Najbolji nogometni enfant terrible nakon Maradone

Ja sam tip koji voli one koji idu kroz crveno

Zlatan Ibrahimović je bahati, prgavi, nerijetko divlji, prljavi i nekontrolirani, samodopadni, egoistični, bezobrazni nekulturni nogometaš.

Istodobno, Zlatan Ibrahimović je nogometaš čije momčadi osvajaju titule, koji redovito zabija pogotke i nerijetko na svojim leđima nosi cijelu momčad.

Ibrahimović je nogometaš koji će momčad ostaviti na cjedilu, s 10 igrača, jer će suparnika odalamiti laktom ili nogom. Ibrahimović će na treningu i vlastitom suigraču uvaliti "kružni", kako bi podsjetio da nema slučajno crni pojas u taekwondou.

Istodobno, Ibrahimović je nogometaš koji može zabiti četiri sjajna gola Engleskoj u jednoj utakmici, uključujući jedne od najatraktivnijih škarica svih vremena.

I taj pogodak briljantno objašnjava Ibrahimovića. Da nije samodopadan, da nije tako pun samopouzdanja, da nije tako bahat - ne bismo nikada vidjeli takav pogodak. Jednako kao što ga ne bismo vidjeli da Ibrahimović nema rijetko viđenu koordinaciju i nogometni osjećaj za tako visokog i snažnog čovjeka.

Zbog jedne utakmice i jednog gola koji je obišao cijeli svijet, mnogi su se zapitali - nije li to nogometaš koji zaslužuje biti u konverzaciji za najboljeg nogometaša svijeta?

No, to je bilo sasvim nepravedno prema - Ibrahimoviću. Zlatan nije od "jučer", te škarice nisu ni njegov najbolji gol (sam tako kaže), niti je prvi puta gotovo sam odveo svoju momčad do pobjede. Ibrahimović se nazabijao i nazabijao, u različitim dresovima i različitim ligama, s protivnicima koji su često svu svoju obrambenu taktiku zasnivali na zaustavljanju upravo njega.

Ibrahimović nije samo stroj za golove, iako ih je zabijao i zabija u svakom klubu gdje je igrao. Kao što su se mogli uživo uvjeriti hrvatski reprezentativci u prijateljskom ogledu sa Švedskom ili dinamovci u dvije utakmice u Ligi prvaka, Ibrahimović je ona posebna klasa.

Ne samo što može sve s loptom - i što je apsolutni pobjednik u nekadašnjoj svađi s Johnom Carewom kojem je poručio da ono što Norvežanin može s loptom, Ibra može s narančom. Ne samo što ima izvrstan udarac, odličan osjećaj za gol i izvrstan finiš. Ne samo što uz impresivnu građu, gdje snagom i visinom često izgleda kao muškarac među dečkima (slika s Alenom Halilovićem uistinu je beskrajno smiješna), već ima i brzinu i koordinaciju i vještinu inače nespojivu s igračima takve konstitucije.

No, kada se dijelio nogometni dar, ni to sve nije bilo dovoljno Ibrahimoviću. Dobio je i onu rijetku vrlinu velikih nogometaša koji prostor vide drugačije, čiji je pogled na "geometriju" nogometnog travnjaka na puno višoj razini od "običnih ljudi". Kao što je Robert Prosinečki mogao ostaviti pečat na utakmici i kada više ni otprilike nije mogao trčati, tako Ibrahimović može ostaviti pečat i kada nije raspoložen za golove. Kao što je s četiri asistencije pokazao protiv Dinama u Parizu.

Ibrahimović je bez dvojbe u proteklih 10 godina jedan od najboljih napadača svijeta. Skoro 200 milijuna eura isplaćenih za njegove usluge od strane velikih europskih klubova svjedoče da su nogometni lideri to prepoznali.

Javnost, mediji, navijači? Možda ne toliko. Ibrahimović nikad nije bio među posljednja tri u izboru za najboljeg nogometaša svijeta. A bili su tu i manje talentirani i manje dojmljivi nogometaši, poput Nedveda, Cannavara, Deca ili Lamparda. No, njihovo ponašanje na terenu i izvan njega više je odgovaralo onome što javnost očekuje i želi.

A Ibrahimovićevo mišljenje o tomu?

Boli me briga što drugi misle

Oduvijek se ponašao prema toj svojoj poznatoj izjavi, i tu se krije odgovor na pitanje zašto ga se Barcelona riješila, zašto ga je danas PSG mogao kupiti po "sniženoj cijeni" za koju se kupuju napadači koji igrački ne mogu stati u istu rečenicu s Ibrahimovićem.

Kroz nelako djetinjstvo u Malmöu, kao dijete iseljeničkog bosansko-hrvatskog braka, Ibrahimović se uspješno provukao samo zahvaljujući bogomdanom daru.

Njegova autobiografija, "Ja sam Zlatan", donosi iskren pogled na teško razdoblje u životu u kojem je vrlo lako mogao skrenuti sasvim drugim putem. Ibrahimović se sjeća trenutaka kada je osjećao fizičku bol zbog gladi, jer mu je otac sav novac trošio na piće. Zbog toga, njegov frižider mora danas biti do kraja ispunjen u svakom trenutku.

Bio je delinkvent koji je krao i bacao cigle u tuđe automobile. S 13 godina poslao je suigrača u bolnicu udarcem glavom - otac tog nogometaša pokrenuo je peticiju da se Ibrahimovića izbaci iz kluba, no srećom po Ibru - ali i i današnji nogomet - trener je imao dobar osjećaj.

Putem je izgradio stav prema kojem je danas poznat. Bahat i prgav, mnogima odbojan, no to je stav zbog kojeg se uspio probiti u životu, ali i stav zbog kojeg i možemo vidjeti genijalne poteze.

Kao što je bio buntovnik kao mladić, takav je i kao nogometaš. Ponosno stoji na terenu, s isturenim prsima, spreman suočiti se bilo kim tko mu se nađe na putu - bio to protivnik, suigrač, sudac ili vlastiti trener. Ne želi biti druga violina, no ako mu se da potpuna sloboda, dostiže nivo kakav malo koji napadač može doseći. I to ne u jednoj utakmici nego u kontinuitetu, što je odlika velikih nogometaša. Ibrahimović je PSG-u prevaga iz utakmice u utakmicu, a ne kad se probudi na pravu nogu. Što ga razlikuje od mnogih svojeglavih nogometnih genijalaca.

I zbog kontinuiteta i zbog klase, s njim se ne mogu uspoređivati današnji buntovnici poput Bartona, De Jonga ili Balotellija, koji su možda privatno "luđi", no nisu ni blizu (u Balotellijevom slučaju "još") Zlatanovog nogometnog umijeća i uopće karijere.

Kupili ste Ferrari, a vozite ga kao da je Fiat

Pa ipak, nešto u Ibrahimovićevom životopisu "ne štima" ako ga želimo uspoređivati s najboljim nogometašima svijeta.

Zašto nikada nije uspio u Ligi prvaka, najjačem klupskom nogometnom natjecanju? Ne samo da je nikad nije osvojio (niti bio u finalu) već je i njegov golgeterski učinak po utakmici osjetno slabiji nego u ligaškim natjecanjima, a praktički svi klubovi u kojima je bio - od Ajaxa preko Juventusa i Intera do Barcelone i Milana - pamte kako je , gotovo u pravilu, "nestajao" u velikim, najvažnijim utakmicama.

U dresu Kopljanika, njegov doprinos bio je nevidljiv u četvrtfinalu protiv Milana u kojem je baš "to malo Ibrahimovića" nedostajalo Nizozemcima da naprave iznenađenje. U dresu Juventusa, nije zabio niti jedan europski gol u 10 utakmica u prvoj sezoni, da bi u drugoj opet bio nezamjetan dok je Juve ispadao od Arsenala.

Ni u Interu priča nije bila puno bolja - bez pogodaka u prvoj sezoni, s lošim predstavama protiv Valencije u osmini finala; neopasan protiv Liverpoola iduće sezone u istoj fazi natjecanja. U Barceloni je uspio zabiti dva komada Arsenalu u četvrtfinalu, no očajne predstave protiv Intera u polufinalu uvelike su popločile njegov odlazak iz Barcelone. Pedantni statističari sjetit će se kako je tada Ibra uspio pretrčati manje kilometara od Barceloninog vratara Victora Valdesa.

Od svih tih sezona, Ibrahimović se zapravo može pohvaliti samo ovogodišnjom izvedbom protiv Milana u osmini finala, iako je Milan s Ibrahimovićem u uzvratu umalo prosuo prednost od 4:0.

I njegova impresivna i često (netočno) ponavljana statistika o osam uzastopnih naslova prvaka u osam godina ima rupe. I brojčane i kontekstualne. Naime, Juventusu su dva naslova oduzeta zbog afere Calciopoli, pa se ne mogu brojati službeno ni igračima. S druge, pak, strane, Inter i Barcelona osvajali su naslove i sezonu prije i sezonu nakon odlaska Ibrahimovića, što znači da njegova uloga u tim naslovima nije nužno bila ključna. Štoviše, Inter je sezonu nakon odlaska Ibrahimovića osvojio naslov prvaka Europe, a Barcelona je istu titulu osvojila i sezonu prije i sezonu nakon Ibrahimovića.

Slučajno? Ili indikativno?

Neobično je da najbolji od najboljih tako često mijenjaju klub. Nekada ostanu u jednom klubu, nekada odu u drugi ili eventualno treći, no pet klubova (ne računajući Ajax koji tradicionalno ne zadržava najbolje igrače)? Nije li tu nešto čudno?

Na kraju, kako je moguće da taj fantastični nogometaš nije uspio u najboljoj momčadi modernog nogometa? Statistički, Ibrahimović je imao korektnu sezonu i u Barceloni, no i tijekom sezone - a još više poslije nje - bilo je jasno da nije kliknuo ni s momčadi, a još manje s trenerom Pepom Guardiolom.

"Kupili ste Ferrari, a vozite ga kao Fiat", poručio je Šveđanin Guardioli. U svojoj knjizi, Ibrahimović ovako opisuje iskustvo iz Barcelone:

"Barca je htjela da budem poput Lionela Messija, Xavija ili Andresa Inieste, koji su tamo sjedili poput školaraca i slušali svaku naredbu... Ali ja sam tip koji voli one koji voze kroz crvena svjetla."

Ibrin prigovor djelomično stoji. No, Messi, Xavi i Iniesta su konstantno u konkurenciji za Zlatnu loptu, što znači da njihov talent i znanje nisu bili sputani u Barceloninom sustavu. Zašto baš Ibrahimovićev jest?

Izgledno je da Ibrahimović nogometno gledano nije pasao ovakvoj Barceloni. Kao klasična devetka uzimao je omiljeni prostor Messiju, a njegova klasa teško je dolazila do izražaja u beskonačnom nizu naizgled jednostavnih dodavanja koji zahtijevaju iznimnu predanost timskom uspjehu i kolektivnoj igri. Možda to nije bila ni krivnja Ibrahimovića ni krivnja Barcelone, jer genijalnost i uspješnost se ne može osporiti ni njemu kao pojedincu ni Barceloni kao momčadi.

No, način kako je okončana ta epizoda sugerira da se Zlatan u svojoj biti ne može pokoriti momčadskim ciljevima. Ako momčad prosperira dok on igra po svom - odlično. No, ako momčad treba drugačijeg Zlatana - to neće ići. Prilagodljivost pravilima nije među omiljenim terminima u životu Zlatana Ibrahimovića.

Ako i ne zabijem, ključ je sudjelovati u igri momčadi

Ova izjava iz aktualne sezone nudi nam naizgled zrelijeg Ibrahimovića. Način kako se poigrao s obranom Hrvatske ili Dinama, namještajući šanse suigračima, svjedoči da je došao u igračku fazu kada uživa i u jednostavnoj kontroli utakmice, ne samo zabijanju pogodaka ili uspješnom driblingu.

No, znači li to da će s 31 godinom Zlatan Ibrahimović postati drugačiji nogometaš, drugačiji suigrač ili drugačiji čovjek?

Samo djelomično. On je i dalje onaj Zlatan koji se ne može kontrolirati i koji će dobiti crveni karton zbog udaranja suparničkog vratara. I dalje je i Zlatan koji će se, "protivno zakonima fizike", na 25 metara od gola, sa svojih 195 centimetara i skoro 100 kilograma odvažiti na spektakularan udarac koji velikoj većini nogometaša ne bi ni pao na pamet, a oni ostali nikada ga ne bi mogli izvesti.

"Njegov" Leonardo reći će kako je Ibrahimović "kalibar Messija i Ronalda, igrač koji daje sve za klub i koji bi trebao biti kandidat za Zlatnu loptu".

Iza Ronalda i Messija je jedna nevjerojatna godina u kojoj nitko, pa ni Ibrahimović ni Iniesta ni Xavi ni bilo tko drugi, ne bi smio konkurirati za naslov "najboljeg igrača na svijetu", iako hoće, iz krivih razloga - što je tema neke naredne kolumne.

No, Ibrahimović je svjetski vrh. Možda je fantastičan pogodak Engleskoj bio potreban kako bi to shvatili i engleski, pa putem njih i američki mediji, no tko god ozbiljno prati europski nogomet zadnjih 10 godina to već zna.

Ako zbrojimo njegove crvene kartone i ružne poteze na terenu s ponašanjem i izjavama izvan njega, bez dvojbe možemo reći da je Zlatan Ibrahimović jedan od "zločestih momaka" današnjeg nogometa, iako (još) nije pokušao zapaliti vlastitu kuću poput nekih drugih.

Isto tako, kada zbrojimo njegov učinak - trofeje i golove i tomu pribrojimo sve genijalne poteze na travnjaku - od driblinga, voleja, peta preko sjajnih dodavanja do ovih škarica - on je al pari, ili već danas uspješniji, od jednog Erica Cantone.

Zašto je Cantona gotovo jednoglasno legenda, a mišljenje o Zlatanu podijeljeno? Nešto je ljudima bilo cool u Cantoninom stilu, u njegovoj kragni, njegovom stavu - pa i kada je udario navijača, Cantona je bio frajer. Ibrahimović je češće "Balkanac". Ibrahimović ne zaziva isti respekt, možda zbog balkanskog podrijetla ili zbog toga što su u Engleskoj "bad boys" često imali kultni status kod navijača, za razliku od kontinentalne Europe koja je više težila "gospodi". A djelomično i zbog toga što je Cantona promijenio povijest Manchester Uniteda i tako postao ikona Premiershipa, a Ibrahimović nigdje nije ostao dovoljno dugo da bi postao omiljen. Teško ćete postati legenda Juvea ako odete u Inter, legenda Intera ako odete u Milan, legenda Barcelone ako suigraču jedva čekaju da odete. I ako uvijek za sobom rušite mostove.

No, to što su Englezi i njihovi mediji "otkrili" Ibrahimovića tek kada je njima zabio četiri pogotka - što im je i sam spočitnuo nakon utakmice - ne znači da su njihovi "bad boys" bolji od Zlatana.

Ibrahimović nije najbolji nogometaš svijeta ni danas, niti je bio u nekom trenutku u svojoj karijeri - iako je, poput svih velikih nogometaša, imao utakmice u kojima je tako izgledao.

No, Ibrahimović je zato najbolji nogometaš među "zločestim dečkima" nakon Diega Maradone. Možda je po uspješnosti Roy Keane ostvario veću karijeru, no Keane nikada nije bio nogometni genijalac poput Ibrahimovića.

A "zločesti" genijalci poput Gascoignea, Di Cania, Edmunda, Effenberga, Higuite, Suareza ili Balotellija nikada nisu u kontinuitetu bili tako uspješni na najvišoj razini, i kao pojedinci i kroz svoje momčadi, poput Ibrahimovića. Usporediv je tek Cantona, no do završetka karijere - Ibrahimović će po broju trofeja, golova, nagrada nadmašiti i briljantnog Francuza. Osim ako u ovo društvo ne želite staviti i velikog Zinedinea Zidanea, koji je također skupio zavidan broj nezavidnih poteza na travnjaku, uključujući i onaj s kojim se oprostio od nogometa.

Voljeli ih ili ne, nogometu trebaju momci koji vole prolaziti kroz crveno.

A među takvima, švedsko-bosansko-hrvatski enfant terrible jedan je od najboljih koje smo gledali.