Oni su dosadni, ali su zanimljivi

Dominacija jednog sportaša ili jedne momčadi teoretski bi trebala biti dosadna. Jedna od privlačnosti sporta je njegova neizvjesnost, pa ako je ishod relativno izvjestan, i zanimanje javnosti bit će manje. Ali samo teoretski.

U praksi, želimo zapravo gledati najveće zvijezde, a gotovo isključivo, takav status je rezerviran za one koji su "dosadni" u svom pobjeđivanju. Osim Davida Beckhama, koji je komercijalno daleko najuspješniji nogometaš svih vremena, a iako je sjajan nogometaš, nikada nije bio blizu razine Pelea, Maradone ili danas Messija ili Ronalda.

Najveći sportaši svih vremena bili su – dosadni.

Michael Schumacher sedam je puta osvojio naslov pobjednika F1, uključujući pet uzastopnih. Navijao sam svojedobno redom za njegove protivnike, tražio mu mane i u Ferrariju pronalazio objašnjenje zašto je tako uspješan, i tvrdio sam (sam sebi) da je Formula 1 dosadna, zbog Schumija. Ujedno, to je i posljednji period u kojem sam ozbiljnije pratio F1.

Michael Jordan osvojio je šest naslova prvaka NBA lige, bez ijednog finalnog poraza, s time da je u međuvremenu izbivao godinu i pol te bi, kako je tada igrao, najvjerojatnije osvojio i ta dva "Hakeemova". Iako je u tom razdoblju bilo sasvim izvjesno da će Bullsi pobijediti jer su u svojim redovima imali najboljeg košarkaša svih vremena, dominacija nije nikome smetala.

Naime, Jordanova finala su najgledanija svih vremena. Usporedbe radi, njegovo posljednje finale protiv Utah Jazza imalo je prosječnu gledanost 18,7 posto sharea (postotak od svih kućanstava s televizorom koja su u tom trenutku gledala program). Nakon 1998., niti jedno finale nije imalo gledanost iznad 12,1. Koliki je Jordan bio magnet za publiku svjedoči činjenica da je njegova povratnička utakmica protiv Indiana Pacersa, 1994., godine (najgledanija ikada u regularnoj sezoni), imala veću gledanost nego čak 10 finala nakon njegovog odlaska.

Naravno, direktan uzrok visoke gledanosti nastupa najvećih sportaša nije dominacija odnosno visoka vjerojatnost njihove pobjede, već njihov zvjezdani status.

Želimo gledati što nam mogu ponuditi najveći od najvećih.

Primjerice, nakon silnih privatnih problema, Tiger Woods igrački nije što je nekada bio, i danas se pokušava vratiti u vrh koji mu je preoteo sjajni mladi Rory McIlroy, ali već i sama pojava Woodsa garantira TV kućama daleko veću gledanost. Ne govorim o desetak posto; primjerice, ove godine je američki CBS na turniru AT&T National imao 188 posto veću gledanost nego lani, kada Woods nije igrao. Taj jedan mali podatak na jednom ne tako važnom turniru daje vam do znanja kako je i zašto Woods postao najplaćeniji sportaš u povijesti.

Na startu karijere, Mike Tyson je pobjeđivao. Puno. Jako puno.

Prvih 19 mečeva dobio je – nokautom. Nakon 37 mečeva, imao je isto toliko pobjeda. Dosadno? Naizgled. Ali tih nekoliko minuta koliko su se protivnici držali na nogama protiv čeličnog Mikea bili su događaj koji ljubitelji boksa nipošto nisu propustili. Tysonovi mečevi, tko god stajao s druge strane, bili su toliko gledani da je uvelike upravo zbog njega boks naveliko preselio na pay-per-view sustav, koji ga je, nažalost, djelomično i spustio na grane na kojima je danas.

Jesmo li svi znali i očekivali da će Usain Bolt osvojiti 100 metara u Londonu? Da. Je li to ujedno i jedan događaj s OI koji gotovo nitko nije htio propustiti? Jest.

Michael Phelps nije ostavljao puno prostora za napetost u velikoj većini svojih utrka u proteklih osam godina na olimpijskim igrama, ali to što je dosadno ujedno je bilo privlačno. Lance Armstrong bio je nepobjediv na Tour de Franceu (danas je, nažalost, pitanje: pošteno ili ne?), ali kada je Tour bio atraktivniji nego tada?

Je li tenis bio gledaniji i zanimljiviji između era Samprasa i Federera? Igrači poput Hewitta, Kuertena, Ferrera ili Roddicka mogli su se pohvaliti mjestom prvog tenisača svijeta. Federer je to bio 237 tjedana zaredom (sada mu još dva tjedna nedostaju do okruglih 300), a iza tenisa je jedna od zlatnih era. Godinama nisam propustio Federerov nastup u polufinalima i finalima Grand Slam turnira, a vi? A u razdoblju od 2000. do 2003., za pola finala ne znam ni tko se u njima sastajao.

Senna, Spitz, Owens, Lewis, Nicklaus, Babe Ruth, Muhammad Ali, Maradona, Pele, Rossi, Loeb… Ti najveći od najvećih su potukli konkurenciju u svojim zlatnim godinama, i možda su ishodi njihovih borbi, utakmica ili utrka bili izvjesni, no to što su bili tako uspješni učinilo ih je takvim zvijezdama, a posljedično, profitirao je i sport kojim se bave.

Mnogima su bili idoli. Mnogi su za njih navijali, uz njih se vezali za određeni sport, a svojim imenom privlačili su poput magneta i one koji možda nisu bili ljubitelji formule, košarke ili hokeja na ledu. Jedan Gretzky sam je zaludio do tada prema hokeju indiferentni Los Angeles, odjednom je karta za Kraljeve vrijedila skoro poput onih za Lakerse.

Ali, mnogi su zahvaljujući dominantnim sportašima ili momčadima imali i protiv koga navijati. Naizgled zato što su "dosadni", ali zapravo zato što volimo vidjeti velike kako padaju. Da Yankeesi ili Lakersi gube, da Schumacher nekome gleda u stražnji spojler, da Holyfield ruši Tysona.

U nekim je sportovima pojava dominantnog sportaša ili dominantne momčadi relativno uobičajena, normalna pojava – Woods je naslijedio Nicklausa u golfu, Federer Samprasa u tenisu, Schumacher Sennu u formuli 1. Takav rasplet je češći, dakako, u pojedinačnim sportovima, jer u momčadskima ne samo da uspjeh ovisi o nizu dodatnih faktora (kemija svlačionice, trener, forma pojedinaca…) već se momčadi mijenjaju iz godine u godinu. Stoga su, posebno danas kada je tržište toliko otvoreno, rijetke prave dinastije u košarci, rukometu ili vaterpolu, a pogotovo nogometu koji daje ponajbolju šansu slabijem klubu da pobijedi jačeg.

Činjenica da u 20 godina nitko nije obranio naslov pobjednika Lige prvaka zorno svjedoči kako nogomet od Ajaxa i Bayerna iz sedamdesetih nije vidio pravu dinastiju.

Najbliže tomu, koliko zbog rezultata (tri Lige prvaka u šest godina), a još više zbog prepoznatljive i dominantne igre, stigla je Barcelona.

Upravo su Katalonci zgodan primjer kako se višegodišnji boravak u vrhu zna proglasiti dosadnim, jer upravo takvom danas mnogi vide igru Barcelone, istu onu koja je prije 3-4 godine bila "spektakularna i najbolja na svijetu".

Barcelona je danas izuzetno voljena, svjetski super popularna s velikim rastom broja navijača i vrijednosti svog brenda, a istodobno – omražena. Zbog mnogo sitnica – padanja, sudačke pomoći, glume, "finoće", spomenute "dosadne" igre, ali zapravo - zbog svojih uspjeha. Ne bi to nikoga smetalo da Barcelona ne pobjeđuje. Sve su to objektivni razlozi, kao što je objektivna bila averzija prema nekim Schumacherovim potezima na stazi, prema Tysonovom privatnom životu ili grickanju tuđih uha, prema Jordanovoj bolesnoj želji za pobjeđivanjem. Bilo je i onih bez ikakve igračke ili privatne mrlje, poput Federera, i teško da ga je netko baš mrzio, ali sigurno je bilo onih koji ga – nisu voljeli. I koji su htjeli da izgubi, jer su im dosadili silni komplimenti na njegov račun. Kao što danas većina ne želi Messiju dati Zlatnu loptu, iako duboko u sebi ta većina zna - Argentinac je i ove godine bio najbolji nogometaš na svijetu.

Dosaaaaaaadno.

I svima smo pronalazili sportske mane, zbog kojih nisu bili savršeni košarkaši, vozači, tenisači. Možda je Federer najbolji tenisač svih vremena, ali onakav backhand ne bi prošao na WTA touru. Možda je Bolt najbolji sprinter svih vremena, ali bolji start ima Renault 4.

I svatko je u nekom trenutku bio proglašen "dosadnim".

Ali, kao što pokazuju periodi kada nemamo dominantnih sportaša ili dominantnih ekipa, to je ono što nam je zaista dosadno. I koliko nam je privlačno kada "padnu", toliko očekujemo da će se dignuti i biti ono na što smo navikli. Nitko se danas ne veseli što Lance Armstrong ima mrlju na svojoj karijeri. Nitko nije htio gledati Jordana kako se s 40 godina muči u limitiranoj momčadi Wizardsa. Nakon svih privatnih problema Tigera Woodsa dočekali su zvižduci na golferskim terenima, no ubrzo su ih zamijenili zvukovi potpore. I Amerikanci danas žele vidjeti starog, nepobjedivog Woodsa, pa makar prevario suprugu s nizom porno glumica.

Jer, kada takvi sportaši učine svoj sport dosadnim, učine nam ga najzanimljivijim.