Tenisu će nedostajati "američki Goran"

Goran je imao Petea Samprasa, Andy je imao Rogera Federera.

Porazom od Juana Martina del Potra u 4. kolu US Opena Andy Roddick okončao je svoju bogatu tenisku karijeru. Pomalo iznenađujuće, Roddick je na početku turnira okupljenim medijima vrlo jednostavno rekao "ovo je moj zadnji turnir", kao da se radi o "dobar dan". Otišao je pravovremeno, što mnogim sportašima nije uspjelo, onoga trenutka kada je osjetio da više nema pravog žara i da mu tijelo ne daje šansu za borbu s najboljima. Nakon poraza od Del Potra, Roddick se obratio navijačima i zgodno primijetio kako "prvi puta ne zna što bi rekao".

Iza sebe ostavlja tenisku karijeru koja je nekome razočaranje, a nekome vrijedna teniske Kuće slavnih.

Amerikanci, naviknuti i zainteresirani samo za najbolje od najboljih, htjeli su od Roddicka nasljednika Petea Samprasa, ili barem Andrea Agassija, i vjerovali su da ga u Roddicku imaju kada je 2003. osvojio US Open i postao najmlađi Amerikanac, i drugi najmlađi tenisač uopće, koji je zasjeo na prvo mjesto ATP ljestvice. Iz te perspektive, ono što je uslijedilo nije bilo dovoljno dobro, Roddick je godinama bio odličan, ali nikada najbolji.

Onom dijelu američke javnosti koji je zainteresiran samo za najveće uspjehe, promaknula je jedna dobra teniska karijera.

32 osvojena turnira, 20 milijuna dolara, preko 600 pobjeda na Touru i još četiri Grand Slam finala. Roddick je teško proživio poraz u fantastičnom, nevjerojatno dramatičnom i izjednačenom wimbledonskom finalu 2009., ali još je u intervjuu na terenu odbacio sažaljenje:

"Tenis zna biti okrutan. Ali, jedan sam od sretnika za koje ljudi navijaju i koji mogu nastupati u ovakvim mečevima."

Objektivniji teniski promatrači znaju da je Roddickova karijera nadmašila njegov talent. Naravno da je jedan Grand Slam pobjednik, bilo koji, nadprosječno talentiran. No, Roddick nikada nije imao onaj čisti dar, talent, mekoću udarca ili instinkt kakvi krase najveće od najvećih. Imao je servis, u jednom periodu karijere vjerojatno najbolji na svijetu, i imao je dobar forhend, ali ne najbolji. Nije bio podaren atletskim mogućnostima poput Federera, Nadala ili Đokovića, nije imao kvalitetan backhand. Ali je uspio jer je bio radnik, jer je bio natjecatelj, jer je bio borac.

U Roddickovoj izvedenici igre "što bi bilo da je bilo", pitanje je jednostavno - kako bi Roddickova karijera izgledala da nije bilo Rogera Federera s kojim ima učinak 3-21, uz sva četiri poraza u Grand Slam finalima upravo od švicarskog čarobnjaka, uključujući tri u Wimbledonu? Dodajte još dva poraza u polufinalima Australian Opena (od ukupno četiri) i imate čovjeka koji je obilježio Roddickovu karijeru. Od osam najvažnijih poraza, šest mu je nanio Roger Federer.

Ali usprkos brojnim porazima koje je bilo teško prožvakati čovjeku tako jakog natjecateljskog duha kao što je Roddick, uvijek je s maksimalnim respektom govorio o Federeru i njihovim mečevima, ne bježeći od pohvala Švicarcu, i ne samo zbog igre. Jednom mu je u svlačionici rekao: "Volio bih te mrziti, ali jednostavno si baš drag."

Tri izgubljena wimbledonska finala i frustracije protiv najboljeg tenisača svoje ere očita su paralela između Gorana Ivaniševića i Andyja Roddicka, no njihove karijere, zapravo njihovi životi, imaju još puno sličnosti. I bez obzira što smo Goranovim "nasljednikom" na Touru najčešće zvali Marata Safina, zbog genijalnosti, nestalnosti i varijacija u izvedbi od briljantnih do katastrofalnih, i bez obzira što je Roddick u dijelu hrvatske javnosti "prokazan" zbog incidenata s Ivanom Ljubičićem, koji je ipak naš, Roddick je najbliže Ivaniševiću što je Tour imao nakon odlaska "Zeca".

613-599 u pobjedama za Roddicka. 32-22 u osvojenim turnirima za Roddicka. 20,63 - 19,87 u osvojenim milijunima dolara. 110 pobjeda i 1 naslov na Grand Slamovima za Gorana, 131 pobjeda i 1 naslov za Roddicka. Ivanišević je bio bolji protiv Top 10 tenisača (60-76; 37-73), Roddick u finalima (22-27; 32-20). Goran je ispalio 10.183 asa, Roddick 9074. Ivanišević je osvojio 82 posto prvih servisa (79), 86 posto servis igara (90) i ukupno 68 posto servis poena (71).

Obojici je trava bila uvjerljivo najbolja podloga, obojica su se mučili na zemlji, dobro igrali u dvorani, Roddick je bio bolji na tvrdoj podlozi. Obojici je glavna snaga bio servis i obojica su u većem dijelu svoje karijere bili Top 10 igrači koji su mogli skinuti svakoga u jednom meču, ali su rijetko odlazili do kraja na najvećim turnirima.

Obojica su osvojila po jedan Slam, koristeći "prozor" između Samprasa i Federera (2001. - 2004.) u kojem su svoj jedini Grand Slam osim njih osvojili i Thomas Johansson, Alberto Costa, Juan Carlos Ferrero i Gaston Gaudio.

Goran ima Wimbledon iz 2001., Roddick onaj iz 2009.

Ako ćemo tražiti najočitiju rezultatsku razliku između njih dvojice, onda je to činjenica da je Ivanišević dobio svoj meč za pamćenje, a Roddick svoj izgubio.

Nakon tri finalna poraza, Ivanišević je suprotno svim očekivanjima ispisao jednu od najljepših teniskih priča osvojivši Wimbledon s pozivnicom, u prekrasnom meču protiv Patricka Raftera, s 9:7 u petom setu.

Roddick je, pak, učinio sve u svojoj moći, odigrao je meč karijere, ali nije bilo dovoljno protiv Federera. U pravoj ljepotici, finalu koje je uz bok tom Ivaniševićevom po dramatičnosti, Federer je slavio sa 16:14 u petom setu.

"Andy, znam kako ti je, izgubio sam tako lani od Nadala na ovom istom mjestu."

"Da, ali ti si ih već osvojio pet prije toga."

Goran ima autoironiju, Roddick sarkazam.

Na kraju, bez obzira na sličnosti u rezultatima, uz malo truda, sigurno se mogu pronaći i dvije sličnije karijere od Ivaniševićeve i Roddickove. No, njihove sličnosti sežu dublje od samog tenisa. I ujedno su razlozi zašto je njihov trag dublji i veći nego samo ono što su odigrali na terenima diljem svijeta.

"On je sjajan dečko i sjajan igrač. On je budućnost tenisa. Zanimljiv je igrač za gledanje, može te raznijeti s terena, ali može i sve promašiti. Zabavan je za gledanje, nije dosadan, pokazuje svoje emocije, sviđa mi se kako se ponaša."

Izjavio je to 2001. Ivanišević uoči meča s Roddickom, u kojem je slavio sa 7:6, 7:5, 3:6 i 6:3, u jedinom međusobnom susretu igrača na zalazu i igrača na početku karijere. Goran je ispalio 41 as i nije dopustio da nadobudni mladić stane na put njegovom snu.

Za obojicu su se navijači vezali jer su nosili srce na rukavu. Jer su igrali s emocijama. Jer su bili izuzetno duhoviti na konferencijama za novinare, ali nerijetko zabavni i na terenu. Jer su se teško mirili s odlukama sudaca. Goranove reakcije nećemo nikada zaboraviti, a svode se na poruku koju je tijekom jednog meča na Australian Openu, poslije velike svađe sa sucem, Roddick uputio publici:

"Djeco, ostanite u školi inače ćete postati suci."

Goran i Andy bili su među najiskrenijim i najotvorenijim igračima na Touru. Sami najveći kritičari vlastite igre, ironični, sarkastični, duhoviti.

Inteligentni i bez dlake na jeziku.

Roddick je teško mogao biti "tipičniji" Amerikanac. Njegovo samopouzdanje graničilo je ponegdje i s arogancijom, ali zato nikada nije tražio isprike ni opravdanja. Borben do kraja na terenu gdje nikada neće priznati poraz, pošten, korektan i objektivan izvan terena. Nikada od Federera nije izgubio zbog "sudačke odluke" ili "bolova u leđima", već isključivo jer je "Roger bio bolji", jer je "igrao sjajno", jer je "veliki pobjednik". Među najvećim uspjesima u karijeri mu je ne samo osvajanje Davis Cupa 2007., nakon 12 sušnih godina za Amerikance, u kojem je pobijedio u svim pojedinačnim mečevima koje je igrao, već i činjenica da je svojim stopostotnim pristupom tom natjecanju vratio važnost Davis Cupu u američkom tenisu. Roddick se uspjesima nije približio Samprasu ili Agassiju, ali je kroz godine postao i lider i uzor novim američkim tenisačima, zastupajući tu zemlju uvijek dajući sve od sebe.

Goran je, pak, čak i pored Dražena Petrovića i Janice Kostelić, najomiljeniji hrvatski sportaš. Nikada mu se neće zaboraviti hrvatska marama oko glave tijekom rata, kao ni olimpijske medalje kada je upravo to Hrvatskoj trebalo, kao što nitko neće zaboraviti gdje je bio onoga trenutka kada je Goran osvojio Wimbledon.

Goran ima Tanju Dragović, Roddick Brooklyn Decker.

Obojica su hodali s poznatim djevojkama, obojica su bili subjekti brojnih transparenata i povika i ponuda za ženidbu mladih djevojaka diljem svijeta. I opet, koliko zbog svog izgleda, toliko zbog svojih osobnosti.

Nisu bili isti, nipošto. Goran je imao puno više vica u igri, bio je "luđi" i još je emotivnije proživljavao mečeve. Njegov servis bio je poezija, Roddickov čista sila. Ivanišević nije imao takvo samopouzdanje/bahatost, niti je bio jednako hiperaktivan na terenu.

Sve što trebate znati o Andyju Roddicku tenisaču, već vjerojatno znate. Sve što trebate znati o Andyju Roddicku sportašu, možete saznati na ovoj konferenciji za medije, nakon još jednog poraza od Federera. Duhovitost, šale na vlastiti račun, iskrene čestitke protivniku, ali i borbenost, žar, rad i kompetitivnost koji su ga i odveli daleko u teniskom svijetu:

Nema među vrhunskim tenisačima posebno dobrih gubitnika, nije to uvijek bio ni Roddick. Ali treba znati biti i veliki pobjednik. Sjećam se Australian Opena 2007. i odličnog meča Roddicka s Marijem Ančićem u kojem Amerikanac nakon 6:4 u petom setu nije slavio kao da je osvojio Iwo Jimu, samo je pružio ruku Ančiću iz respekta prema odigranom meču. U Rimu je jedne godine priznao da je Verdascov servis, na meč loptu za Roddicka, bio ispravan, kasnije je taj dvoboj izgubio. U svojoj iskrenosti, Roddick nije htio uzimati zasluge za to:

"Možda sam trebao stati na oznaku. Ne mislim da sam učinio nešto posebno. Sudac bi se spustio dolje i vidio isto što i ja, samo sam mu skratio put."

Andy Roddick nije bio najveći tenisač svoje ere, kao ni Ivanišević svoje. Roddickova karijera sadržavala je više kontinuiteta pri vrhu i, objektivno, više uspjeha, a subjektivno, reći ćemo da je Ivaniševićev vrhunac igre bio viši od Roddickovog.

Ali obojica su zbog svojih osobnosti ostavila još veći trag nego što će to njihovi rezultati svjedočiti.

I kao što je tenis odlaskom Gorana Ivaniševića izgubio jedno od zaštitnih lica Toura, igrača koji je bio puno više od običnog Top 10 igrača, isto je izgubio i odlaskom Andyja Roddicka.