Čačić ni sebi ni momčadi ne daje najbolju šansu za uspjeh

Iskreno, Ante Čačić mi se po dosta toga svidio kao trener Dinama.

Nije papak, ni u razgovorima ni u pristupu igri ni u odnosu s igračima. Vjeruje u sebe, ne boji se ući u konflikt s iskusnim igračima ili onima koji po njegovom mišljenju ne daju dovoljno, i ne bježi od uloge favorita tamo gdje je Dinamo ima, kao u pretkolima Lige prvaka. Priznaje kada nije dobro, realno analizira i uspjehe i neuspjehe, inteligentan je i razuman čovjek ako ga želite slušati od početka do kraja, a ne čitati tri rečenice izvađene iz konteksta. Razumije nogomet i uglavnom dobro prepoznaje što njegovoj momčadi nedostaje ili u čemu mora napredovati. Rezultati su mu u hrvatskim okvirima bili savršeni sve do ispadanja iz Kupa od Zadra, a u Europi je uz veliki poljubac sreće protiv Ludogoreca uspio izboriti tu željenu i ujedno prokletu Ligu prvaka.

No, Čačić, baš kao i njegova momčad, puca pod pritiskom lošeg niza u Ligi prvaka i ne nudi Dinamu najbolju moguću šansu za prekid istog. Nije vjeran sebi, a to mu nije u stilu, i zato je neuspješan.

Čitali ste već o naizgled zanimljivom podatku kako Čačić toliko rotira da nikada na teren ne istrči ista momčad, no to nije tako rijetka pojava kako se na prvu čini. Ozljede, suspenzije i drugi faktori često onemogućavaju da trener bilo kojeg kluba ili reprezentacije gurne na teren nekih standardnih prvih 11, pa to samo za sebe nije problem.

No, Čačić ne mijenja samo igrače, on mijenja i formacije i sustave, ne samo od utakmice do utakmice već i u samoj utakmici. Gotovo svaka njegova zamjena tijekom nekog susreta rezultira pomicanjem igračkih figura, a najčešće i promjenom cijelog sustava.

Puno se u engleskim medijima kritiziralo trenera Roberta Mancinija nakon što je u Amsterdamu sa sustava s četvoricom braniča u drugom dijelu zaigrao s trojicom, spočitnuo mu je to i Micah Richards. Mancini je dobro primijetio kako veliki igrači na to moraju biti sposobni, kao i da je City već igrao u takvom sustavu i vježbao ga, no ako je takva promjena sustava itekako ozbiljan problem i za skupocjene zvijezde u takvom klubu, kako neće biti problem za jednu mladu, neiskusnu i za Ligu prvaka nedovoljno kvalitetnu momčad kao što je Dinamo?

Uzmimo za primjer samo dvije utakmice protiv PSG-a.

U zagrebačkoj, Čačić se odlučio za svojevrsnih 4-3-2-1, gdje je zadnjeg veznog igrao branič/bek, desno krilo je bio inače lijevi bek/bočni igrač, centarfora je igrao ofenzivni veznjak, lijevo krilo najefikasniji napadač, a u prvoj postavi neočekivano je završio Ante Puljić s točno nula minuta europskog iskustva u dresu Modrih. Taktiku i sustav je ispromiješao već na poluvremenu uvođenjem zadnjeg veznog (Calello) umjesto desnog krila (Ibaneza).

U pariškoj, Čačić se odlučio za potpuno novih 5-3-1-1 (ili 3-5-1-1), gdje su Pivarić i Vrsaljko igrali pozicije koje ne poznaju dovoljno dobro (prilično je različito biti bek i biti bočni igrač), a sustav je opet "razbucao" usred utakmice izvadivši jedinog braniča koji nije odigrao veću ulogu kod nekog gola, i ujedno jedinog starijeg od 26 godina, Josipa Šimunića, nakon čega se novonastala obrambena četvorka u potpunosti izgubila i više nije znala napraviti niti običnu ofsajd-zamku.

A i jedan i drugi Dinamo u potpunosti je različit od onog koji iz tjedna u tjedan igra Prvu ligu.

Kada bi rezultati opravdavali sve te stalne kadrovske, a još više taktičke promjene, onda bi one bile puno prihvatljivije. No, 10 poraza u Ligi prvaka zaredom vrlo jasno sugerira da izmišljanje tople vode od utakmice do utakmice ne vodi ničemu dobrome. Da, sve je to bilo od jačih momčadi, no ne spominju se uzalud primjeri BATE-a, Anorthosisa ili Nordsjallanda - ako mogu drugi pružati bolji otpor, morao bi moći i Dinamo. Naime, rezultati u Europi općenito - uključujući Europsku ligu - u proteklih nekoliko godina govore da bi Dinamo morao biti al pari takvim ekipama. Djelomično objašnjenje može biti da Dinamo ima mlađu ekipu, dok jedan Anorthosis ili Cluj imaju ekipe "za rezultat", ali samo djelomično. Naime, da sutra Dinamo igra na neutralnom terenu protiv neke od tih momčadi, zar bi BATE ili Anorthosis bili veliki favoriti? Ne bi. I od 10 utakmica, Dinamo bi dobio barem tri.

Mladoj i neiskusnoj momčadi Dinama - neiskusnoj za ovakvu razinu i ovakve protivnike - treba puno više kontinuiteta s jednim sustavom. Jedna od poanti "branjenja" nekog trenera i davanja mu dugoročne prigode - što sam zagovarao u prošlotjednoj kolumni - upravo je ta da igračima treba vremena za prihvaćanje, shvaćanje, učenje nekog sustava, razumijevanje svoje uloge u tom sustavu i toj momčadi.

Ako jedan trener konstantno mijenja svoj sustav i svoju viziju i svoja razmišljanja o tomu kako momčad treba igrati, onda cijela ta poanta davanja dugoročne prigode pada u vodu. Jer, gubiti u Ligi prvaka mijenjajući sustav iz utakmice u utakmicu može svatko - može Dinamo imati šest različitih trenera koji će isprobati šest različitih vizija i niti jedna neće biti uspješna.

Čačiću nitko neće zamjeriti što Dinamo izgubi od PSG-a kada je jasno koliku klasu ima Zlatan Ibrahimović u odnosu na cijelu zagrebačku momčad.

Ali, Čačiću će se zamjeriti ako ne da Dinamu najbolju moguću šansu da postigne korektan rezultat. U bilo kojem timskom sportu, konstantno kemijanje ne daje najbolju šansu već je put u propast i znak da kapetan nije siguran ili jednostavno ne zna na kojem kursu držati svoj brod.

Dinamov poraz u Parizu pun je individualnih pogrešaka, posebno obrambenih igrača, ali njihov manjak koncentracije - gotovo uvijek manifestiran kao kašnjenje s reakcijom - nije samo plod manjka kvalitete već i nesigurnosti koja proizlazi iz silnih promjena. Jednom Pivariću je i tako dovoljno teško igrati ovakvu utakmicu da mu sigurno situaciju ne treba otežavati promjenom da usred utakmice više nije bočni igrač već lijevi bek koji sada sasvim drugačije mora stajati, paziti na visinu zadnje linije, čuvati svoja leđa. I tup, takav Pivarić onda lako ostane u međuprostoru dok Ibra dijeli lopte suigračima.

Ako ima prihvatljiv manjak kvalitete, Dinamo to mora nadoknaditi koncentracijom, trkom, hrabrošću i drugim često mentalnim aspektima nogometne igre. Dinamo ne može doći do željenog rezultata ako zaboravi da protivnik smije brzo izvesti korner, i potom Ademi kasni na Ibrahimovića, Vida kasni na Alexa. Nije to problem nogometnog neznanja, već nedovoljne discipline, koncentracije i taktičke pripreme, a za to je uvelike odgovoran trener.

Psihički Čačić ima zahtjevan zadatak, i ne bi bilo pošteno reći da bi bilo koji drugi trener od igrača koji su navikli na batine u Ligi prvaka preko noći napravio lavove. No, Dinamo toliko očito spušta glavu čim primi pogodak da je to ružno za gledati. I kada je primio taj prvi gol, nema sumnje da su mnogi gledatelji - koji nisu morali gledati svaku minutu kako bi, primjerice, danas pisali ovaj komentar - tada okrenuli program na neku od poslastica iz skupine D.

To pokazuje psihičku slabost, trag koji su ostavili svi ovi porazi u Ligi prvaka, jer sve što je odigrano do prvog gola u Parizu nije sugeriralo da je PSG toliko bolja momčad. Dapače, igralo se prilično ravnopravno; nebitno je sada je li PSG igrao u prvoj ili trećoj brzini, no takav kakav je bio, nije ozbiljnije prijetio Modrima. Ni otprilike.

I ubacio PSG u višu brzinu ili ne, onaj Dinamo iz posljednjih pola sata nije bio ni sjena tog početnog koji nije dopustio da svaki put kad primi loptu, Ibrahimović nekome namjesti čisti pogodak.

Dinamovce primljeni pogodak pogodi ne samo na način da izgube svaku nadu u povratak - pa zar je tako strašno teško zamisliti da nekome postignete jedan gol? - već izgube glavu i smisao igre i red s kojim igraju na početku.

Izgubi se, nažalost, u svemu tomu i sve ono dobro u igri Dinama, a toga ima. U Parizu je Mateo Kovačić pokazao da je naučio više sudjelovati u igri i ozbiljnije se nametnuti kroz brojna primanja i točne predaje (najviše točnih pasova na utakmici uz odličan postotak preciznosti) i da više nije jednodimenzionalan igrač koji svakih 15 minuta prođe trojicu suparnika i samo tako podsjeti da je vrhunski potencijal. Marcelo Brozović imao je dobrih perioda igre u oba smjera, ali poput Kovačića i on mora zasjesti u teretani kako bi dobio još više snage za okršaj s ovakvim suparnicima. Zajedno s također mladim i agresivnim Ademijem, to je vrlo mlada i zanimljiva vezna linija koja bi za tri godine igrala ozbiljniju ulogu u Ligi prvaka - no, hoće li za tri godine igrati zajedno?

To su pitanja i problemi za svakog Dinamovog trenera. Tko god on bio, mora se nositi s prodajom najboljih igrača i uvođenjem novih mladih, neiskusnih klinaca koji onda školu prolaze u Dinamu kako bi "obrazovani" došli u neki HSV. I zato im se ne može prigovarati jer gube od PSG-a ili Porta ili Ajaxa.

No, tko god bio Dinamov trener, mora mu dati najbolju šansu za uspjeh i protiv jačih ekipa. Čačić je trenutno ne daje.

Dinamo u utakmice Lige prvaka ulazi nesiguran u svoj identitet - ide li se braniti? Ide li pokušati iznenaditi? Ide li pokušati "igrati svoju igru"? Nije to sve isto, ne može plan biti i jedno i drugo i treće i četvrto i peto. Ako se bunkerirate, onda se bunkerirate, i nikada ne idete s pet igrača na protivničku polovicu. Dinamo to ne zna i nije sposoban odigrati kao Chelsea na Camp Nou, ili nedavno Celtic. No, ne može onda ni samo "napola" biti vjeran onome što inače igra, već mora zaigrati u prepoznatljivom sustavu gdje svaki igrač zna što mu je raditi i na tu je ulogu naučen.

Kada bi Kraš došao na natjecanje najboljih čokoladica na svijetu, zasigurno ne bi mijenjao "formulu" svoje bajadere. Ako nije tako dobra kao neka švicarska ili belgijska, nije. I dalje znaju da je najbolja u Hrvatskoj, da vrijedi i da je u uglednom društvu.

Zašto Čačić ne vjeruje najboljoj hrvatskoj nogometnoj "formuli"? Bolje nemamo, a radije bismo gledali taj Prva-liga-Dinamo u najboljem mogućem izdanju nego ovaj izmiksani, nesigurni i depresivni, najčešće neprepoznatljivi Dinamo.