovao određene segmente igre kako bi dobio bolju sliku o određenim pojedincima ili mogućnostima momčadi da ispuni neke zahtjeve. To je, naime, puno prihvatljivija verzija viđenoga od druge mogućnosti - da Štimac uistinu misli kako ovakav ili sličan sustav i model može proći u današnjem nogometu.

Vezna linija s Rakitićem i Badeljom nije imala šanse, niti ima šanse u kvalifikacijama. Niti ima šanse s Modrićem umjesto jednoga od njih, jer kao što smo i prije već mogli naučiti, bez klasičnog zadnjeg veznog danas ne može nitko - pa čak ni ta famozna Španjolska. Dovoljno se podsjetiti 20-ak minuta drugog poluvremena protiv Švedske u Zagrebu, kada je također Hrvatska igrala bez Vukojevića i Dujmovića, i kada su Šveđani na čelu s Ibrahimovićem radili identične probleme kao Švicarci gotovo cijelu utakmicu. Kroz veznu liniju prolazi se kao kroz švicarski sir, nema tu igrača koji će povući za dres, koji će uklizati s leđa, koji će biti dobro postavljen u trenucima kada protivnik juri u napad.

Zanimljiva je ideja dobiti posjed lopte s Badeljom i Rakitićem, ali ako igrate Football Manager. U stvarnom svijetu, protivničkim ofenzivcima curit će sline ako vide samo dvojicu takvih igrača u srcu hrvatske reprezentacije.

Kada tomu pribrojimo Štimčev neuspješan eksperiment s bekovima koji stoje puno ofenzivnije i uopće obranom koja je dalje od Pletikose, što je trebalo omogućiti jednu pliću formaciju, i kao krunu svega vrlo slabo izdanje pojedinaca u samoj obrani na čelu sa zaista lošim Marijom Maločom, ne čudi što su Švicarci imali dan iz snova i što su se u hrvatskom šesnaestercu osjećali kao doma.

Debitant Maloča snosi svoj dio odgovornosti, ali za njegovu partiju odgovoran je prvenstveno Štimac jer mora znati da je kao novo lice njegove Hrvatske, Maloča pod posebnim povećalom i da ga je opasno prvi puta gurnuti u vatru protiv jakog suparnika, bez pravog uvježbavanja s ostatkom ekipe. Uz probleme s ozljedom, neuigranost i pritisak, ne čudi što je Hajdukov stoper dao svoj obol švicarskom trijumfu.

Slaven Bilić godinama se borio sam sa sobom po pitanju Danijela Pranjića u obrambenoj liniji, a čini se da slično čeka i Štimca. Poput prethodnika, Štimac vjeruje da su Hrvatskoj korisne Pranjićeve ofenzivne vrline, dobar ubačaj, dobar pas, brzina i određena prodornost, ali po tko zna koji puta, i Švicarska je pokazala da je Pranjić obrambeno uvijek slaba karika protiv opasnog suparnika. A Štimac mu nije olakšao posao gurnuvši ga više naprijed, u jednom drugačijem i novom sustavu.

Obrambene manjkavosti otupile su i napadački dio ekipe u koju se uvukla nesigurnost pa ni ono u čemu je ovakav ofenzivan sastav trebao biti dobar nismo imali prilike puno vidjeti. Uz jedan bljesak Eduarda i jedan pravi prodor i ubačaj Perišića uz Duduov naklon, Hrvatska nije složila puno toga pred Benagliom.

Da stvar bude gora, članovi stručnog stožera su jedan po jedan priznali da nije valjao ni pristup ni igra ni htijenje ni zalaganje. Bez obzira što se radi o prijateljskoj utakmici, razočarava što Štimac i društvo nisu uspjeli izvući bolji i žešći pristup od svojih štićenika u prvom nastupu, jer ipak logika nalaže da će se htjeti predstaviti novom šefu u najboljem svjetlu, bez obzira na prijateljski karakter utakmice i rani, kolovoški dio nogometne sezone.

Štimac je ipak prvi izbornik koji je krenuo u svoj mandat porazom, prethodnici su izvukli više od svoje momčadi u prvom nastupu. Bilić i Blažević slavili su impresivne 2:0 pobjede kod Španjolske i Italije, Cico je dobio Izraelce 1:0, Jozić Austrijance istim rezultatom, a osim Štimca, samo Otto Barić nije pobijedio (1:1 s Walesom).

Štimac je, možda, odigrao krive karte u prvom druženju s igračima. Vidjelo se po brojnim prijateljskim zagrljajima i razgovorima s igračima kako Štimac prirodno ili na silu, nije ni toliko važno, želi postići jedan blizak, prijateljski odnos s igračima, ali nakon šest godina Slavena Bilića, ne može ga preko noći na taj način zamijeniti u svlačionici. Štimčeva snaga su karakter, borbenost, odlučnost, vatrenost, i od njega bismo prije očekivali jedan žešći, "muškiji" pristup nego maženje s igračima. Upravo zbog takvih karakteristika bi trebao biti dobar Bilićev nasljednik, jer bi mogao dati svlačionici jedan drugačiji "štih"; pitanje je može li uspjeti u svom mandatu glumeći upravo Bilića s igračima.

Prijateljske utakmice same po sebi zaista nisu važne, pa nije previše ni ova bez obzira što je prva Štimčeva i kao takva posebno zanimljiva. Kritika će biti, jer Hrvatska je izgledala zaista loše, prvenstveno neozbiljno u defenzivnom segmentu igre. "Ljepota" je uvijek subjektivna kategorija i mnogi su izbornici, ponekada ni krivi ni dužni, bili na tapeti zbog "loše igre", ali rijetko je kada Hrvatska obrambeno djelovala ovako slabašno, nedisciplinirano, trećeligaški. To je nešto što Štimac mora odmah ispraviti, ali zaista odmah - Hrvatsku 7. rujna čeka Makedonija, a četiri dana kasnije izuzetno potentna Belgija gdje će "kvadratići" ozbiljno stradati ponove li slično izdanje onome protiv Švicarske.

Kritike, stoga, neće dugo lebdjeti oko reprezentacije jer znamo da prijateljske utakmice nisu važne, da su se igrači upoznavali s novim sustavom, s novim idejama, novim trenerima i načinima rada, da je bilo novih igrača, da je tek sredina kolovoza i da je bilo zaista malo treninga za sve to zajedno.

Plus je zarađen zbog korektnih, prizemljenih i iskrenih izjava nakon utakmice, Štimac je priznao što nije valjalo i preuzeo je za to odgovornost, ne tražeći brojne isprike. U igri je bilo i pozitivnih pomaka, možda ne u odnosu na Euro gdje je Hrvatska bila zaista ozbiljna i izuzetno pripremljena momčad, ali u odnosu na neke kvalifikacijske utakmice da. Bilo je ponekada više strpljenja u igri, više kratkih pasova i onda kvalitetnih promjena strana koje su otvarale dobre situacije za bočne igrače, a tako su i pala oba hrvatska pogotka.

Bilo je iz aviona vidljivo, i po dobrim i po lošim stranama, da Štimac i njegov stručni stožer, imaju dosta ideja i zaista jednu drugačiju filozofiju igre.

I uz brojna kadrovska, Štimcu je najteže pitanje uoči početka kvalifikacija - koliko toga može i smije mijenjati s obzirom na malen vremenski okvir u kojem može raditi?

Nije upitno da je u ruke dobio jednu sređenu reprezentaciju, i sam je to priznao, no to neće puno vrijediti ako poželi puno toga promijeniti. To nije nemoguće učiniti s uspjehom - Bilić je uveo još veće promjene kada je preuzeo momčad i odmah je imao rezultat - ali je i opasno. Štimac ima pravo raditi na svojoj viziji, ali njegova odgovornost za rezultat počinje od prve kvalifikacijske utakmice, ni HNS ni javnost neće previše zanimati koliko je on imao treninga za uigravanje svojih ideja.

Novi izbornik morat će pokazati puno (nogometne) inteligencije da osjeti što sve u ozbiljnoj Bilićevoj momčadi može, a što ne treba mijenjati na početku kvalifikacija.

Puno će Štimčevi zagovornici govoriti o mačićima ovih dana, i zaista, suludo bi bilo pokopati sada ambicije Hrvatske u kvalifikacijama. Malo je toga dobroga u porazima, ali Štimac i njegov stožer ekspresno su naučili važnu lekciju - trebat će puno više rada i puno više kvalitetne pripreme da bi teorija i priča postale praksa i rezultat.