Ako je Zdravko Mamić bio iskren, Igor Štimac će uskoro postati trener Dinama

Ta bjesomučna potjera za "nečim" što će ga odijeliti od prethodnika rezultirala je stalnom potragom za nečim novim. Nečim što će ga izdignuti iz Bilićeve trenerske sjene, a njegov trenerski životopis učiniti relevantnim. Otud i "bombe" s Radoševićem u Bruxellesu, Kovačićem protiv Srbije, Sammirom u Skoplju, stalno novim sustavima koje bi teško u jednoj sezoni uigrao i u klubu, kamoli u reprezentaciji.

I u toj bjesomučnoj potjeri za što bržom potvrdom svoje trenerske relevantnosti, Štimac je poništio sve ono dobro što mu je Bilić ostavio, a od čega je kao trener mogao itekako profitirati. Iako je u ruke dobio gotovu, posloženu momčad koja nije trebala nikakve dramatične intervencije, Štimac je uigranu i kohezivnu skupinu u kojoj se znalo tko što radi i tko je u kakvom statusu, proširio na 50-ak imena i lagano, ali sigurno igrače živcirao pritiskom i prijetnjama kako "nitko nigdje nije siguran".

A čitav taj proces završio je poražavajućom činjenicom za Štimčeve trenerske reference. Hrvatska je izgledala sve lošije i lošije što je više vremena provodila pod njegovom trenerskom palicom. Od Belgije u Bruxellesu do Belgije u Zagrebu Hrvatska je prošla strmoglav pad u igri, atmosferi, čvrstini i samopouzdanju koji joj se nikad prije nije dogodio u kvalifikacijama za veliko natjecanje.

Štimac se od prvog dana postavio kao da iza sebe već ima briljantnu trenersku karijeru koja mu daje za pravo u svemu što radi. Stoga je javnost, ali i neke njegove trenerske kolege s puno više "utakmica u nogama", koje su spremne svašta pričati "ako nećeš objaviti", a u medijima sipaju floskule tipa "izbornik zaslužuje podršku" ili "imamo kvalitetu, sve će to doći na svoje mjesto" - sve teže podnosile njegov arogantan stav koji nije trpio kritiku.

I koliko god se Štimac svim silama trudio kopirati model kojim se služe hrvatski političari i za loše rezultate optužiti sve osim sebe - matematika je neumoljiva. Hrvatska nikad u povijesti nije izgubila tri utakmice u kvalifikacijama. Nikad u povijesti nije izgubila dvije kvalifikacijske utakmice kod kuće. Nikad u povijesti nije osvojila tako malo bodova. Nikad u povijesti nije primila bar jedan gol u osam uzastopnih utakmica. Nikad u povijesti nije izgubila tri od četiri kvalifikacijske utakmice u nizu. Nikad u povijesti do ovih kvalifikacija nije izgubila od Škotske.

"Nismo baš najbolje razumjeli izbornika", izjavio je Mandžukić nakon Beograda. "Atmosfera u reprezentaciji je loša", rekao je Ćorluka uoči Belgije, kasnije se opravdavajući da "nije tako mislio". "Igrači bi trebali manje razmišljati o taktici, a više o tome kako će je provesti na terenu", uzvratio je Štimac.

Koliko god se Štimac trudio atmosferu i odnose unutar reprezentacije prikazati idiličnima, bilo je jasno da ipak nisu takvi. A to su na djelu najbolje potvrdile izvedbe Hrvatske u završnici kvalifikacija.

Štimcu u ovih 15 utakmica koje je vodio nije uspjelo u onome što je očajnički želio. Nije uspio nikome dokazati da je uistinu pravi trenerski materijal i potencijal. Pokazao je hrabrost (što kod njega nikad nije ni bilo sporno), ali ne i lucidnost. Ne treba biti previše nogometno pismen da bi se to vidjelo. Dovoljno je pogledati rezultate. Momčad očito nije dobro reagirala na njegove ideje, a momčad nije baš "mutava". U svlačionici je imao igrače Reala, Bayerna, Intera, Šahtara. Gotovo sve pozicije u hrvatskoj reprezentaciji su dobro popunjene, osim te nesretne Strinićeve.

A i nju je Štimac također totalno pogrešno "sanirao". Najprije je optužio Strinića za sve grijehe, muke i pogotke, a onda shvatio da boljeg rješenja nema i opet ga vratio kao da se ništa nije dogodilo. Zar će onda taj igrač "poginuti" za njega? Kao i neki drugi koji su na ovaj ili onaj način od njega dobili "po ušima", bilo medijski, bilo slanjem na klupu umjesto na teren.

Jesu li nakon svega igrači prema Štimcu provodili "tihi bojkot"? Ili je logičnije objašnjenje da je praktično isti igrački kadar koji je prije godinu dana držao "u šahu" europskog i svjetskog prvaka Španjolsku na Europskom prvenstvu odjednom izgubio kvalitetu? Štimac Hrvatsku nije trebao ni pomlađivati, ni preslagivati, ni redizajnirati. Trebao ju je samo odvesti u Brazil.

Osim u procjeni svoje moći unutar svlačionice, Štimac je pogriješio u još jednome. U procjeni svoje visine na ljestvici "hranidbenog lanca" na kojeg je ušao potpisivanjem "trojnog pakta" s dvojicom svojih donedavnih protivnika i suparnika. Ostavka nakon poraza u Glasgowu bila je krunski dokaz koliko se prevario u procjeni svoje stvarne moći u "raznostraničnom trokutu" sa Šukerom i Mamićem.

Način na koji je ponudio, a ne podnio ostavku i objašnjenje koje je potom ponudio jasno su sugerirale da je bio uvjeren da će ga Šuker i Mamić podržati. Bio je uvjeren da je "trojni pakt" jači od "vanjskog neprijatelja" i da će Šuker i Mamić spremno stati uz njega i uz njegovu glavu staviti i svoju na panj.

Suptilno im je to između redaka poručio između Belgije i Škotske, kad je u intervjuu za Novu TV kazao kako će se "nakon njega tražiti i odlazak Davora i Zdravka". Štimac je bio uvjeren kako su "u tom poslu zajedno" i kako je Šukeru i Mamiću pametnije držati se one stare "drži svoje prijatelje blizu, neprijatelje još bliže".

No, to vrijedi za neprijatelje koji su opasni, a Štimac je u ovom trenutku bio slabiji i ranjiviji nego ikad. Izgubio je sve. Podršku svlačionice, podršku javnosti, podršku medija, podršku trenerskih krugova. Izgubio je podršku "oporbe" kad je odustao od borbe protiv Mamića i "establišmenta" i priklonio im se, izgubio je podršku Mamića i "establišmenta" kad je upropastio komotnu i komfornu situaciju u jedinoj svijetloj i profitabilnoj točci hrvatskog nogometa. Reprezentaciji.

Različite su informacije oko toga što se stvarno događalo u Glasgowu i Zagrebu jučer i danas, no Davor Šuker je sam inzistirao na tome kako je odluka o odlasku Štimca "izglasana na na njegov prijedlog". Navodno je Zdravko Mamić i dalje držao Štimčevu stranu, no Šuker je bio neumoljiv. Sugerira li to da su popucale niti i na drugoj stranici "raznostraničnog trokuta"?

"Trojni pakt" Šuker - Mamić - Štimac od danas više ne egzistira u obliku u kojem je živio minulih godinu i pol dana, ali još nismo saznali je li priča i definitivno završena. Ionako tanke veze između Štimca i Šukera definitivno jesu popucale, a koliko su snažne preostale dvije poluge trokuta tek ćemo saznati.

Poznato je da je izbornička funkcija Igora Štimca bila ideja Zdravka Mamića. Jedni su tu iznenadnu suradnju protumačili "obostranim interesom", drugi su je objasnili Mamićevom "suptilnom podvalom najopasnijem protivniku". Jer Mamić dobiva bez obzira uspio Štimac kao izbornik ili ne.

Ako je Zdravko Mamić uistinu Štimca ustoličio u reprezentaciji bez fige u džepu i ako se za njega kod Šukera borio iskreno vjerujući u njegove stručne i liderske kapacitete - onda je budućnost poprilično jasna. Igor Štimac uskoro će postati trener Dinama.

U suprotnome, Zdravko Mamić je nakon one "nećeš razbojniče" Skupštine HNS-a još jednom teško porazio svog "najopasnijeg protivnika".