Zašto strahujemo, a zašto ne bismo trebali

Hrvatska protiv Makedonije kreće u svoj deseti kvalifikacijski ciklus tražeći osmi plasman na velika natjecanja. Dosadašnjih "sedam od devet" statistika je vrijedna divljenja i uživanja, blizu reprezentacija samog svjetskog vrha. Hrvatska predvodi sve koji se ne zovu Španjolska, Njemačka, Italija, Francuska, Nizozemska ili Portugal. I s pravom je danas reprezentacija iz tog prvog bubnja.

No, u nove kvalifikacije ne ulazi baš s takvom sigurnošću kakva bi se očekivala od svjetske top 10 selekcije.

Uoči Makedonije, imamo manjih i većih razloga za strah.

Strahujemo od jake skupine. Od vrha do dna, to je najjača skupina u kojoj je Hrvatska sudjelovala, prva u kojoj zaista nema lakih suparnika i prva u kojoj se baš svaka reprezentacija smije i može nadati barem drugom mjestu. Iako u njoj nema velikana poput Engleske i Italije koje smo morali svojedobno dobivati, iz svake jakosne skupine osim prve, u kojoj je Hrvatska među poželjnijim opcijama, ima jednu od najjačih reprezentacija. Baš niti jedno gostovanje ne može ići u rubriku "lakih", a svaki protivnik ima barem jednog "španera" visoke svjetske klase, od Pandeva preko Balea do Fletchera, Ivanovića i Hazarda.

Strahujemo, s pravom, od Belgije koja na papiru izgleda kao momčad budućnosti, s dobrim izgledima da upravo u ovim kvalifikacijama budućnost postane sadašnjost. Da zaboravimo Hazarda na trenutak, Wilmots računa na Van Buytena, Kompanyja, Vermaelena, Alderweirelda, Vertonghena, Defoura, Witsela, Fellainija, igrače koji igraju važne uloge u velikim svjetskim klubovima i koji uglavnom tek ulaze u najbolje godine. Ako je Hrvatska blagi favorit u utrci prema Brazilu, onda je to prije zbog iskustva, svojih dosadašnjih rezultata i činjenice da zna kako uspješno okončati kvalifikacije, što ova Belgija još ne može reći. No, Belgija izgleda problematično.

Strahujemo i od Srbije, ne zbog nogometnih kvaliteta jer Hrvatska je proteklih godina dokazala da je bolja reprezentacija, već zbog tenzije koju te utakmice nose i zbog kojih su ishodi potpuno otvoreni.

Bojimo se Hrvatske kakvu smo vidjeli protiv Švicarske jer Igor Štimac nije imao veliku podršku javnosti, niti iza sebe ima velike trenerske rezultate, a u prvom je nastupu to izgledalo očajno slabo. Novi izbornik puno je toga mijenjao u odnosu na svog prethodnika Slavena Bilića, malo je toga pogodio i već za kvalifikacije priprema sasvim različitu taktiku.

Strahujemo jer Štimac za sada puno priča, a "priča je jeftina". Hrvatskoj ne trebaju bomboni iz Štimčevih usta da je Hrvatska "europski Brazil", treba joj studiozna analiza Makedonije i Belgije, treba joj zadnji vezni, trebaju joj puno bolje uigrane linije nego što je to bilo protiv Makedonije.

Strahujemo čak i od Maksimira, jer će stadion na kojem je Hrvatska izgubila jednu jedinu kvalifikacijsku utakmicu (Engleska, 1:4) po svemu sudeći biti poluprazan, minimalno inspirativan za igrače na terenu. HNS se propisno obrukao cijenom karata i napravio medvjeđu uslugu samome sebi. Nije problem da ljude ne zanima reprezentacija, jer nju će na televiziji gledati jednak broj ljudi kao i inače, ali ljudi nemaju, i ljudi ne žele s više stotina kuna puniti napunjenu blagajnu HNS-a, koji teško može imati negativniju reputaciju u javnosti. Nedostatak osjećaja, nedostatak empatije, nedostatak ekonomskog znanja šlag su na torti HNS-ovog odnosa s gledateljima i zato će reprezentacija na otvaranju novih kvalifikacija imati jednu od najlošijih atmosfera koje je imala u Zagrebu.

Strahujemo jer Modrić nije u pravoj fizičkoj spremi. Strahujemo zbog zdravlja Lovrena i uvijek problematičnog lijevog boka. Strahujemo jer Kranjčar već dugo nije blizu izdanja s početka prošlih kvalifikacija kada je bio najbolji hrvatski igrač, strahujemo jer Vukojević više nije onako standardan u Dynamu, jer ne znamo za kakvu će se filozofiju odlučiti Štimac.

Kada podvučemo crtu, strahujemo od toga da će se svi problemi domaćeg klupskog nogometa i odnosa u njemu konačno prebaciti na reprezentaciju. Dinamo vs. Hajduk, suci vs. zdrave oči, Šuker, Mamić, Štimac vs. javnost, navijači vs. strukture, mediji vs. pozitivnost... Afere, suđenja, dugovi, blokade, zaleđa i jedanaesterci.

Što ako se Bilićeva generacija, na čelu sa Srnom, Modrićem, Kranjčarom, Rakitićem, Eduardom i Ćorlukom zasitila? Ako je izgubila motivaciju kakvu je imala prije šest godina kada je krenula u dokazivanje, a mlađi još nisu spremni povući?

Ne, nimalo bezbrižno ne možemo ući u nove kvalifikacije. Što je možda i dobro, jer posljednje u koje smo ušli previše samouvjereno obilježile su kanonade protiv Engleska te su okončane gledanjem SP-a u JAR-u na televiziji. Ipak, bez obzira na sve razloge za strah, Hrvatska ih ima još više za optimizam.

A zbog njih strahovati trebaju protivnici.

Skupina? Teška jest, ali u njoj je i puno toga pozitivno. Protivnici se, uglavnom, neće isključivo braniti - Hrvatskoj to odgovara. Nema straha da jedan ili dva kriva poteza znače kraj nada jer će jedna momčad projuriti skupinom - neće to nitko učiniti, ako ne učini Hrvatska. Protivnici su dobro poznati, nema velikih misterija i neobičnih stilova igre, skauting će biti lagan, a gostovanja u zemljama koje igrači dobro poznaju, na kvalitetnim travnjacima, na dobrim stadionima i u dobrim uvjetima.

U takvom društvu gdje gotovo svatko može dobiti svakoga, iskustvo i pobjedničke navike izuzetan su adut najuspješnije reprezentacije za stolom. Hrvatska je gotovo nepobjediva kod kuće, Hrvatska je u gostima često pokazivala da zna igrati na rezultat.

Hrvatska ima vratara koji će uskoro doći do 100. nastupa i koji se ne sjeća kada je u hrvatskom dresu primio glup gol. Hrvatska ima kapetana koji u javnosti varira od precijenjenog do podcijenjenog, ali koji je konzistentno srce ove momčadi i koji joj neće dopustiti igranje bez potrebnog žara.

Hrvatska ima igrača za kojeg je Jose Mourinho iskrcao veliku sumu novca kako bi loptama hranio Cristiana Ronalda. Takvog drugi nemaju.

Hrvatska ima obilje rješenja u napadu, daleko najširi i najkvalitetniji napadački kadar među šest reprezentacija u skupini, uključujući igrača koji dolazi u nikad boljoj formi nakon što je izvrsne igre s Eura prenio i u Bayern gdje u super uglednom društvu trpa kao na traci. Hrvatski napad je dovoljno jak da prošlosezonska senzacija, Nikica Jelavić, koji i u novoj sezoni čvrsto drži poziciju centarfora u jako dobrom Evertonu, trenutno nije u prvom planu.

Hrvatska u aktualnom sastavu za ove dvije utakmice ima 14 igrača između 24 i 29 godina, dakle igrača u naponu snage, a pored njih ima i mladost igrača poput Vukušića, Vide ili Perišića i iskustvo jednog Pletikose, Srne ili Šimunića. Hrvatska je, prema godinama, idealno posložena za sadašnjost, a ima dovoljno potencijala i kapaciteta za budućnost.

Ova generacija zna igrati zajedno, a Igor Štimac, pa s njim i Tudor, Bokšić i Jurčić, morali bi biti dovoljno inteligentne osobe, s golemim reprezentativnim igračkim iskustvom i nadamo se barem dovoljnim trenerskim, da to ne pokvare.

Poluprazan stadion? Nije uvijek ni bio pun, Hrvatska je svejedno samo jednom izgubila. U Maksimiru gosti nemaju što tražiti.

Loša atmosfera u domaćem nogometu? Pa što, reprezentacija je ionako uvijek bila ta koja je spašavala tu atmosferu i koja je svojim rezultatima pokazivala da nije baš sve trulo i da se kroz močvaru domaće lige mogu probiti igrači dovoljno kvalitetni za jedan Real.

Reprezentacija je uvijek bila pozornica na kojoj su Hrvati pokazivali da su nadprosječno talentirani i kvalitetni u tom najpopularnijem svjetskom sportu.

I zbog toga, zbog svega lijepoga što je u ovih 20 godina ostvarila, Hrvatska zaslužuje potporu, tko god bio na klupi, tko god igrao, tko god vodio HNS. Dajemo podršku Hrvatskoj, a ne Šukeru, skandiramo Hrvatskoj, a ne Štimcu, navijamo za Hrvatsku, ne za HNS.

Stoga, predomislite se ako ste u mogućnosti i pomozite Hrvatskoj večeras napraviti prvi korak prema Brazilu. Zbog Palerma, zbog Wembleyja, zbog Parka prinčeva ili Gerlanda, zbog Šukerove rolice Köpkeu ili loba Schmeichelu, zbog svake velike pobjede i svakog pogotka koji ste slavili urlicima i zagrljajima s (ne)poznatim osobama.

Zbog Hrvatske.

(Kada dođe do toga da neki kolumnist radi posao HNS-ovog marketinga, možda je vrijeme da se u Rusanovoj zapitaju neke stvari.)