Između Beckhama i Peckhama

London je grad koji vas jednostavno mora osvojiti već na prvi pogled. Poseban je "fluid" koji pulsira tom svjetskom metropolom 24 sata dnevno, različit od svih drugih svjetskih metropola. London i Engleska? Ne, London je prije svega - svijet.

To će vam potvrditi svaki Hrvat kojeg je prošlog tjedna kod Tower Bridgea, Piccadillyja, Sohoa ili Big Bena zaustavio neki Poljak, Afrikanac, Arap ili Brazilac i uz stisnute palčeve iskreno doviknuo "Kick their English asses, Croats!" I nama se dogodilo. Čak ni od Engleza nismo čuli uobičajeno navijačko "Razbit ćemo vas". Svatko, ali baš svatko od njih je poručivao "Bod vama, bod nama i idemo zajedno piti". Tako različito od stava kojeg su imali prije samo godinu dana kad su dolazili u Zagreb.

Zašto ih baš nitko ne voli? Cinik će reći - dovoljno vole sami sebe, da im tuđa ljubav ni ne treba. Jesu bahati, jesu samodopadni i smatraju se centrom svijeta. Znate već onu priču o magli u kanalu La Manche i engleskoj brizi za Europu jer je "ostala odsječena od Otoka".

No, što god mislili o njima, ne može im se poreći da su barem značajnim dijelom svojeg duha džentlmeni. Ni jedan od njih nakon utakmice nije ni na koji način osporio našu pobjedu. "Nisu igrali Rooney, Owen, Terry, Ferdinand? I ostali su dovoljno dobro plaćeni da ih dostojno zamijene". Da, osjeća se i kod njih lagani, ali sve čvršći jaz između (pre)bogatih nogometnih zvijezda i "malih ljudi" koji se s njima sve teže poistovjećuju.

Zamišljate li prosječnog Engleza kao osobu s "planete Beckham" ili lika iz "Kobilje glave" u po Mućkama slavnom kvartu Peckham - istina je kao i obično negdje između. No, nije teško zaključiti kako se čitav engleski nogomet polako ali sigurno, pretvara u "američki show", u kojemu su mjesta u gledalištu rezervirana samo za one najbogatije. Dok se "Englez Beckham" guši u milijunima, "Englez Peckham" si sve teže može priuštiti ulaznicu za utakmicu Premiershipa.

Novinari? Posebna priča. Oni su perjanica engleske bahatosti, arogancije i ismijavanja svega ne-otočkog. Hrvati, Nijemci, Talijani, Amerikanci - svejedno. Ali ni jedan vic, dosjetka ili podcjenjivanje stranaca ne može se mjeriti s lavinom koja će zasuti njihove javne ličnosti kad dožive neuspjeh.

S naslovnica vrište uvrede, riječi se ne biraju, fotomontaže su dovedene do savršenstva. Duhoviti su dozlaboga. A posebno im zavidim što su za razliku od nas, vrlo čvrsto odredili granicu između ozbiljnog i analitičnog medija, naspram zabavnih tabloida za uveseljavanje mase. Svakome njegovo.

Kad samo jedan dan kupite novine i vidite s čim se svaki božji dan moraju nositi razni Beckhami, McClareni, prinčevi, pjevačice i ostali, siguran sam da biste potpuno drugačijim svjetlom gledali na njihove bankovne račune. Tko tamo dođe na zub medija i misli ostati normalan, veliki dio prihoda ionako će morati potrošiti na najbolje svjetske psihijatre.

I onda nam ih kuglice opet "poklone", kao da nam "netko gore" ne dozvoljava da još godinama uživamo u ovom nezaboravnom ostvarenju. Iako mnogima nije drago što su Englezi tako brzo dobili prigodu za uzvrat, bez obzira što se događalo u narednim kvalifikacijama - ovaj rezultat, ovaj ponos, ovaj Wembley nam nitko, nikad neće moći oduzeti. I sama pomisao na to mami osmijeh na lice.