Svrha

Ne zavaravajmo se, odgovor na pitanje "je li Dinamo trebao prodati Matea Kovačića u milanski Inter za 15 milijuna eura" nije ni lagan ni jednostavan. Čak možemo reći da ni ne postoji točan odgovor, jer kako znati što bi se dogodilo da je ostao. Koliko dugo? Što bi ostvario s Dinamom? Bi li ostao zdrav? Bi li i dalje postojao interes ovako velikog kuba? Bi li ponuda bila veća ili manja? Što bi njegov ostanak od, recimo, dvije godine uopće značio Dinamu? Tko zna odgovore na ta pitanja? Samo Vidoviti Milan.

U Sportnetovoj anketi, skoro 1000 čitatelja (reprezentativna brojka) ogledalo je takve stvarnosti - 51 posto njih kaže da je to pogrešan ili katastrofalan potez, 49 posto kaže da je ispravan ili razumljiv. I to uz svu netrpeljivost dobrog dijela javnosti prema Zdravku Mamiću.

Kako bismo onda uopće mogli kategorički tvrditi da je prodaja bila apsolutno pogrešan ili apsolutno ispravan potez?

Koju god stranu zastupali, na raspolaganju imate brojne činjenice i "povijesne pokazatelje", kao i "interes hrvatskog nogometa". Jer, interes hrvatskog nogometa je i imati takvog igrača u Prvoj ligi, razvijati ga u klubu koji je pokazao da zna razvijati reprezentativce umjesto riskirati u klubu gdje neće biti tako zaštićen kao što bi bio u Dinamu. A opet, interes hrvatskog nogometa je i da se izvanserijski talent poput Kovačića na vrijeme pošalje u jaču konkurenciju, kako bi igrački što prije sazrio na reprezentativnu razinu. I opet, ovisno o strani koju zastupate, imate pozitivne i negativne primjere za obje škole misli.

Milanski Inter, 15 milijuna eura. 15 milijuna eura! Oko Dinamu su se već vrtjele takve cifre, pa možda ne zvuče neobično, ali više od 100 milijuna kuna za jednog 18-godišnjaka iz ove i ovakve Prve HNL? Ogroman je to novac. Kako reći NE? Kako reći jednom 18-godišnjaku - danas bi mogao riješiti svoju i egzistenciju svoje obitelji (pa i budućih naraštaja) jednim potpisom i usput zaigrati u jednom od najvećih svjetskih klubova, ali znaš, pričekat ćemo još par godina, OK? Stvarna je to i ljudska situacija, nije Football Manager da odbijamo virtualne eure i određujemo virtualne životne sudbine. Nemojmo se praviti da je to lagana odluka.

Zasuti smo i činjenicama, ali i "činjenicama" sa svih strana. Od medija, sklonih i češće onih nesklonih Dinamu, preko onog dijela navijača koji su okupljeni oko inicijative Zajedno za Dinamo, foruma, društvenih mreža do - Zdravka Mamića.

I tko ima pravo reći da samo jedna strana ima dobre argumente? Radi li se u Dinamu transparentno? Ne. Je li Dinamo najuspješniji klub iz regije (ne mislim samo na bivšu državu, nego geografsku regiju)? Da. Je li Zdravko Mamić bio u sukobu interesa? Da. Je li daleko najbolji pregovarač i dobar strateg po pitanju transfera? Da. Je li Dinamov proces izbora skupštinara i članova IO-a (jedni biraju druge i obrnuto) demokratičan prema članovima Udruge? Ne. Je li Dinamo jedini financijski izuzetno osigurani sportski subjekt u zemlji? Je. Je li Dinamo najlošiji klub u Ligi prvaka u protekle dvije godine? Je. Je li Dinamo i s takvim rezultatima nadmašio realnost koju nude regija, financijska situacija u zemlji i okolici, infrastruktura, liga i konkurencija u kojoj se natječe? Da.

Je li Mamić svojim istupima i ponašanjem itekako utjecao na negativnu percepciju Dinama u javnosti? Da. Jesu li određeni mediji, počevši od onih koje Mamić uvijek ističe, pljuvali i blatili Dinamo zbog svog privatnog rata s Mamićem i također utjecali na tu negativnu percepciju Dinama? Da. Je li Dinamo dobivao veliki novac od grada Zagreba? Da. Je li ulagao u stadion koji je gradsko vlasništvo? Da. Radi li u Dinamu puno Mamićevih ljudi, uključujući njegovog brata, koji su nedodirljivi, dok se treneri smjenjuju kao na traci? Da. Je li Dinamo stvorio izvanserijski broj reprezentativaca i igrača koji su mu osigurali i uspjehe i financijsku stabilnost? Da. Je li Dinamov marketing katastrofalan? Da. Ima li Dinamo korektnu i kritički konstruktivnu pratnju medija? Nema.

Možemo tako unedogled. Zbog toga, ne razumijem potrebu da u ovom izuzetno sivom svijetu, svi moramo birati između crnog i bijelog. Iako sam zbog izuzetno negativne atmosfere baš od Dinama emotivno udaljeniji i od NFL-a i od Messija i od Balića i od Duranta, najviše prigovora dobio sam zbog "subjektivnosti" prema Dinamu. Kako sad kritika, nakon što si pisao pohvale? Kako sad pohvala, nakon što si pisao kritiku? Kako sad hvališ Dinamo za jedan bod, a pisao si "Mamić treba otići"?

A mislim da, objektivno, sve ove navedene činjenice - koje su zaista činjenice, ni Mamićeve ni ZZD-evske, već stvarne činjenice - zahtijevaju šarolikost mišljenja. Kako netko može osporiti da je dobro što je Dinamo donio hrvatskom nogometu Modrića, Ćorluku, Eduarda ili Kovačića? Da u njihovim uspjesima ima zasluga samog kluba, organizacije, trenera, skautske službe, logističke, infrastrukturne i financijske podrške? I isto tako, kako netko može osporiti da je model odabira rukovodstva kluba nedemokratičan ili da je i Mamić dao važan doprinos tomu što je danas Maksimir prazan?

Evo jednog primjera kako bih vam dočarao tu težnju apsolutnim istinama, crnom ili bijelom - kada sam pred kraj Dinamovog nastupa u Ligi prvaka napisao pohvalan tekst o Mateu Kovačiću, njegovom razvoju i igrama, povratna informacija je bila - "evo još jednog naručenog članka".

Prilično sam siguran da je Interov "skauting" za igrača kojeg će platiti 15 milijuna eura kvalitetniji od "pogledajte što je napisao Pacak", pa se, vjerujem, možemo složiti da to nije bio "naručen članak" već tekst kojeg je Kovačić zaslužio.

I uporno ponavljam da se zbog "crnoga" ne može samo tako izbrisati bijelo. A to se u Maksimiru redovito događa, jer ni Kovačiću, pa ni Badelju prije njega, Maksimir nije skandirao. Što je malo smiješno ako uzmemo gdje su danas ti hrvatski reprezentativci, odrasli i nogometno školovani u Dinamu. No, teško su mogli dobiti pozitivan tretman ako se o njima nikada lijepo ne piše, a kada se slučajno i piše - onda su to "naručeni članci".

I analiza transfera ne može biti jednostrana u smislu - svi transferi gdje dobro zaradiš su kategorički dobri ili loši.

Je li Dinamo danas mogao imati momčad sastavljenu od svih igrača koje je prodao? Ne, to nije realno. Je li prodaja Badelja bila nužna s obzirom na njegovo inzistiranje da ne produži ugovor? Objektivno, jest. Jesu li okolnosti, klubovi koji su ih tražili i iznosi koje su ti klubovi nudili opravdavali odlaske Mandžukića, Modrića ili Eduarda? Svaki je priča za sebe, ali za većinu se možemo složiti da vrijedi sljedeće - odradili su jedno dobro razdoblje u Dinamu, puno su pružili i po njihovim godinama i dostignutoj razini kvalitete, bilo je logično i shvatljivo da je vrijeme za korak naprijed. Dinamo ih nikad ne bi mogao zadržati još 4-5 godina zbog duljine ugovora i njihovog pritiska za odlaskom u inozemstvo, a ne bi iduće godine bili kandidati za četvrtfinale Lige prvaka. Šest mjeseci ili eventualno godina dana je maksimalna razlika u tajmingu transfera između onoga za koji se odlučio Mamić i onoga za koji bi se odlučila većina objektivnih promatrača, pa čak i navijača Dinama.

I istina je da Dinamo i odbija ponude, istina je da bi Mamić - da je samo i isključivo prodaja krunski cilj - mogao prodavati i češće i brže i ranije, jer Dinamo ima široku bazu, brzo mijenja igrače i tribine su uvijek pune zainteresiranih skauta.

Ako izbacite sve one već stotinu ponavljane ili hvalospjeve ili činjenice ili demagogije, te one izjave koje su brže-bolje iskoristili senzacija žedni mediji ("u stalnom sam kontaktu s Bogom"), Mamić je u svom obraćanju javnosti dao i nekoliko važnih tema za raspravu.

Uključujući onu koja otvara najvažnije pitanje što se prodaje Kovačića tiče: "Ima neka granica kada možeš i kada ne možeš" (odbiti ponudu za igrača). Pitanje je - s koje je strane granice ovoga puta bio Mamić?

Prije nego pokušam dati svoj odgovor - a ne zaboravite da je svijet siv, ne crno-bijel - postavimo još dva pitanja. Ako se složimo da postoji puno činjenica koje idu u prilog Zdravku Mamiću, ponajprije da je Dinamo financijski vrlo uspješan, ali i sportski uspješan klub, prvo je pitanje - na kakvim je temeljima to postignuto?

Dinamo mora shvatiti i prihvatiti da mu ostatak zemlje zamjera što se svojih dugova riješio na način kako ih se riješio. Za to što mu je to tako dopušteno (dvije Croatije) nije kriv današnji Dinamo već tadašnje vodstvo HNS-a i naravno politička pozadina, kao i čelništvo kluba, i iako današnji Dinamo ne može promijeniti povijest, mora shvatiti da je svoje financijsko proljeće dostigao na način kako drugi nisu mogli, i da mu je iz današnje perspektive lako hvalisati se "mi smo puni kao brod, a ostali grcaju u dugovima". Više respekta, više empatije, ali i više konkretnih poteza koji bi ispravili tu nepravdu sigurno bi pozitivno utjecali na doživljaj Dinama među konkurentima, koji nisu samo konkurenti već bi trebali biti i partneri Dinamu u stvaranju jače lige i pozitivnije atmosfere oko domaćeg nogometa.

Nadalje, Mamić ne može na ovakav način zanemarivati novac koji dobiva od grada Zagreba i konstantno se hvaliti "mi smo sredili stadion svojim novcem, mi plaćamo stotine trenera, radimo terene itd.", kao da je tih 20-ak milijuna kuna godišnje od Zagreba malen novac. On, istina, nije dostatan za Dinamov budžet, ali je itekako čvrst temelj takvog budžeta. Dinamo u državni proračun uplaćuje dosta novca, ali ako vas netko u startu financira s 20-ak milijuna kuna - onda je i lakše "proizvoditi" novac, odnosno Kovačiće i Badelje.

No, ako na trenutak i zažmirimo na probleme koje te teme otvaraju, Mamićevo "mi sve radimo sjajno" postavlja još jedno, važnije pitanje.

Koja je svrha Dinama?

"Bilo bi neodgovorno odbiti Inter, osigurali smo stabilnost klubu u teškim vremenima".

Dinamo je samo od 2007. u transferima u plusu 80-ak milijuna eura prema transfermarktu, a vjerojatno se radi i o kojem milijunu više - tamo se, primjerice, Kovačićev transfer još uvijek vodi kao vrijedan 11 milijuna eura. To je dakle plus, a ne samo prihod od izlaznih transfera. U dvije godine je u Ligi prvaka Dinamo zaradio još 15-ak milijuna eura. Od Zagreba dobiva minimalno 20-ak milijuna kuna godišnje, dobivao je i više. Od sponzora, ulaznica i televizije ipak se dobiju barem još mrvice u odnosu na ove iznose.

To je ogroman novac. Zaista blizu milijarde kuna u 5-6 godina. I da, Dinamova momčad košta, 90 igrača pod ugovorom košta, treneri koštaju, ono ušminkavanje stadiona košta, "hotel" ispod južne tribine će koštati, i da, Dinamovi uvjeti su sve bolji - i to sve košta. I nitko ne kaže da Dinamo ne ulaže.

No, ne košta 100 milijuna eura. Nema tih knjiga koje Mamić može donijeti koje bi rekle da Sammir, čistačica, lopte, oružar i sjedalice na tribini, svi ti Dinamovi ljudi i uvjeti, koštaju toliko. Dinamu Interovih 15 milijuna eura ne treba za režije. Dinamo bi morao biti i više nego financijski stabilan. Dinamo bi mogao ili morao biti klub koji može reći NE Interu iz Milana.

Financijska i sportska uspješnost nisu termini koji se međusobno isključuju. Štoviše, prvi je preduvjet drugog ako pretpostavimo da želimo da klubovi ne budu dužnici (a trebali bismo tomu težiti jer u državi ima ozbiljnijih problema od sporta) i zato su mnogi prijašnji potezi što se prodaje igrača tiče prihvatljivi.

No, poanta bi nekako trebala biti da postignuta financijska stabilnost nudi nove šanse sportskom sektoru. Dinamo je financijski stabilan, morao bi biti. Nije li u takvoj situaciji poanta jednog sportskog kluba učiniti nešto za sebe i svoje navijače, a ne uvijek i samo za "financijsku budućnost" ili, na kraju krajeva, za igrače? Postoji li u Dinamu zacrtana ta točka kada "nemoralne ponude" neće biti jer si klub može priuštiti da je odbije?

Postoji li rizik u odbijanju ponude Intera? Postoji. No, je li sada mogao biti trenutak kada si Dinamo ima mogućnost preuzeti taj rizik? Budimo realni, nije baš da je 50-50 šansi da Kovačić u naredne dvije godine propadne i da ga nitko ne želi; štoviše, izgledi za to su puno manji nego da postane još bolji igrač, kroz nastupe za Dinamo i za reprezentaciju, a kvalitetne 20-godišnjake se još uvijek masno plaća, i više nego 18-godišnjake.

Kada bi Dinamo mogao nešto ozbiljno napraviti s tim novcem, onda bi strategija imala smisla. Kada bi Dinamo sam odlučio izgraditi stadion - a to se može učiniti za 30-40 milijuna eura, barem u normalnoj državi - poštovao bih taj plan i pod cijenu prodaje ovakvih mladih talenata. Kada bi Dinamo mogao potrošiti taj novac na dovođenje podjednako kvalitetnih, možda iskusnijih igrača - i to bi bio solidan plan. No, Dinamo ne može dovesti igrača vrijednog 10 milijuna eura, ne zato što toliko ne želi platiti već zato što takav igrač - ako ne pričamo o zvijezdama na kraju karijere kakve trebaju Kataru, a ne ozbiljnim klubovima u Europi - neće doći u Prvu ligu. Ovako, što je poanta skupljanja tog novca? Da Dinamov budžet bude siguran 2017.? Da, treba misliti i o tomu, ali to ne može biti svrha i vizija nogometnog kluba.

Dinamo ne može kupiti novog Kovačića. Novi Kovačić košta 15 milijuna eura i neće doći u Hrvatsku. Kao što Morales nije mogao biti novi Modrić jer je s razlogom deset puta povoljniji. Dinamo može dobro ubosti (kao što može i promašiti), može kupiti igrača kojem će povećati vrijednost, ali ovakvi super talenti rijetko dolaze, a s njima i prigode da a) osvojite publiku i b) napravite značajniji rezultat u Europi.

Možda je i jedno i drugo iracionalna želja. Možda ni s Kovačićem ne bi bilo drugačije nego s Modrićem, Mandžukićem, Eduardom ili Badeljem - publiku brine previše toga, od Mamića preko lige do stadiona i atmosfere oko kluba, da bi došla zbog Kovačića, a s 18-19 godina Kovačić je premlad da bi sam Dinamu donio, primjerice, 3. mjesto u skupini Lige prvaka i izlet u europsko proljeće.

No, navijačima Dinama danas to treba. Ne treba im klub uz čijeg će se igrača vezati samo da bi on otišao nakon malenih 70-ak utakmica. Kako onda doći radi Halilovića na stadion ako znate da će otići van čim dobije vozačku dozvolu? Ne treba im klub čija je ambicija samo financijska, a ne i sportska. To ne znači da Dinamo nema sportske uspjehe - ima, ali isključivo kroz tu financijsku dominaciju. Dojam je, možda ne potpuno točan, ali ipak osjetan, kako su i njegovi sportski uspjesi, od Prve lige do Lige prvaka, promatrani kroz prizmu novca - koliko se zaradilo, koliko su igrači dobili ili izgubili na vrijednosti, jesu li se forsirali oni koje treba prodati ili pokazati. Dinamovim navijačima ne treba takav klub.

Treba im klub koji cilja zvijezde, a ne koji prodaje svoje.